Intervju za Scenu…
![Dubravka Ostojić]()
Osim na institucije, smanjenje sredstava za kulturu utječe i na opstanak nezavisnih kazališnih scena, koje također imaju sve manju slobodu istraživanja i eksperimentiranja, jer jedino je važno da uspiju prodati predstavu. Prelazak na tržišne principe u kazalištu, a tako i u ostalim umjetnostima, bit će smrt umjetnosti. Nadam se da se to neće dogoditi. Zdravlje i budućnost svakog društva ovisi o tome ima li, i kakvu kulturnu politiku. A još važniji je segment obrazovanja i znanosti, naglasila je glumica u intervjuu za portal Scena.hr. Dubravka Ostojić posljednje dvije i pol godine igra u predstavi ‘Žene u crvenom‘, a glavni likovi su se našli pred deložacijom, situacijom pred kojom se danas mnogi nalaze. Dubravka u predstavi igra Noru, koja je već prevalila četrdesetu i još uvijek se povlači od kreveta do taburea, ‘šlepa’ se uz majku s kojom živi, i tek ima povremene lucidne trenutke inicijative. Predstava Ludens teatra 20. svibnja gostuje na Krku. U razgovoru za portal Scena.hr glumica govori o predstavi ‘Žene u crvenom’, o krizi u državi i kako ona utječe na njezin radi, kao i na kulturu u cijelosti. Osvrnula se na svoj kultni lik Sanje Grospić iz serije ‘Naša mala klinika‘, ali i progovorila o svojim najvećim strahovima te nam ispričala kako joj je jedan odlazak na probu kazališne družine ‘Domaći’ promijenio planove da postane balerina.
Scena: Igrate u predstavi ‘Žene u crvenom’ u kojoj se žene nalaze u financijskoj krizi.
Za početak – nekoliko riječi o predstavi – radi se o komediji Davora Špišića koju već dvije i pol godine igramo u produkciji Ludens teatra, u režiji Franke Perković; naša glavna žena u crvenom je Vera Zima, a uz nju igramo još Jelena Hadži-Manev, Lada Bonacci i ja. Špišić je u komedijskom žanru predstavio situaciju, nažalost danas sve prisutniju oko nas, a to je deložacija. Vera i ja igramo majku i kćer koje su se našle u ‘crvenom’, i ne mogu više otplaćivati kredit te ih predstavnica banke (koju igra Jelena) dolazi obavijestiti o deložaciji. A potom se u priču uključi i netom otpuštena policajka (Lada), i to je već dovoljno za (pomalo i crnohumornu) komediju s pjevanjem, pucanjem, talačkom krizom, itd. U Špišićevoj, pa tako i našoj interpretaciji mogućeg sižea, to je zabavna igra koja ima i neku vrstu sretnog kraja, ili barem tri točkice. A isti taj sadržaj mogao bi se odvijati i drugačije intonirano – kao socijalno – psihološka, dokumentarna drama s tragičnim završetkom, no toga je ionako previše u stvarnom životu.
Scena: Jeste li ikad bili u financijskoj situaciji kao likovi u predstavi?
Na sreću, nisam, ali itekako, kao i svi, osjećam krizu (ako se ta istrošena, ali neumorna riječ smije i opet upotrijebiti). Ali bilo bi nepristojno i nezahvalno žaliti se u zemlji gdje je moguće mjesecima ne dobiti plaću za svoj rad i u kojoj je broj zaposlenih gotovo jednak broju umirovljenika, a nezaposlenost raste razmjerno s javnim dugom.
Scena: Na koji način utječe financijska situacija na glumu?
Utječe na razne načine, odražava se na repertoarima, npr., mora se s naslovima ići ‘na sigurno’, često i na najniže podilaženje ukusu većine, na populizam, puna blagajna postaje najvažnije mjerilo, a ona je za umjetnost uvijek bila loše i varavo mjerilo. Osim na institucije, smanjenje sredstava za kulturu utječe i na opstanak nezavisnih kazališnih scena, koje također imaju sve manju slobodu istraživanja i eksperimentiranja, jer jedino je važno da uspiju prodati predstavu. Prelazak na tržišne principe u kazalištu, a tako i u ostalim umjetnostima, bit će smrt umjetnosti. Nadam se da se to neće dogoditi. Zdravlje i budućnost svakog društva ovisi o tome ima li, i kakvu kulturnu politiku. A još važniji je segment obrazovanja i znanosti. Tu su posljedice dugoročne, ali naši političari se ograničavaju samo na danas i samo na svoju moć i ispoljavanje te moći. A rezultat je, pogotovo u posljednjih mjeseci, nikakva stručnost, već u mnogim primjerima negativna selekcija. Koja samo može voditi natrag u nepismenost i primitivizam, a kamo to vodi…već možemo naslutiti.
