Ekskluzivno…

Sve je počelo radi naših sinova i želje da im osvježimo dane veselim i novim pričama, rekla je lijepa Iva za portal Scena.hr

U izdanju biblioteke Loptica izašlo je već nekoliko zanimljivih slikovnica. Ovih dana  iz tiska su izašle četiri  vježbenice pod nazivom  ‘Mali čarobnjaci’  koje su namijenjene djeci od 3-5 i 5-7 godina. Također, u istoj seriji je izašla i vježbenica ‘Priprema za buduće prvašiće’ i vježbenica ‘Mali čarobnjaci  uče pravilno izgovarati glasove’, namijenjena djeci koja imaju poteškoće u izgovoru  glasova. Supruga sjajnog rukometnog vratara Mirka, Iva Alilović u ekskluzivnom razgovoru za portal Scena.hr otkriva detalje njihovog novog projekta, priča o majčinstvu i planovima.

Scena: Nedavno ste sa suprugom krenuli u novi projekt. Kako je nastala ideja?
Ideja je došla sasvim spontano. Jedne večeri Mirko, naš  stariji sin Ivan i ja loptali smo se u stanu u Veszpremu. To  je slatki gradić u kojem nema baš puno mjesta za izlazak s djecom, pa našim dječacima često čitamo slikovnice. I samoj mi  je puno čitala moja majka, koja već niz godina uspješno vodi  obiteljsku tvrtku ‘Turistička naklada’. Kod Mirka i njegove  mnogobrojne  obitelji također se oduvijek čitalo, pa i naša  djeca vole kad im se čita. Vrteći loptu u ruci, Mirko mi je rekao da bih i sama mogla osnovati biblioteku za djecu, s obzirom na to koliko im često kupujem slikovnice ­ našalio se da bi  nam bilo jeftinije. Svidjela mi se ideja, pa sam mu odgovorila: “Da, a nazvat ćemo je ‘Vjeverica rukometašica’.  U isto vrijeme  Mato, naš mlađi sin, dopuzao je do tate i zatepao ‘loptica’,  čekajući da i njega otac uključi u igru. Mirko i ja pogledali smo Matu i nasmijali se. Biblioteka Loptica zvučalo je  savršeno.

Scena: Koji je cilj vašeg projekta?  
Našu smo ideju izložili mojoj majci Mariji, kojoj se jako svidjela Mirkova inicijativa kao i naša želja za  izletom u  izdavačko-­književne vode. Zapravo, otkad sam upisala prvo  studij ekonomije, pa poslijediplomski, ona se tiho nadala da  ću joj se kad-­tad pridružiti u poslu. Rekla sam joj da želim  da i naša djeca i naši budući mali klijenti, zajedno s  njihovim roditeljima, u opusu naše biblioteke Loptica  pronađu  slikovnice, vježbenice, priče i knjige s kojima će se moći  mentalno loptati, nadigravati čak i prije nego krenu u školu.  Željeli smo obuhvatiti ne samo slikovnice koje će djecu  opustiti i zabaviti, već i one koje će ih pripremiti za sve  izazove osnovne škole. Nismo željeli zanemariti niti djecu s  poteškoćama u razvoju govora, slušanja, razumijevanja, čitanja  i pisanja. Budući da je moja majka dugo u ovom poslu, upozorila  nas je da je dječjih izdavača puno, ali kad smo joj Mirko i ja rekli da baš to želimo raditi, zbog svojih dječaka, i zbog  svih drugih klinaca njihove generacije, dala nam je šansu. Tim više jer sam joj rekla da kao autore vidim i neke  stručnjake koji su zanemareni u dječjoj literaturi poput  logopeda, defektologa i liječnika.

Scena: Zbog svoje djece ste krenuli u projekt?  
Naravno. Sve i jest počelo radi naših sinova i želje da im  osvježimo dane veselim i novim pričama koje još nismo čuli niti čitali. Najprije smo izašli sa serijom slikovnica ‘Maleni,  ali korisni’, u kojoj je osam simpatičnih naslova o životinjama i  ljudskim vrlinama: Glistica Mila, Žabica Žana, Šišmiš Šime, Pčelica Lelica, Paučica Paula, Mravica Dora, Ježić Joško i Gusjenica Tonka. Svaka od tih priča nosi pouku o ljudskom  ponašanju, a naš stariji sin Ivan gotovo svaku zna napamet, dok ih mali Mato također voli i sluša i uči uz starijeg brata.  Zatim smo biblioteku proširili s četiri zgodne vježbenice  ‘Mali čarobnjaci’ za djecu od 3-­5 i 5­-7 godina. Uskoro će  izaći i serija od četiri slikovnice ‘Živimo zajedno’, u kojima su na duhovit način obrađena pravila ponašanja, i koje uče ne samo o bontonu, već i toleranciji i ljubavi. Tu su još i dvije  slikovnice ‘Mojh prvih 100 riječi’, a uskoro izlaze još četiri vježbenice, slikovnice o maminom i tatinom malom medi i maloj  maci, za djevojčice i dječake od 3-­7 godina.

Scena: Uz vas u projektu je i stručni tim?
Osim mene i Mirka, kojima uglavnom na um padaju razne ideje, a  dobivamo ih kroz igru i život s našom djecom i nećacima, u  timu je nekolicina stručnjaka i autora. Moja majka Marija Vranješ zadužena je za izdavački dio posla i distribuciju. Za vježbenice ‘Mali čarobnjaci’ za cjelokupni psihomotorni razvoj  djeteta od njegove treće godine života do ranog školskog  razdoblja, zaslužne su dvije vrsne profesorice logopedije:  mr.sc. Nataša Šunić i Ivana Šabić. Koautorice su i vježbenice  ‘Pripreme za buduće prvašiće’ koja služi obogaćivanju  rječnika, lakšem izražavanju, kreativnijem razmišljanju i  prosuđivanju te je namijenjena, kako joj i ime kaže, budućim  prvašićima. Novost u vježbenici jest upotreba formalnog pisma po novom pravopisu, usklađenom prema Hrvatskom pravopisu  Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Zadaci su u njoj koncipirani od jednostavnijih prema složenijima, a s ciljem rada na početnim vještinama čitanja i pisanja, s uključenim  vježbama grafomotorike, usvajanja osnovnih matematičkih  pojmova, i razvijanja perceptivnih sposobnosti djeteta. Mr.sc. Nataša Šunić autorica je vježbenice ‘Mali čarobnjaci  uče pravilno izgovarati glasove’. Potrudila se u njoj dati  vježbe korisne za samostalno vježbanje s djetetom i opisati svaki glas detaljno. Zabavne i lijepe slike toplih boja djelo su ilustratora Saše Gubijana. Vježbenica je korisna i djeci s  poteškoćama senzorne integracije, dispraksije, disfazije te  djeci koja imaju poteškoća s imenovanjem, gramatičkim  strukturama i percipiranjem boja. Likovna dimenzija vježbenice  korisna je u svladavanju navedenih poteškoća, a ilustracije  mogu poslužiti kao predložak za različite vježbe.

Scena: Posao i putovanja…
Kako Mirko često putuje ja sam uglavnom sama s djecom, pa imam  puno vremena za razmišljanje o novim planovima u biblioteci Loptica. Često putujemo, pa se i u automobilu slušaju priče…  Igramo razne igre i vježbamo razgovarati. Kad se vrati kući sa  svojih putovanja i utakmica, Mirko redovito donese neku novu  priču, ideju koja me dotakne i nadahne…

Scena: Koju biste poruku poslali majkama čija djeca imaju problema s  izgovaranjem riječi?   
Poručila bih im da ne zatvaraju oči pred problemom jer je probleme važno zapaziti i krenuti rješavati na vrijeme. Bolje prije škole, kroz igru, priču, pjesmu, nego kad počnu loše ocjene i dijete postane frustrirano u školi. Neka što više  provode vremena sa svojom djecom i neka ih vole. Ljubav nikoga nije razmazila. Ako djeca imaju problem s čitanjem,  razumijevanjem i pisanjem, što prije treba potražiti stručnu  pomoć, a u tome su dobar pomoćni alat i naše vježbenice kojih  će još biti.

Scena: Planirate li još djece?   
Da, nedostaje nam još barem jedna djevojčica.

Scena: Planovi?  
U budućnosti pripremamo još mnoga lijepa iznenađenja, no neka ona još ostanu naša mala, slatka tajna.

Foto: Iva Alilović privatan foto

The post Mirko i Iva Alilović u novom projektu! appeared first on Scena.hr.

Ekskluzivno…

Manuela priča kako je kostimima dočarala vrijeme urušavanja političkih, moralnih i duhovnih načela, vrijeme Francuske revolucije, egzekucije, krvništva, razvratnog društva aristokracije i fetišizma

Kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović kaže kako je za operu ‘Andrea Chenier‘ realizirano 160 kostima za manje od četiri tjedna. Premijera opere Umberta Giordana, glazbene drame u četiri čina ‘Andrea Chénier‘ bila je izvedena na pozornici HNK Ivana pl. Zajca sredinom studenog, a Manuela potpisuje kostimografiju. U ekskluzivnom razgovoru za portal Scena.hr kostimografkinja otkriva kako je kostimima dočarala vrijeme Francuske revolucije,  egzekucije, krvništva, razvratnog društva aristokracije…

Scena: Gdje ste pronašli inspiraciju?
Ideje uvijek nekako stignu kroz istraživanje koje prethodi crtanju skica kao i kroz blisku suradnju s redateljem. U ovom slučaju inspiracija je stizala iz raznih smjerova: povijesnih, vizualnih i literarnih, a negdje su redateljske smjernice trebale samo nadogradnju, kao primjerice u slučaju kostima posluge, koji se referiraju na posadu Qatar Airlinesa. Kao inspiracija dosta je prisutna dekonstrukcija povijesnih elemenata i konceptualno poigravanje simbolima, koje me navelo da po prvi put koristim digitalni tisak u kostimografiji. Oduševila me mogućnost davanja nove sadržajne dimenzije kostimu dizajniranjem motiva za tisak na materijalu.

Scena: Na što ste stavili naglasak?
Redateljsku viziju Nenada Glavana, koji je ujedno i scenograf predstave, nastojala sam slijediti u smjeru višeznačnog eklekticizma bez formalne dosljednosti prema određenom stilu. U tom smislu ideja kostima zasnovana je na naglašavanju značenja koja su konceptualizirana kroz formu. Nismo htjeli da ta značenja budu doslovna, već da gledatelju omoguće slojevitu čitljivost. Nastojala sam preklapanjem  suvremenih i stilskih elemenata podcrtati bezvremenost tema kojom se ova opera bavi.

Scena: Ima li fetišizma u kostimima kao i u operi?
Ako pojam fetišizma promatramo kroz današnje površno povezivanje s određenom vrstom estetike koja obiluje crnom kožom, lateksom, štiklama i lancima, onda možemo reći da je prisutan u kostimima aristokracije na zabavi Contesse di Coigny u prvom činu. Htjela sam da uzvanici na zabavi svojom pojavom jasno dočaraju dokono razvratničko društvo, ali da istovremeno na neki način najave zlokobnost svojih budućih sudbina. Cijela ta scena zamišljena kao ples budućih mrtvaca, pa je intencija bila kostimski naglasiti istovremenu tragičnost i bizarnost tih likova.

Scena: Kako ste naglasili krvništvo i egzekucije tog doba kroz kostime?
Krvništvo, obilatim korištenjem crvene boje u kostimografiji, šalim se… Kao što sam već rekla, nisam htjela da kostim sam po sebi sklizne u doslovnost, ali sam primjerice koristila princip dekonstrukcije, koji u prenesenom smislu predstavlja urušavanje, dezintegriranje društvenih, političkih, moralnih i duhovnih načela koja idu pod ruku s  Francuskom kao i svakom revolucijom. Krvništvo i egzekucije samo su posljedice tog pomjerenog općeg stanja.

Scena: Na što ste morali paziti?
Kao i uvijek velika pažnja posvećena je funkcionalnosti kostima koji nikako ne smije sputavati pjevače u kretanju na sceni. Morala sam dosta promišljati na koji način uklopiti vrlo različite pristupe kostimu putem, raščlanjivanja, citata, znaka i slike u jednu jezgrovitu cjelinu. Na primjer, u drugom i trećem činu oprezno sam trebala dozirati apstrahiranje stilskog kostima koji je  sveden do konceptualnosti kako bi do izražaja došla igra riječi koja se dešava kretanjem zbora po sceni, dok su solistički kostimi razrađeniji u formi, ali pročišćeni kako bi sadržaji  uklopljeni u zborske kostime ostali dovoljno čitljivi. Najviše sam pak morala paziti da stanem u budžet koji je bio nezamislivo mali, u rangu manje dramske predstave s nekoliko glumaca.

Scena: Kako se odvija proces od ideje do finalne verzije?
Taj se proces odvija u fazama. Nakon pročitanog teksta i upoznavanja s redateljskom koncepcijom, krenulo je istraživanje povijesnog konteksta, modom i umjetnošću iz doba Francuske revolucije te konstantna razmjena ideja sa Nenadom. Dosta dugo smo se zadržali na istraživanju i raspravljanju o semiotičkom pristupu kostimima u vidu željenog preklapanja stilova i značenja. Želja mi je bila povući paralelu s današnjicom, pa sam  istraživala načine kako da indirektno kroz kostim aktualiziram bezvremenske  teme. Iz tih razmatranja izrodila se ideja o printanju riječi i slika na kostime, pa sam uz crtanje skica paralelno radila na grafičkoj pripremi za tisak na tekstilu. Moram priznati da je to bio dosta zahtjevan zadatak jer je trebalo predviđati gdje će se određena vizualna informacija pojavljivati na krojnoj slici. Uslijedila je faza realizacije kostima  u kazališnim krojačnicama koja je ujedno i najuzbudljivija jer kreće materijalizacija idejnih rješenja sa skica. Uzorci odabranih tkanina prilažu se tehničkim skicama, koje definiraju krojačke detalje, nakon čega zlatne ruke naših krojačica, šilica i modistica pripremaju kostime i oglavlja za probu. Pjevači kostim isprobavaju više puta prije same finalizacije kako bi svaki detalj na kostimu bio savršen i funkcionalan. Potrebno je naglasiti koliko je bitan tim iz naših izvrsnih krojačnica u procesu izrade kostima, koji je uvijek otežan vrlo kratkim rokovima. Za ovaj projekt realizirano je otprilike 160 kostima za manje od četiri tjedna.

Foto: Manuela Paladin Šabanović priv. album, Press arhiva

The post Manuela Paladin Šabanović – iza scene opere Andrea Chénier appeared first on Scena.hr.

Intervju za portal Scena.hr…

Intendant Božidar Šnajder tvrdi da je Hrvatsko narodno kazalište Osijek najorganiziranije kazalište, koje s minimalnim financijskim sredstvima, postiže maksimalne rezultate. A toj tezi ide u prilog i činjenica da su ove godine tri Nagrade hrvatskog glumišta otišle u HNK Osijek. Šnajder kaže kako za tri godine odlazi u mirovinu. A za portal Scena.hr otkriva da bi silno želio za vrijeme svog mandata urediti kazališnu zgradu, a to znači detaljnu i cjelovitu rekonstrukciju pročelja zgrade kako bi se vratio sjaj i ljepota tog spomenika kulture. Dodaje da bi to bila kruna njegove karijere.

Scena: Krenuli ste s novom sezonom.
Nova se kazališna sezona zahuktava, već su izvedena dva premijerna naslova, i to u operi ‘Tosca‘, G.Puccini, i u drami ‘Moć zemlje‘ J.Matka. Obje premijere su izvrsno primljene kako od kritike tako i od publike. To je vrlo bitno jer pozitivno djeluje na rad svih zaposlenika kazališta, posebice umjetnika te ih motivira za daljnji rad. U međuvremenu je kazalište dobilo i nekoliko vrlo visokih nagrada i priznanja što je dalo dodatnu motivaciju da ova sezona bude izuzetno uspješna i kvalitetna.

Scena: Ima li politika utjecaja na vaš rad i rad kazališta?
Vjerovali ili ne politika ne čini nikakav pritisak niti utjecaj na samu djelatnost kazališta. Pod time podrazumijevam repertoar kazališta, odabir suradnika, podjelu uloga i slično. Također na mene se ne vrši pritisak u zapošljavanju djelatnika kazališta, tako da tu imam potpunu autonomiju i na tome sam zahvalan osnivačima, a to su i Grad Osijek, a posebice mislim na čelnike tih jedinica lokalne samouprave i na tome sam im zahvalan. Da je politika izuzetno utjecajna i utječe na izbor i imenovanje intendanta to je točno. Ta prenaglašenost utjecaja politike na izbor nije dobra i trebalo bi se voditi ne političkim, već stručnim kriterijima, uspjesima u radu, programima i sličnim kriterijima prilikom imenovanja intendanta.

Scena: HNK Osijek došao je na zavidnu razinu.
Osječko kazalište je danas doista na jednoj visokoj razini i to po visokim umjetničkim dometima umjetničkih ansambala. Do te razine se došlo vrijednim radom i trudom i zalaganjem svih zaposlenika, dobrim međuljudskim odnosima, uzajamnim poštovanjem i uvažavanjem. Tvrdim da je osječko kazalište najorganiziranije kazalište koje s minimalnim financijskim sredstvima postiže maksimalne rezultate. Dokaz tomu su upravo brojna priznanja i nagrade što djeluje motivirajuće i daje silan vjetar u leđa svim zaposlenicima.

Scena: Kako funkcionira financijska struktura kazališta?
Nažalost, financijska situacija u kazalištu je obrnuto proporcionalna rezultatima kazališta. Mi smo zasigurno kazalište s najnižim financijskim sredstvima u odnosu na broj zaposlenika i obim programa u odnosu na sva kazališta u Hrvatskoj. Tu ću biti vrlo konkretan, da ne bi bilo kakvih dvojbi. Osnivači kazališta Osječko-baranjska županija i grad Osijek financiraju plaće zaposlenika u visini od 90 posto, a 10 posto plaće kazalište financira iz vlastitih sredstava. Sredstva za materijalne troškove su nedostatna, tako da se materijalni troškovi pokrivaju s nešto više od 50 posto. Osnivači za program kazališta ne izdvajaju niti jedne lipe, tako da se program pokriva sredstvima Ministarstva kulture i to s iznosom manjim od ostalih nacionalnih kazališta, tako da i dio programa pokrivamo iz vlastitih sredstava.