Scena: Koji trenutak predstave je za vas bio najosjećajniji?
Trenutak kad za vrijeme Verinog buntovničkog monologa nas tri mumljamo Internacionalu.
Scena: Je li ‘Žena u crvenom’ prikaz ženske snage?
![Dubravka Ostojić]()
Najveću snagu u predstavi nosi Verin lik, Tamara, ona uzima stvari u svoje ruke i suprotstavlja se sistemu i nepravdi. Moja Nora, koja je već prevalila četrdesetu, a još uvijek bespomoćno živi s mamom, i povlači se od kauča do taburea, samo se šlepa uz mamu, iako i ona ima lucidne trenutke inicijative.
Scena: “Nema ekonomske računice” je poznata izreka iz Naše male klinike. Kako su vas ljudi doživjeli kao Sanju Grospić?
Posljednju sezonu ‘Klinike’ snimali smo 2007., dakle, već su nam se i sve stanice promijenile. Ali to je ta kob televizijska, ona dugo pamti. Naša najvjernija publika uvijek su bila djeca, serija se i dalje reprizira, i uvijek ima nove djece koja je prate.
Scena: U jednom intervjuu ste rekli da ste se za glumu odlučili šest mjeseci prije prijemnog ispita. Koji je događaj bio presudan da odaberete glumu kao svoj poziv?
Slučajan susret s Vilijem Matulom, koji se bio uputio na probu kazališne družine ‘Domaći’, ja sam bila znatiželjna, a režiser Boris Kovačević me propustio na probu, pod uvjetom da im se pridružim na sceni. I jesam. Govoriti na sceni bilo mi je kao tadašnjoj učenici baletne škole veliko i uzbudljivo otkriće. I tako sam nakon nekoliko mjeseci, umjesto na audiciju za baletni ansambl, otišla na prijemni na Akademiju.
Scena: Koji je vaš najveći strah?
Ne znam koji je najveći, možda onaj da neću doći na predstavu, ili oni opći glumački – da ću zaboraviti tekst, ostati bez glasa, dobiti gripu, a nema strašnijeg glumcu od otkazivanja predstave – ona mora ići!
Scena: Kako sebe doživljavate na filmu, seriji, a kako u predstavi?
Uvijek isto. Ako znam što i zašto radim, ako se razumijem sa suradnicima, ako dobro komuniciramo, svejedno je u kojem smo mediju. Jedino, prednost je što u kazalištu postoji mogućnost rasta, ispravke – u sljedećoj izvedbi. A na filmu i televiziji, greške su zauvijek.
Scena: Koji je lik bio toliko kompleksan da je ostavio trag?
Bitne tragove i utjecaje ostavili su ne likovi, nego ljudi s kojima sam imala sreću raditi i od njih učiti, osobito Jiri Menzel i Janusz Kica, zatim pokojni Marin Carić, s kojim sam puno radila u mom matičnom kazalištu ‘Komedija’, pa moji profesori na Akademiji, kojih također više nema – Drago Krča, Vanja Drach, Tomislav Radić, Zlatko Crnković, Vlatko Dulić…, pa brojne kolege i kolegice, od svakog nešto naučiš, a od onih najboljih najviše.
Scena: Koja je uloga bila izazov?
Da se ne vraćam puno u prošlost, veliki izazov je bio rad na predstavi ‘Posljednji dani mira’ Ivana Vidića u režiji Dore Ruždjak Podolski. I od premijere koja je bila u &td-u krajem listopada prošle godine, pa sve do posljednjih izvedbi, svaka je bila ponovni izazov. Najviše zbog Ivanovog teksta, i zato što smo prvi put otkad smo zajedno, a to je već 12 godina, zajedno radili. Pa još i zbog toga što sam prvi put igrala na tako intimnoj sceni, gdje je publika udaljena, tj. približena skoro na dah, a i prvi put sam igrala udvoje, tj. u dvije, zajedno s divnom, mladom, a tako već zrelom partnericom, Natašom Kopeč. Puno je toga tu bilo po prvi put.