Scena: Obiteljski ste čovjek. Koliko vam znači podrška obitelji u poslu?
Da, obiteljski sam čovjek, oženjen, otac dva punoljetna sina, djed dvoje unučadi. Nastojim obitelj ne opterećivati svojim radnim i poslovnim obvezama. Da imam premalo vremena za obitelj posebno za ovo dvoje najmanjih točno je i to mi doista manjka. Obitelj razumije moju zauzetost u poslu i daje mi potporu, ali sam svjestan da im ne posvećujem dovoljno pozornosti i ponekad mi bude žao zbog toga.

Scena: Jeste li zadovoljni trenutnim stanjem u kazalištu?
Nisam u potpunosti zadovoljan trenutnim stanjem u kazalištu, a glavni razlog je financijska situacija. Smatram da djelatnici kazališta rade puno, da rade kvalitetno, da su izuzetno vrijedni, a da za svoj rad nisu dovoljno nagrađeni. Također smatram da ovo kazalište ima potencijala za veći broj premijernih i repriznih naslova, a da je ograničavajući faktor upravo nedostatak financijskih sredstava. Pored naših osnivača, koji bi trebali izdvajati više financijskih sredstava za kazalište, jer smo stožerna i najveća i najvažnija institucija kulture u istočnom dijelu Hrvatske, smatram da bi Ministarstvo kulture Republike Hrvatske trebalo s većim iznosom financirati osječku nacionalnu kazališnu kuću jer mi to zaslužujemo visokim umjetničkim dometima koje ostvarujemo.

Scena: Planovi…?
Kad me pitate za planove, oni su doista veliki, a nije mi preostalo puno vremena da ih realiziram s obzirom na to da mi je preostalo tri godine do stjecanja prava na starosnu mirovinu. Kad bih istaknuo onaj najveći cilj koji želim ostvariti za trajanja ovog mandata, onda je to uređenje kazališne zgrade i to u punom smislu te riječi, a to znači detaljna i cjelovita rekonstrukcija pročelja zgrade da se vrati onaj sjaj i ljepota tog spomenika kulture nulte kategorije, da bude onakva ista kakva je bila 1866. godine kad je sagrađena. Kad bih to uspio, to bi bila kruna mog više od 30 godina rada u ovom kazalištu.

Foto: Press

The post Šnajder: Uređenje zgrade HNK Osijek bila bi kruna karijere appeared first on Scena.hr.

Druga dimenzija…

Jurica Popović snimio je sedmi singl Lunar, koji je ujedno i naslovna skladba CD-a. Spot je snimljen na zanimljivim lokacijama doline rijeke Neretve. Jurica kaže kako je u spotu želio pokazati važnost utjecaja Mjeseca na Zemlju, ne samo kroz plimu i oseku, već njegov utjecaj na sve tekućine našega planeta, utjecaj na naša emotivna stanja kao i na buđenje intuicije. Pri tome su mu kao snimatelji pomagali Marin Veraja, Ico Petrov, Zoran Happ i Ivan Marevich. U montaži i postprodukciji sudjelovao je Mihael Blum, koji je inače surađivao u radu cijelog albuma. U spotu se pojavljuje Matija Vuica i to u neobičnom vokalnom izričaju, ritualnom mazanju blatom i zanimljivom koreografijom. A zašto baš Luna, Popović otkriva u razgovoru za portal Scena.hr.

Scena: Snimili ste spot za singl Lunar po rimskoj božici Luni, sestri božanstva Sunca Sol i predstavlja muški princip, princip svjetla, vatre i energije, a Luna ženski princip u kojem se reflektira svjetlost i energija. Zašto ste se odlučili baš posvetiti singl Luni?
Noć je uglavnom vrijeme kad umjetnici stvaraju, ali ne samo umjetnici. Tada se ‘bude’ filozofi, mudraci, mistici i donose nove dobrobiti za ljudski rod. Slijedom tog promišljanja htio sam  dati na važnosti posrednicima koji pospješuju te djelatnosti, a to su noć i Mjesec. Doslovno bi bilo, Sunce nam preko svoga suptilnoga ogledala Mjeseca šalje profinjene vibracije, a tiha noć je najbolja za prijem tih titraja.

Scena: Mjesec ima veliki utjecaj na zemlju i ljude. Koju vi transformaciju proživljavate u Luni?
Pokušavam da moje transformacije budu konstanta u mom životu na svim poljima u pozitivnom smislu. Cilj tih mojih promjena nije samo moj razvoj, već i težnja da i druge ljude mogu inspirirati na sličan put. S obzirom na to da se bavim glazbom, prirodno je da mi je onda glazba pri tome glavni alat, a Luna je tada tek jedan od posrednika k što boljem rezultatu jer pospješuje kreativni zanos.

Scena: Vi ste u spotu Lunar spavač, sanjar, mjesečar koji dirigira mjesecu, a je li Matija u tom slučaju vaša vizija, refleksija vaših misli, želje snova ili…?
U ovom spotu je sve u prenesenom značenju, pa tako i Matijina pojavnost u njemu. Ona ovdje predstavlja Zemlju, što je prikazano ritualnim mazanjem s blatom. Time se htjelo pokazati da je vrlo bitno u ovim našim životima biti izbalansiran, odnosno da niti jedna strana previše ne dominira. Ovdje se misli na materijalno i duhovno stanje. Zato me Matija u spotu maže zemljom da dobijem tu zemaljsku realnost, da ne budem čisto fluidni lik. Vrijedi i obrat za sve one koji su čisti materijalisti, trebali bi malo dirigirati Mjesecu..hehe.

Scena: Što predstavlja blato iz kojeg vaša vizija moli mjesec?
Možemo reći da se blato kroz utjecaj Mjeseca želi pročistiti, transformirati, doseći stanje Kamena mudraca, jedan viši stadij.

Scena: Zašto se u spotu pojavljuju tri Mjeseca?
Svuda oko nas je trojstvo, bilo u religijama svijeta, bilo u običnom svakodnevnom životu putem pojma ’misli, riječi i djela’. Ovo posljednje se stalno događa u našim životima, a da toga često nismo niti svjesni. Kad bi malo više pozornosti dali onome što mislimo i govorimo, osobna djela bi nas manje iznenađivala. Još nešto, tri mjeseca žele poručiti da nije svijet koji nas okružuje samo ono što mi vidimo. Nisu naša čula ta koja prepoznaju cijeli spektar pojavnosti u svemiru. Jedino nadobudni tako mogu misliti.

Scena: Što ljudi danas možda žrtvuju Luni i njezinom bratu?
Prije bih rekao što im duguju? Duguju im priznanje o bitnosti svega oko nas time i Sunca i Mjeseca. Ljudi često sebi daju preveliku važnost i stoga misle da mogu raditi što hoće i kako hoće. Dakle, time često nesvjesno prilažu svoju bahatost i glupost kao žrtvu prinosnicu na oltar disharmonije.

Scena: Zašto vas je inspirirala Luna?
Luna je uzeta da bih joj mogao postaviti Lunara kao suprotnost, oni su kao svojevrsni Jing i Jang, nešto što je neizbježno za našu opstojnost, a to je zapravo dualnost ovog našeg življenja na Zemlji. Potrebna je težnja prema potpunoj ravnopravnosti tih dvaju polova na svim razinama ovog našeg svijeta.

Scena: Na kojoj ste frekvenciji radili singl Lunar?
Ako mislite na tonalitet iz kojeg je skladba, onda je to Gm. Mislim da vas zanima nešto drugo. Ideja cijelog albuma, pa tako i ove skladbe je da pri radu na tim kompozicijama ja budem u nekoj višoj vibraciji i da u to ugradim jednu poruku ljubavi u njenom najširem pojmu, koju će ljudi prihvatiti kao motiv za vlastitu harmoniju i sreću. Za mnoge je ovo preapstraktno što govorim i moguće im zvuči uvrnuto, ali ja tako razmišljam, složio se netko ili ne. Nema slučajnosti, pa tako ni ovo vaše pitanje. Na ovu temu bi se moglo još dosta reći, recimo o važnosti i odgovornosti pri stvaranju popularne glazbe, budući da ona ima veliki utjecaj na ljude.

Scena: Svemir je pun je zvukova. Koji zvuk vas fascinira?
Svemir je satkan od jako širokog frekventnog spektra. Tu spada, osim onoga što našim čulima i elektronskim pomagalima možemo registrirati, i sve ostalo što postoji na materijalnoj i nematerijalnoj razini. Sve je u svemiru  titraj, pa tako i duhovna razina. Ono što mene osobno fascinira je takozvana glazba sfera. Kažu da to možete čuti tek nakon određenog stadija duhovnog razvoja. Pitagora se time dosta bavio, a ja sam to spominjao u svojoj knjizi Mozart i duhovnost.

Scena: Mjesec je sinonim i za negativne transformacije, budi i loše u ljudima. Povezuje se s ludilom… Kako vi gledate na to?
Razlog za to je što ljudi, koji su se bavili tim stvarima, nisu računali na vlastitu uzemljenost, nisu bili stabilne osobe koje priznaju važnost materijalnog svijeta, već su davale isključivu važnost ‘lelujavosti’. Zato se u spotu pojavljuje važnost zemlje i kao alkemijskog elementa. Zemlja je posuda koja prima ono duhovno, psihičko i udomaćuje ih za našu vanjsku svijest da bi se mi s time mogli svakodnevno koristiti. Često ljudi u želji da steknu određene moći posežu za raznim pokusima i opijatima, a da ne znaju što ih čeka. Time dovode svoju psihu u opasnost da se potpuno destabilizira.

Scena: Može li Sunce progutati Mjesec?
Teoretski može, ali s obzirom da je sve u svemiru postavljeno u harmoniji i po evolucijskom izgrađujućem principu to se neće dogoditi sve dok su kao takvi potrebni u tom kontekstu. Mi smo također dio tog plana, a Mjesec i Sunce su potrebni za ostvarenje tog plana. Prema tome ništa od gutanja.

Scena: Kako se Matija osjećala na snimanju spota?
Matija je rođeni glumac i bez problema se ubacila u te moje vizije.

Scena: Kakav utjecaj Luna ima na vas i Matiju?
Na mene ima, ne da mi spavati kad je ogromna i jako blizu. Zato joj dirigiram u spotu da se uskladimo i dogovorimo, ljudi smo. Matiji također ne da spavati, ali samo iz početka. Matija kaže da je ona pametnija od Mjeseca, pa prva popusti i zaspe.

Scena: Što radite sljedeće?
S ovim, sedmim po redu, video singlom zatvara se priča oko albuma Lunar, iako su ostale još dvije skladbe koje nisu dobile svoj video. Već na proljeće ide novi album na kojem pjevam vlastite autorske pjesme, dakle samostalni album s ljubavnom tematikom…potom već napola spremljeni novi instrumentalni album.

Foto: Jurica Popović priv. album
Video: 

The post Jurica Popović: Lunar – težnja za transformacijom! appeared first on Scena.hr.

Ekskluzivno…

Glumac za portal Scena.hr priča o svojoj ulozi u filmu ‘Život je truba’

Bojan Navojec u filmu ‘Život je truba‘ glumi jazz trubača. Kaže da je uživao na snimanju filma jer je surađivao s fantastičnom ekipom te pozvao gledatelje da pogledaju film. Bojan smatra da će ljude podsjetiti na važne stvari u životu na koje zbog svakodnevnih briga ponekad zaboravimo. A ovaj film Bojanu je jako važan.

“Dobro je činiti dobro”
- Ovaj film mi puno znači jer prikazuje neki stalež, neke ljude i neke živote kojima i sam pripadam. Znači mi puno jer sam imao priliku i privilegiju surađivati s izvrsnim glumcima. Također, zato što će nas ova priča podsjetiti na ono što znamo, a to je da je dobro činiti dobro, a da biti plemenit ne znači biti naivan i glup. Iako nas ovo vrijeme baca na kušnju, da li biti pametan, što god to značilo ili biti plemenit, pa snositi posljedice da ostatak tvoje okoline možda misli da si nesposoban ili da si nesnalažljiv. Film govori o obiteljima, odnosima unutar obitelji, a u film je uloženo puno truda i energije. To su sve razlozi zašto mi ovaj film puno znači – objasnio je Bojan za portal Scena.hr na zagrebačkoj premijeri filma u kinu Europa 1. prosinca. Glumac dodaje još nekoliko razloga zašto je važno pogledati film ‘Život je truba‘.

“Ovo je vrijeme kad shvaćamo da nam nešto fali, a fale nam prijatelji, obitelj i još puno toga…”
- Lika kojeg glumim doživljavaju malo neprilagođenim, u smislu da živi u nekom svom svijetu, i da jednostavno sa stvarima koje svakodnevica donosi on ne kontaktira baš previše. A s druge strane to je lik koji želi pomoći svima oko sebe svojoj bližoj i široj obitelji i on nailazi na dosta nerazumijevanja i to bi bio jedan od razloga zašto treba pogledati taj film. Mislim da će se mnoštvo publike prepoznati u tome. I da će mnogi spoznati kako neku netoleranciju tolerirati. Film nam pokazuje kako pristupiti nekim ljudima tvrđeg karaktera, a često su to u životu očinske i majčinske figure ili sestra ili braća, koja je to strategija i pokazat će nam kako doći na neku zajedničku valnu duljinu. Mislim da je sve ovo jako bitno, pogotovo jer su ova vremena u kojem imamo sve manje vremena za obitelj. I vrijeme kad shvaćamo da nam nešto fali, a fale nam prijatelji, obitelj i još puno toga – naglasio je glumac. Bojan je u filmu preispitao i svoj odnos prema bratu Goranu jer su braća i u filmu.

Roditeljstvo i novogodišnja želja
- Ovaj film nam je bio prilika da se podsjetimo što to braća jesu. Tako da smo i mi zasigurno dio ove priče – rekao je glumac. Osim u glumi, Bojan uživa i u ulozi roditelja. Kaže kako ne bi imao ništa protiv da i njegova kći jednog dana bude glumica.
- Ona zasad ima tendenciju prema glumi. Kad hodamo po gradu vidi da je grad oblijepljen plakatima na kojima je tata i onda me pita zašto me ljudi lijepe po zidovima te zašto nema njezinih fotografija tu. I da bi ona svakako voljela u sljedećem filmu glumiti s tatom. Ja to doživljavam na način da mi je jako drago. Ako je to nešto što će nju usrećiti, zašto ne – ispričao je Bojan. Glumac nam je otkrio i novogodišnju želju.
- Želim sve ono što mi neprijatelji ni u snu ne bi poželjeli – kazao je Bojan kroz osmijeh.

Foto: Prisk

The post Bojan Navojec: Biti plemenit ne znači biti glup appeared first on Scena.hr.

Ekskluzivno…

Vitomira Lončar Božić je dočekala sa suprugom redateljem Ivicom Šimićem na Cresu. Glumica, osnivačica i direktorica kazališta ‘Mala scena’ kaže da je ova godina bila posebna, ali i stresna. Imala je problema sa zdravljem, ali je unatoč tome jako puno radila. Također, s predstavom ‘Leticija i Ljublist‘ Vitomira se vratila na kazališne daske te tako proslavila 40 godina velike karijere. Vitomira je ove godine postala i umirovljenica te ističe kako je završila jedna faza života, a nova faza, možda još uzbudljivija je ispred nje. Vitomira će 2015. godinu pamtiti i po još jednom dirljivom trenutku, a to je trenutak kad su njezini prijatelji i kolege Jelena Veljača i Dražen Čuček postali roditelji. Jelena i Dražen zaljubili su se dok su radili na predstavi Male scene Prava stvar. Vitomira je jako sretna što je slavljenička predstava ‘Male scene’ imala tako važnu ulogu u životima Jelene i Dražena. No u ekskluzivnom razgovoru za portal Scena.hr Vitomira je otkrila još jednu poveznicu Prave stvari i ljubavi, pa se prisjetila kako je 1989. godine s Ivicom radila ‘Pravu stvar’ i tada su, upravo na toj predstavi, shvatili da će provesti život zajedno. Tako da se na neki nevjerojatan način povijest ponovila.

Scena: Kako ćete proslaviti ove božićne i novogodišnje blagdane?
Nakon dugo vremena, a zapravo u posljednji čas, suprug i ja smo odlučii otići na more. U našu kućicu u Ustrinama na otoku Cresu. Kad smo vidjeli da je prognoza sunčano i relativno toplo vrijeme za ovo doba godine, nismo imali dileme – idemo na more! Šetat ćemo s našim psima, igrati tenis, a kad padne mrak – čitanje! Šimić će kuhati, a ja ću pisati. U našem selu nema petardi tako da će i psi biti mirniji. Jako se boje pucnjave i ovi su im praznici uvijek veliki stres. Ukratko, blagdani o kakvim sam sanjala!

Scena: Kako biste opisali ovu godinu?
Bila je ovo iznimno naporna, pa usuđujem se reći, i stresna godina za mene. Veći dio godine imala sam velikih problema sa zdravljem. Na poslovnom planu bilo je burno, turbulentno, ali jako uspješno. Mala scena je odigrala više od 500 izvedaba, imali smo preko 40 tisuća gledatelja, gostovali smo po svijetu, izveli smo naše predstave u Kini, Litvi, Irskoj, Makedoniji, Kosovu, Austriji, Danskoj, Švedskoj, Austriji, obnovili smo gledalište, kupili novi kombi, izdali dva nova naslova u našoj Biblioteci Mala scena… Ukratko, kad bi i sljedeća godina imala tako dobre rezultate, ne bih se žalila!

Scena: Koje trenutke u 2015. godini biste izdvojili kao posebne?
Pred kraj prošle godine moj suprug je završio svoju međunarodnu aktivnost i nakon dugo vremena godinu proveo u Zagrebu. Tako da je cijela godina bila posebna (ha, ha). Privikavali smo se na zajednički život, ponekad uspješno, ponekad uz velike izazove. Premda su sve nove predstave koje sam napravila u 2015. bile uspješne, osobito bih izdvojila ‘Ne, ti ne! Ili o dručijatosti’ jer je to prva predstava koja progovara o stigmi oboljelih od epilepsije. Osobno se ispreplelo s poslovnim na neki čudan način i premijera je (na Nacionalni dan oboljelih od epilepsije), bila za mene osobito iskustvo. I ovu su godinu obilježile neugodne situacije vezane za moje pisanje na blogu Slamka spasa, ali ne želim o tome misliti.

Scena: Ove godine ste proslaviti i 40 velikih godina karijere i vratili se na kazališne daske. Je li i zbog toga bila posebna godina?
O, da, bila je to godina – za pamćenje. Rad na ‘Leticiji’ bio je jako lijep, samo proces kvalitetan i temeljit, a ni rezultat nije izostao. Publika je našu predstavu (pa tako i moj povratak na scenu), dočekala ovacijama. Ne događa se tako nešto često u životu. Jasna Bilušić i ja ostvarile smo sjajnu suradnju na sceni i publika je to prepoznala. A s druge strane, ove sam godine postala i umirovljenica i nekako, sve se prelomilo. Završila je jedna faza života. Nova je ispred mene! Možda još uzbudljivija!