Scena: Kako doživljavate nagrade i priznanja?
Svaka od dobivenih me razveselila, poneka i iznenadila, one su, između ostalog i sklop slučajnosti, podudarnosti s ukusom onih koji u određenom trenutku prosuđuju. No ne treba na njima zapinjati ni kad ih dobiješ, ni kad te preskoče. Lijepo je dobiti aplauz, ali ne živi se od njega.
Scena: Koji je vaš najveći životni uspjeh?
“Nije moguće povući riječi i kretnje,
Ni izbrojiti zvijezde…“, kako kaže Szymborska u pjesmi Život s nogu, ili… Kad bi se bar jedna srijeda unaprijed uvježbala,
Ili bar jedan četvrtak još jednom ponovio.“
Scena: Glumite u predstavi ‘Posljednji dani mira’ prema tekstu svog supruga. Jeste li se bojali njegovih komentara?
Nisam. Bojala sam se samo hoćemo li biti dovoljno uvjerljive u interpretaciji tog izuzetno zahtjevnog, poetičnog i filozofskog teksta. Zahtjevnog ne samo za nas, nego i za publiku, pogotovo u ovo vrijeme od banalnosti, kojemu imperativ postaje – “samo zabava!!“
Scena: Rekli ste u jednom intervjuu da je ulogu Gazdarice u predstavi vaš muž napisao za vas. Ima li Gazdarica vaše karakterne osobine i koje? Kako biste je vi opisali?
To je bio neki nespretni nesporazum, naravno da smo Ivan i ja već dugo razmišljali o tome da radimo nešto zajedno, ali on zaista ne spada u one pisce koji pišu komade za svoju ženu. Ovdje se poklopilo da sam i ja moguća podjela za njegovu dramu, koju je napisao kao obećani manji (po broju likova) komad za kazališnu organizaciju ‘Ruper’, na prijedlog Dore Ruždjak, i ona je kao redateljica imala konačnu riječ u podjeli.
Scena: Kosa je vaš zaštitni znak. Jeste li zbog uloge ikad morali ekstremno promijeniti imidž i frizuru?
Puno puta. I opet ću. Ne volim maškare, ali volim kazališne preobražaje, unutarnje i vanjske. Iako su vanjski puno manje važni.
Piše: Ana Dukić
Foto: Press Ludens teatar
The post Dubravka Ostojić: Prelazak na tržišne principe bit će smrt umjetnosti appeared first on Scena.hr.
- Nakon pjesme ‘Uvik isti’ mnogi su govorili da je ništa neće nadmašiti. A onda je došlo ‘Moje zlato’. Sada o ‘Mom zlatu’ i njezinom dometu ne treba puno niti govoriti. Zato vjerujem svojoj intuiciji i prije svega srcu koje govori da ‘Srce za vodiča’ uistinu ima snagu hita – rekao je Petar Grašo za portal Scena.hr. Kad je prvi put čuo pjesmu ‘Srce za vodiča’, dodaje, znao da je to sljedeća pjesma koju treba otpjevati. Glazbenik je početkom travnja objavio novu pjesmu ‘Srce za vodiča‘. Kaže da je pjesma namijenjena ljudima koji se vole.
- Kad se dvoje ljudi vole, jedini ispravan vodič je srce kamo god dovelo – ističe pjevač. Grašo nam je otkrio slijedi li u životu više razum ili srce.
stvari kod glazbe su te da je postala u puno sfera površna i u tom grotlu sve je više kalkulanata, a sve manje umjetnika. A dobra stvar kod glazbe je ta što je postala lako dostupna i dobra pjesma puno lakše nađe put do ljudi. Kod mene se kao i kod većine ljudi dosta toga u ovih 20 godina promijenilo, no ono što je najvažnije je to da me u glazbi drži jednaka radost za stvaranjem kao i za sviranjem pred ljudima kao i na početku karijere – objasnio je Grašo. Autor glazbe ‘Srce za vodiča‘ je njegov dugogodišnji prijatelj Tonči Huljić.
početkom ljeta – otkrio je Grašo. No to neće biti njegov prvi nastup u pulskoj Areni.