Scena: Također, na predstavi Prava stvar ljubav je začarala vašeg velikog prijatelja Dražena Čučeka i dragu prijateljicu Jelenu Veljaču. Vjenčali su se te postali roditelji. Koja je poveznica Prave stvari i te ljubavi?
Jedan od uzbudljiivijih dana ove godine bio je kad smo saznali da će Dražen i Jelena postati roditelji. Nikada neću zaboraviti taj dan: vraćali smo se iz Splita gdje smo Dražen, moja Buga i ja igrali ‘Rodu i lisca’. Stajalište Skradin od ove godine pamtit ću samo po toj vijesti! Premda smo svi navijali za Jelenu i Dražena, ipak je taj trenutak bio – čudo. A još veće čudo dogodilo se prošloga utorka kad je na svijet došla Lena Čuček. A da nije bilo ‘Prave stvari’, ne bi bilo ni male Lene! Naime, Dražen i Jelena upoznali su se na prvoj probi naše predstave kojom smo obilježili 25 godina rada. Početkom rujna 2014., već u procesu rada, ostali smo bez glavne glumice za ‘Pravu stvar’. Nazvala sam Noru Krstulović i rekla joj da smo u velikom problemu jer nemamo Annie. Nora mi je predložila da nazovem Jelenu. Bila sam u čudu, odakle joj uopće ta ideja, jer sam znala da Jelena godinama nije na sceni. Iskreno, nazvala sam Jelenu više da budem mirna da sam sve učinila, nego što sam očekivala da će ona pristati. I malo je falilo da se pozdravimo i spustimo slušalice i nastavimo svoje živote kao da se taj razgovor nije ni dogodio. Ali, bilo je suđeno da se Jeleni i Draženu životi promijene iz temelja. Naravno da smo i Ivica i ja presretni što je naša slavljenička predstava odigrala tako važnu ulogu u njihovim životima i donijela na svijet novi život. Iskreno, kad smo 1989. godine radili ‘Pravu stvar’ i mi smo shvatili da ćemo provesti život zajedno, tako da se na neki nevjerojatan način povijest ponovila.

Scena: Upoznali ste malenu Lenu.
Za Badnjak smo trebali zajedno ručati s Draženom i Jelenom, ali je Lena malo uranila, pa smo promijenili planove. Upoznala sam i Lenu, predivnu bebu koja nam je svima donijela toliko radosti tijekom 2015. godine.

Scena: Koji Božić posebno pamtite, a koju proslavu Nove godine?
Posebno pamtim naš prvi Božić kad nam je došla Buga. I ona je, kao i sada Lena, rođena u prosincu (1993.) Kad ti ‘pod bor’ dođe vlastita beba, to je najdivniji dar koji možeš dobiti. Što se Nove godine tiče, poseban doček bio mi je kad smo čekali 2012. godinu. Ivica me poveo u Pariz i doček je organizirao na predstavi Cirque du Soleii. Naime, ja sam mu u šali te jeseni rekla da me zapravo nikada nije zaprosio. I onda je to odlučio napraviti u Parizu za Novu godinu. Nakon toliko godina, hahahaha!

Scena: Tko je zadužen za bor, dekoracije i lampice?
Krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća mnogo smo radili u Njemačkoj, osobito u Münchenu. Na jednom Božićnom sajmu kupili smo male drvene jaslice koje se vrte u krug pomoću plamena svijeća, a također i drveni nakit. Kad se Buga rodila, samo smo nadopunili te drvene ukrase i već ih imamo više od 20 godina. Otkako imamo naše pse koji su jako živi, bor ne može ‘preživjeti’ ni pet minuta, pa ga postavljamo na stolu. Šimić sije pšenicu (uvijek mu je predivna), a i kiti bor. On, za razliku od mene, ima smisla za takve stvari.

Scena: Što biste voljeli da vam se ostvari u 2016. godini?
Jedino što uistinu želim od 2016. godine jest da svi budemo zdravi. Sve ostalo – možemo riješiti. Zaista nemam drugih želja.

Foto: Press – arhiva, Prisk, Scena.hr

The post Vitomira Lončar – ljubavna čarolija ‘Prave stvari’ appeared first on Scena.hr.

Ekskluzivno…

Hvaljena balerina Eva Karpilovskaya odrasla je u Ukrajini, a prije pet godina u Splitu je započela potpuno novi život.  Eva je zavoljela Hrvatsku, ali kaže kako je u ovo vrijeme teško planirati budućnost jer još nije na stalnom ugovoru, pa tako ne zna hoće li ostati živjeti u Splitu i tu nastaviti karijeru. Ali ona je optimistična, zaljubljena u balet i ples te otvorena za nove stvari. Lijepa balerina ističe da je sigurna da će biti tamo gdje može plesati. U razgovoru za portal Scena.hr Eva govori o odrastanju u Kijevu, školovanju, baletu, ulogama te o životu u Splitu.

Scena: Jeste li se priviknuli na život u Splitu?
Zaljubila sam se u grad, svaki dan gledati taj lijepi pejzaž, posebno ljeti. Odrasla sam u velikom gradu bez palmi i čistog zraka. Malo sam promijenila način ponašanja, usporila sam tempo, ali ponekad mi nedostaje brzina Kijeva.

Scena: Dio ste ansambla HNK Split. Jeste li zadovoljni?
Naravno da jesam. Veselim se da sam dio ansambla HNK Split, da imam svoj prostor za stvaranje nečeg posebnog, što je vrlo važno za svakog umjetnika. Vrlo sam zahvalna što imam ljude oko sebe, koji mi uvijek pružaju podršku te vjeruju u mene.

Scena: Kako je došlo do angažmana u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu?
Imala sam sreće. Kad sam diplomirala baletnu školu, moj pedagog me upoznao s baletnim majstorom Vladimirom Šuvalovim, koji je zaposlen i sad u HNK-u. Dakle, došla sam na audiciju i dobila ugovor. Imala sam mogućnost ostati u Ukrajini i tamo raditi, ali sam odlučila riskirati te probati nešto novo. Na početku je bilo jako teško, nisam govorila jezik, niti imala prijatelje. Stvarno sam počela novo poglavlje u svom životu.

Scena: Kakvo je stanje u Ukrajini?
Trenutno država manje pozornosti pridaje kulturi, što znači manje sredstava za kazalište, kina… Zbog ratnog stanja život je, nažalost, sve više postao kompliciran. Svakako imamo puno talentiranih ljude, koji znaju svoj posao temeljito, pa se bore da bi Ukrajina bila na razini kulturne zemlje.

Scena: Koje su razlike života i rada u Ukrajini i u Hrvatskoj?
Nigdje sad nije baš idila, ali sam uvjerena da ima posla za one koji žele raditi. Razlike između dvije zemlje nisu velike. Hrvatska i Ukrajina su iste godine postale neovisne, pa su na poseban način rješavale svoje političke, financijske i kulturne probleme. Naravno, u glavnom gradu kao što su Zagreb i Kijev ima više potencijala. Split možemo usporediti s ukrajinskim krasnim gradom Odesom. Pratim sve vijesti iz Ukrajine, ali kad ne živiš tamo, ne možeš osjetit što se zapravo događa.

Scena: Kad ste se zaljubili u balet?
Od malih nogu su me roditelji vodili u kazalište. Prvi balet, kojeg se sjećam, bio je Orašar. Nakon njega sam gledala Labuđe jezero i više nitko nije mogao zaustavit moje plesne pokrete. Sanjala sam da ću jednog dana plesati na pozornici. Ja sam bila vrlo aktivna, uvijek sam privlačila pažnju sa svojom plesnom improvizacijom. Mojim roditeljima su preporučili da me upišu  na balet i već sa sedam godina sam napravila svoje prve baletne korake. U djetinjstvu nisam imala previše slobodnog vremena. Puno sam vježbala, išla u školu, ali nisam se žalila jer sam imala svoj cilj, a to se rijetko dogodi tako rano. Istovremeno, ja sam bila sretno dijete jer sam mogla uskladiti balet i privatni život, lijepe trenutke s obitelji i prijateljima.

Scena: Koje uloge su vam posebno drage?
Smatram da su sve uloge različite. Neke osjećaš više, neke manje, ali naravno za svaku balerinu najveći je izazov je prilagoditi svaku ulogu sebi. Posebno mi je draga uloga Kitri iz baleta ‘DQ’. Sanjala sam da ću tu ulogu jednog dana otplesati i tako, prije tri godine mi se neočekivano ispunio san te sam prvi put u svojoj karijeri izvela glavnu ulogu.
Također volim uloge Klare iz baleta ‘Orašar‘, posebnu čarobnu bajku koja pruža okus Božića. Uloga Aurore iz ‘Trnoružice‘ jako je tehnički zahtjevna. Prije godinu dana izvodili smo predstavu ‘Đavo u selu’ nacionalni hrvatski balet izgrađen na osnovi folklora. Uloga nježne djevojke Jele i borbu za pravu ljubav je totalno bilo nešto novo za mene.
Najvažnije za sve – imati sreće da dobiješ uloge, da netko pruži priliku… puno plesača čeka da se to dogodi, no nažalost mnogi ne dočekaju tu priliku.

Scena: Zašto ste zavoljeli balet?
Obožavam sve što se umjetnosti tiče, ne mogu zamisliti sebe u drugoj profesiji. Odmah sam osjetila da je ova struka za mene, jednostavno volim balet.  Nitko nije savršen, fizički rad je jako težak i naporan. Publika vidi tek konačni rezultat, kad je sve donekle tehnički sređeno i lijepo. U tijeku priprema uloge ima puno uspona i padova. Glavno pravilo – ne odustati i samo napredovati.

Scena: Kojoj ulozi u ovoj godini se posebno radujete?
Baš smo na početku priprema premijere baleta ‘Vragolasta djevojka’ u koreografiji Dinka Bogdanića. Za mene ovaj balet je jako značajan jer sam diplomirala školu s ‘pas de deux’ iz ovog baleta. Jednostavna sentimentalna priča o dvoje mladih zaljubljenih seljana, razdvojenih klasnim razlikama. Sigurna sam da će se cijela ekipa maksimalno potruditi i nadam se da će publika biti oduševljena vedrim i komičnim baletom.

Scena: Kako izgleda prehrana balerine?
Kod svake balerine to je individualno. Neke su mršave i imaju dobar metabolizam te mogu sebi dopustit da jedu što god požele. Neke drže sebe na beskrajnim dijetama. U pubertetu sam imala probleme, organizam se mijenjao i to je sve potpuno prirodno, ali sjećam se da bila sam jako opterećena time. Možda zato što nisam bila dovoljno mršava. Prestala sam biti na dijeti i to već dvije godine. Najsmješnije, kad sam manje počela misliti što i koliko jedem, počela sam mršavjeti.
Moja prehrana varira i ovisi kakav mi je radni dan i koliko proba imam. Primijetila sam da što više imam posla, manje želim jesti. Ponekad se moram prisiliti da uopće jedem.

Scena: Koliko na dan vježbate?
U prosjeku vježbamo šest sati. Ponekad možemo dolaziti dva puta dnevno. Ovisi kakav je raspored: priprema za reprizu ili premijeru. Napornije je kad moramo nešto novo učiti.
Svaki dan moramo raditi vježbe, nakon toga slijedi proba. Ja volim probe, mogu dugo ostati u dvorani ponavljati neke pokrete, koje tijelo još ne prihvaća. Ali naravno, najveće zadovoljstvo je izvoditi predstave. Neopisiv je osjećaj ispunjen tremom i zadovoljstvom.

Scena: Što kažu vaši roditelji na život u Hrvatskoj kad vas posjete?
Raduju se što živim u lijepom turističkom gradu uz more. Jako su zadovoljni te ponosni da sam se uspjela snaći u drugoj zemlji neovisno o njima, postići što sam sada. Uvijek ću biti zahvalna majci koja je dala sve od sebe da mi omogući školovanje.

Scena: Biste li voljeli ostati ovdje i dalje živjeti?
U naše vrijeme teško je planirati budućnost, meni još teže zato što sam stranac. Imam dečka koji mora završiti fakultet za dvije godine, pa ćemo tada vidjeti. Ja sam uvijek otvorena za nešto novo, dakle nisam još na stalnom ugovoru. Sigurna sam u jedno, bit ću tamo gdje mogu plesati, gdje mogu uživati u svom najdražem poslu.

Foto: Eva Karpilovskaya priv. album

The post Ukrajinka E. Karpilovskaya – život balerine u Splitu! appeared first on Scena.hr.

Igra u predstavi Male scene…

Mateja Majerle završila je Učiteljski fakultet u Rijeci, a magistrirala studij glume na Akademiji dramske umjetnosti. Glumicu je javnost zapazila u mjuziklu ‘Footloose‘. Osim u glumu, Mateja je zaljubljena i u glazbu. Surađuje s brojnim glazbenim zvijezdama, pa je tako nastupala kao vokalna pratnja Letu 3, Massimu Saviću, Zdravku Čoliću, Teškoj industriji, Severini, Oliveru Dragojeviću u Royal Albert Hallu u Londonu… Mateja trenutno igra u predstavi ‘Puž’, koja je na programu Male scene od 30. siječnja. U razgovoru za portal Scena.hr talentirana glumica priča o novoj ulozi u predstavi za djecu,  o ljubavi prema glumi i glazbi, ali nam je i otkrila je li požalila zbog zaluđenosti piercingom u mladosti. Na tijelu je u jednom trenutku imala 19 piercinga.

Scena: Igrate u predstavi Male scene ‘Puž‘.
Mislim da je predstava preslatka i nadam se da će se svidjeti djeci. Moram spomenuti svoje kolege u predstavi Sanju Milardović, Paška Vukasovića i našeg redatelja Stašu Zurovca, koji su se zaista jako potrudili da uobličimo predstavu u jednu lijepu cjelinu.

Scena: Koja je najvažnija poruka predstave?
Djevojčica Nora u predstavi stalno govori kako želi odrasti. Nekako me podsjeća na mene kad sam bila dijete jer sam i ja, kao i ona, željela što prije odrasti. I jesam, jako brzo sam odrasla. Djetinjstvo mi je prošlo, a da se nisam ni okrenula. I znate što ću vam reći: “sada mi je žao što sam žurila odrasti jer nema ljepšeg doba od djetinjstva.” To je najvažnija poruka predstave: Ne treba žuriti u odrasli svijet, već uživati u trenutku, u slobodi, u neobaveznosti djetinjstva, biti dijete što je duže moguće, ako je moguće i vječno jer odrasti ćemo prije ili kasnije, a odrasli ćemo biti jako dugo.

Scena: Što vas je privuklo glumi?
Zapravo nisam sigurna što me točno privuklo glumi. Glumu sam zavoljela još kao malo dijete igrajući u mjuziklima opatijskog SKAM-a pod vodstvom glumice i redateljice Rajne Miloš. I iako sam ja u jednom trenutku otišla u drugom smjeru, u glazbene vode, a ta ladica u glavi s dječjom željom da postane glumica, uvijek je ostala lagano otvorena. U trenutku kad sam se već skoro pomirila s tim da vjerojatno neću biti glumica, ponovo me jedan mjuzikl, mjuzikl ‘Footloose’, vratio na scenu i tu opet počinje moja glumačka priča. Ja sam tek na početku svoga glumačkog puta, a hoću li se na njemu zadržati – to ćemo tek vidjeti.

Scena: Mjuzikl, kazalište, film ili sapunica… Što vam je od toga draže?
Prvo je bio mjuzikl, sada je trenutno kazalište i mislim da je vrijeme za jedan film. Tek ću tada moći odgovoriti na ovo pitanje.

Scena: Imate li tremu na predstavama i audicijama?
Naravno da imam. Određena doza treme uvijek je prisutna prije svake izvedbe, međutim u igri ona nestaje. Trema na audicijama je malo drugačije prirode i nije uvijek najugodnija trema. A kako se nositi s njom? Nikako, samo prihvatiti da je ona tu, ponekad zna biti i korisna.

Scena: Možete li živjeti odlično samo od glume ili pak krpate kućni budžet s nekim dodatnim poslom?
Ne mogu živjeti baš odlično, ali živjeti mogu. Gluma ima sreću što mi je još uvijek draga, pa se i dalje njome bavim iako od nje ne živim kao kraljica (što ne znači da neću jednog dana). U trenucima kad treba pokrpati kućni budžet imam još jedan posao, kojim sam se bavila prije glume. Još uvijek, s vremena na vrijeme, pjevam prateće vokale. Trenutačno pripremamo turneju s Massimom Savićem i tome se jako veselim.

Scena: Koja je najveća ludost koju ste napravili u životu? A koju ludost biste željeli napraviti?
Najveća ludost mislim da je bio bungee jumping. A ludost koju bih željela napraviti u životu, a znam da neću je base jumping.

Scena: Zašto je dobro biti glumica? A zašto je dobro biti slavna glumica?
Glumica: svako toliko možeš biti netko drugi.
Slavna glumica: iako si brutalno plaćena svejedno na dar dobiješ  sponzorske haljine, frizure, šminku, aute… Možeš biti ambasadorica dobre volje, posvojiti puno djece, učiniti nešto važno u svijetu, započinjati modne trendove… Sada kad malo čitam što pišem zapravo je genijalno biti slavna glumica.

Scena: Volite i glazbu, zašto niste ostali u glazbenom svijetu? Tko vas je odveo u svijet glazbe?
Tako se dogodilo. Nisam nikada potpuno ni izašla iz njega, ali takav je bio splet okolnosti. Upisala sam Akademiju, doselila se u novi grad i pjevanje je nekako palo u drugi plan. U svijet glazbe uvela me sestra Martina, iako sam uvijek govorila da nikada neću biti pjevačica. Kažu nikad ne reci nikad i to je živa istina.

Scena: Koji je najbolji koncert na kojem ste pjevali i s kime, a koji je najbolji koncert na kojem ste bili?
Teško pitanje, toliko je koncerata pod mojim nogama, ali mogu izdvojiti koncert Massima u Sava Centru u Beogradu. U dvorani je bio ogroman emotivni naboj, ljudi su pjevali, plesali po prolazima, a meni su od emocija kojima je bila ispunjena dvorana, potekle suze. To su stvari zbog kojih se i bavim ovim poslom. Pružiš čovjeku ljepotu i on ti ju vrati. A najbolji koncert na kojem sam bila je definitivno koncert od Sade u zagrebačkoj Areni. To je bilo čisto savršenstvo.

Scena: U kojoj fazi ste imali puno piercinga?
Piercingom sam se zaludila kad sam imala 14 godina, i danas od svih tih 19 piercinga ostao je samo jedan. Naučila sam da rupe od piercinga, ukoliko ste nosili piercing duže od šest mjeseci, ne zarastaju i onda ako jednoga dana želite biti glumica i možda se pojaviti na filmu, to može biti problem.

Scena: Imate li tetovaže?
Nemam. Nevjerojatno, ali mislim da mi čak nikada nije ni palo na pamet.

Scena: Kakvo je vaše mišljenje o estetskoj kirurgiji?
Mislim da ne postoji osoba koja je u potpunosti zadovoljna svojim izgledom, uvijek postoji nešto što bi na sebi promijenili. Ali što sam starija to mi je jasnije da bilo kakvom estetskom promjenom to više ne bih bila ja, a ne znam bi li mi se svidjela nova Mateja. Mislim da je, iako teže, veći uspjeh kad naučimo zavoljeti sebe onakve kakvi jesmo. Ja još učim.

Foto: Karolina Krasniqi

The post Mateja Majerle: Tek sam na početku glumačkog puta! appeared first on Scena.hr.

Intervju…

Junakinja mjuzikla je inspirativan i jako zabavan lik. Uživam u svakoj sekundi na pozornici, kazala je lijepa glumica za portal Scena.hr

Makedonska glumica Jelena Jovanova lani se udala za glumca Stjepana Perića. Par uživa u prvim mjesecima bračnog staža. Osim u ljubavi, Jelena uživa u novim ulogama. Posebno je ponosna na glavnu ulogu u jednom od najpoznatijih i najizvođenijih mjuzikala u svijetu, mjuziklu ‘Chicago’, a koji je i prvi licencirani mjuzikl u Makedoniji. Igra i u filmu ‘Ustav RH‘.

Scena: Igrate u mjuziklu ‘Chicago’. Što vam je fascinantno u mjuziklu?
Plesati, pjevati, glumiti. Kanalizirati sve to da izgleda lijepo i jednostavno. Zaista je veliki užitak. Kompleksna je to forma i jako zahtjevna. Ali to su slatke muke, vjerujte. Kad se tijelo i glas daju bezuvjetno, kad publika dva sata ne prestaje aplaudirati i uživati – tada znate da vrijedi živjeti za to!

Scena: Kakav je osjećaj utjeloviti glavnu junakinju u mjuziklu?
Nakon što su to odigrale sve Bob Fosseove muze, njegova žena Gwen Verdon, Liza Minnelli, Ann Reinking pa i Renee Zellweger, došao je red i na mene. Pokušala sam slušati muziku svoje duše i ići za tim što mi srce govori. Neskromno možda, no znam da sam napravila nešto više, da sam vodila lik kroz amplitude drugačije od njihovih. A i lako je bilo nadgraditi ulogu nakon što su mi njihove izvedbe popločale put. Junakinja ovog mjuzikla je bezgraničan, inspirativan i jako zabavan lik. Uživam u svakoj sekundi na pozornici i drago mi je da nismo u teškim trenucima odustali od realizacije ovog projekta. Sad zbog toga imamo prvi licencirani mjuzikl u Makedoniji.

Scena: O kakvoj vrsti licence je riječ?
Redateljica Nataša Poplavska napravila je savršen potez. Otkupili su ‘non replica’ licencu. To znači da kreativni tim (redateljica, glumci, koreograf i kostimograf) ima slobodu razvijati svoje kreacije. Osjećali smo se živo i ‘modelirali uloge svojim prstima’, nismo kopirali original. Naravno i licenca zahtijeva svoje: orkestar i zbor ne smiju odstupati od originala, pjeva se isključivo uživo, poznati ‘catwalk’ Bob Fossea stil plesanja se mora zadržati te se ne smije mijenjati spolove likova. Isto tako za svako izbacivanje i dodavanje teksta morali smo tražiti njihov blagoslov.

Scena: Igrali ste u filmu Ustav RH.
Jedna zgrada, četiri susjeda. Susjedi se ne podnose. Ne slute da će doći dan kad će se sudbina s njima poigrati te ih učiniti međusobno ovisnima. Jedan mali dio tog njihovog životnog mozaika je i moj lik. Provela sam nekoliko divnih dana na setu. Dovoljnih da uspijem uživati i ukrasti dio redateljskog blaga Rajka Grlića. Bilo je kratko i doista slatko.

Scena: što je sljedeće u vašoj karijeri?
Za početak malo odmora, a nakon toga veseli me učenje starogrčkog jezika za potrebe jednog filma. Neću puno govoriti o tome dok se ne pokrene njegova realizacija. Malo sam praznovjerna po tom pitanju.

Scena: A što si priželjkujete?
Koristiti u potpunosti ovaj dar života, ne bojati se ničega, hrabro sanjariti, raditi svoj posao, raditi dobre projekte. Projekte u koje vjerujem i koji zastupaju pravu istinu. Nikad ne zaboraviti koliko sam sretna što imam sebe, ljubav, zdravlje i što radim ono što volim na dva tržišta. Danas je to pravi luksuz.

Scena: Nedavno ste se vjenčali, pa kako se osjećate u braku?
Osjećam se slobodno i istodobno obasjano pažnjom. Još je rano da se žalim. Trudimo se rasti individualno i isto toliko investirati u zajednički rast. Osjećaj da nekome uistinu pripadam je nezamjenjiv. Sretna sam da imam Stjepana pored sebe. Nadam se da će tako biti i dalje, naravno ako zaslužimo. Sve se u životu treba zaslužiti.

Foto: Matea Smolčić Senčar, Emil Petrov, Prisk

The post Jelena Jovanova zablistala u mjuziklu Chicago! appeared first on Scena.hr.

Bez romantične zablude…

Odlučila sam se uhvatiti u koštac s nešto drukčijom estetikom riječi, nekim začudnijim motivima, no smatram to dijelom mog sazrijevanja kao pjesnikinje. A svirački je album pravo malo čudo, kazala je Mirela Priselac u razgovoru za portal Scena.hr

Grupa Elemental već je 18 godina na glazbenoj sceni. Music pub ih je proglasio najboljom grupom 2015. godine, a ovih dana na tržište izlazi i njihov sedmi album. Mirela Priselac Remi kaže da su se u vrijeme kad se svi okreću samo singlovima, odlučili objaviti dvostruki album s 18 pjesama. Za portal Scena.hr Remi je napravila presjek njihovog dugogodišnjeg rada te otkriva zašto će sedmi album biti njihov najzreliji album.

Scena: Music pub proglasio vas je najboljom grupom godine. Je li dobar osjećaj dobiti nagradu za svoj rad?
Izuzetno dobar osjećaj! Zlatko Turkalj me zvao u emisiju kako bih uručila nagrade grupi ‘The Answer’ i ‘Queen of Sabe’, a onda me iznenadio nagradom za Elemental! Ostala sam bez teksta! Odmah sam javila bendu i svi su se oduševili! To je velika stvar za nas, biti proglašen grupom godine jer u Hrvatskoj ima sjajnih bendova. Jedino što mi je žao što još netko iz benda nije bio sa mnom u emisiji da odmah podijelimo radost, ali eto, ja sam nagradu preuzela kao ‘ambasadorica’ benda.

Scena: Jedna ste od rijetkih grupa u Hrvatskoj koja uspijeva slijediti svoj san, svoje stavove i pri tom ste uvijek svježi i novi. Koji je najveći kompromis koji ste napravili kao grupa?
Najveće kompromise moramo raditi kad odabiremo pjesme za album. Gotovo uvijek smo hiper-produktivni pa snimimo ili smislimo previše pjesama, a onda kad neke moramo ‘skratiti za glavu’ nastanu problemi. Svatko ima svoje favorite i onda pokušavamo naći neku zlatnu sredinu. Evo, ovaj put kad smo odabirali pjesme za album ‘Tijelo’ proveli smo skoro četiri sata u nadmudrivanju, dok se nismo posve iscrpili. I na kraju odlučili da ni jednu koju smo snimili nećemo ‘odbaciti’ već da će album ‘Tijelo’ biti dvostruki! Ovaj smo put uspjeli izbjeći kompromis, na svačiju sreću!

Scena: Lani ste imali hitove ‘Goli i bosi’ i ‘Sve je moje tuđe’. Prema vašem mišljenju, što je to dotaklo ljude u pjesmama da su postale jako slušane? Je li možda razlog što su te pjesme ogledalo života mlađe i srednje generacije?
Mislim da ste dobro detektirali u čemu je ključ – pjesme progovaraju jezikom koji je blizak našoj generaciji i upravo su ti slušatelji na njih najbolje reagirali. S pjesmom ‘Goli i bosi’ bilo nam je bitno da damo glas svim onima koji razmišljaju ‘izvan kutije’ i smatraju se kreativnim, umjetničkim dušama. A s pjesmom ‘Sve je moje tuđe’ željeli smo ironizirati situaciju u kojoj se većina naših vršnjaka nalazi – a i veliki broj ljudi iznad 40 – sve je na leasing, na kredit, na rate i otplate, a mi bismo živjeli sad i odmah! Tu je mala diskrepancija između naših želja i mogućnosti koju smo htjeli ironizirati.

Scena: Ako gledamo po vašim albumima i pjesmama koje su obilježile albume od 2000. godine pa do danas – pjesme poput ‘Glavu gore’, ‘Iz dana u dan’, ‘Pod pritiskom’, ‘Priroda i društvo’, ‘Sve je moje tuđe’… točno se vidi kako se u Hrvatskoj živi sve teže i kako je situacija zapravo ne ista, nego puno gora. Kako vi gledate na tu činjenicu?
Premalo mi je prostora ovdje za dubinsku analizu našeg ekonomskog, rapidnog pada, ha ha… Jedino što vam mogu reći jest da smo djelomično sami za to krivi, a i činjenica da nam vanjski dug raste i BDP se koleba, ne idu nam u prilog. Dosta je teško naći neku pozitivnu perspektivu u ekonomskoj, izvanjskoj situaciji, pa se zato možda u pjesmama okrećemo perspektivi malog, običnog čovjeka koji mora zaroniti u sebe i naći nešto pozitivno, onako intrinsično. No to svakako ne znači da zatvaramo oči pred onime što se događa oko nas. Itekako smo svjesni svojeg društvenog, političkog i ekonomskog okruženja.

Scena: Osim što ste se u svojim pjesmama osvrnuli na socijalne teme i na čovjeka, pjevate i o ljubavi, ali na svojstven način. Koliko je, prema vašem mišljenju, socijalna situacija u zemlji, loša ili kriva politika vladajućih utjecala i na ljubav, ljudske vrijednosti i sve ono pozitivno u ljudima?
Na razini nas kao nacije, mislim da nije uopće utjecala negativno – u prilog tome idu sve one prilike kad smo skupno, kao građani, reagirali na negativne okolnosti – od humanitarnih akcija za bolesne do akcija u doba elementarnih nepogoda kao što su bile one grozne poplave. A što se tiče nas samih, na onoj intimnoj, osobnoj razini, mislim da nas vanjske negativnosti mogu samo još više potaknuti da se otvorimo jedni prema drugima i potražimo mir u sebi. Mnogi moji prijatelji i poznanici u posljednjih nekoliko godina odustali su od gledanja TV-a, slušanja i opterećivanja s vijestima i učlanili se u knjižnice, odlučili sebe nadograditi meditacijama ili radom na sebi. Sve nam to pomaže da se nosimo sa svijetom oko sebe – prvenstveno tako da unutar sebe izgradimo nepokolebljivu utvrdu razuma i duha.

Scena: Bi li vam možda bilo lakše da ne uočavate svijet oko sebe, nego da zažmirite  i mirite se s time što se nudi, pa pjevate o romantičnoj zabludi?
To je elegantan način eskapizma i sviđa mi se, kao koncept – jedino što meni takav način eskapizma osobno ne odgovara. Naučena sam da se s problemom hvatam u koštac, recimo, da ga uhvatim za rogove dok ga ne pobijedim ili premostim. No jasno mi je da je neki puta u redu i odustati – i za to treba mnogo hrabrosti i odlučnosti, pogotovo kad shvatiš da neke ‘krive Drine’ nećeš promijeniti. Moj vid romantike, da aludiram na pjesmu, ponešto je drukčiji, pa tako i moje interpretacije eskapizma ne uključuju zablude.

Scena: Nedavno je preminuo David Bowie, velika glazbena legenda. Što vam je fascinantno u njegovom liku i djelu?
Ja sam bila istinski zaljubljena u Davida Bowieja, venula sam kao neka šiparica, he he… Kako se ne zaljubiti u takvog lika? Fascinira me njegova hrabrost, sceničnost, odvažnost, beskompromisnost i činjenica da npr. u njegovoj biografiji koju sam prevodila iskreno priznaje, već u prvom poglavlju: ‘Genij krade’. Takvu iskrenost moraš obožavati! Besramno je bio genijalan.

Scena: Kome se još divite na svjetskoj glazbenoj sceni?
Uh, previše je takvih, jako sam otvorena što se tiče glazbe, pa moje junake možete naći u raznim žanrovima – od The Ramonesa i Black Flaga do Arethe Franklin, PJ Harvey ili Public Enemyja. Ono što je najbitnije u toj mojoj ‘selekciji’ jest da su autentični i beskompromisno svoji.

Scena: Zašto ste izabrali da baš glazba bude vaš medij?
Na ovo pitanje nemam odgovor, uspjeli ste, ostavili ste me bez teksta, ha ha… Zapravo, mislim da sam oduvijek bila skriboman i voljela sam pisati, i poeziju i prozu. A muzikalnost sam naslijedila od djeda, tate i mame koji su vječno nešto pjevušili ili svirali. Kako djeda s očeve strane nisam nikada upoznala jer je preminuo kad je tata bio dijete, frapirala sam se saznavši da je svirao kontrabas u bendu! Najednom mi je sve postalo kristalno jasno. Naravno, činjenica da sam završila muzičku školu isto je odigrala svoj udio u mom ‘finalnom’ odabiru.

Scena: Sad spremate sedmi album, što možemo očekivati?
Album će u CD shopovima biti 19.2. (petak) i zvat će se ‘Tijelo’. Najluđe od svega, u ovo vrijeme kad se svi okreću samo singlovima, mi odlučujemo objaviti DVOSTRUKI album s 18 pjesama. Nakon 18 godina rada, tih 18 pjesama sjelo je kao naručeno! Mislim da nam je ovo najzreliji album do sada, svirački, tekstualno i izvedbeno. Mnoge tekstove, koje sam izvela na albumu, adaptirala sam iz svoje poezije, pjesama koje nisu pisane namjenski za uglazbljivanje i zato mi je sve ovo novo i drukčije. Manje repam, no zato je tu Shot koji drži kvalitetu rapa. Ja sam se odlučila uhvatiti u koštac s nešto drukčijom estetikom riječi, nekim začudnijim motivima, no smatram to dijelom mog sazrijevanja kao pjesnikinje. Svirački je album pravo malo čudo – prvi put imamo orkestracije za koje se pobrinuo naš klavijaturist Davor Zanoški. Profesor Zanoški sve nas je ostavio bez daha!

Foto: Ivan Sejić, Maja Bota

The post Remi: Sedmi album će biti naš najzreliji album! appeared first on Scena.hr.

Intervju…

Tina Jesenković školovala se na Westminster Collegeu u Londonu gdje je i nastavila raditi kao Make up artist u reklamama, spotovima i kratkim igranim filmovima. U Hrvatskoj je svoju karijeru nastavila na filmovima ‘Tri muškarca Melite Žganjer’, ‘Diana’, ‘Odiseja‘ (The Odyssey), ‘Peti leptir’, ‘Simon čudotvorac’, ‘Jezero‘ (The Lake), ‘Sve najbolje’ te u serijama ‘Počivali u miru‘, ‘Odmori se, zaslužio si’, a sad radi i za seriju ‘Novine‘. Tina je sredinom siječnja nominirana za nacionalnu godišnju filmsku nagradu Robert u Danskoj za masku u filmu ‘Itsi Bitsi’. U intervjuu za portal Scena.hr Tina govori o svojoj dugogodišnjoj karijeri make up artistice koju je izgradila u Londonu, a nastavila u Hrvatskoj. Također, otkriva kako je bilo surađivati sa svjetskim zvijezdama poput Mel C iz Spice Girls.

Scena: Nominirani ste za nacionalnu godišnju filmsku nagradu Robert u Danskoj za masku za film ‘Itsi Bitsi’ redatelja i scenarista Ole Christiana Madsena. Jeste li očekivali nominaciju?
Uopće nisam očekivala nominaciju. Jako sam se iznenadila kad sam dobila mail od Nimbus produkcije iz Danske. Prvo nisam vjerovala, morala sam nekoliko puta pročitati mail da shvatim da nije šala.

Scena: Već ste dugi niz godina u svijetu šminke i filma. Kako izgleda taj svijet?
U filmskom svijetu šminke sam oko 15 godina. Taj svijet nije nimalo glamurozan, kako mnogi misle. To su dugi radni dani, 12 do 15 sati dnevno,rano ustajanje, noćna snimanja, stajanje na hladnoći, na vrućini, na kiši i snijegu, nekad i u blatu do koljena. Čitava ekipa filma radi i živi u takvim uvjetima tjednima, ali svi volimo to što radimo. Upoznajemo nove ljude, susrećemo stare. I svi smo kao jedna obitelj. Na svakom setu se stvori neka dobra ljudska energija. I tako je užitak raditi.

Scena: Kad ste spoznali da je šminkanje vaša strast, prva ljubav?
Šminku volim još od osnovne škole. Stalno su se roditelji i profesori borili sa mnom i mojim šminkanjem, mijenjanje boja kose i frizura.

Scena: Završili ste  make up design u Westminster College u Londonu 1996. godine. Po čemu pamtite te dane te kako ste se i zašto odlučili baš za London?
Nakon srednje škole otišla sam u London čuvati djecu, to je tada  devedesetih bilo jako popularno. Radila sam kod obitelji godinu dana, položila sve stupnjeve engleskog jezika, završila godinu dana povijesti umjetnosti i onda upisala školu za make up. U Hrvatskoj tada nije bilo takvih škola.

Scena: Kako je došlo do toga da šminkate velike zvijezde poput Maggie Smith, Judy Dench, Frances Barber, Melanie Chisholm iz Spice Girls…?
Radila sam nekoliko godina za Bobbi Brown Make up, bila sam njihov educator i voditelj njihovog privatnog make up studija u Harrodsu. U to vrijeme sam radila i razne londonske revije, evente, predstave, pa sam tako imala priliku šminkati Judy Dench, Maggie Smith, Mel C iz Spice Girls, Cool and the Gang, a na jednom kratkom filmu sam šminkala Frances Barber i Marka Williamsa.

Scena: Na koji rad ste iz tog razdoblja izuzetno ponosni te koja maska je bila izuzetno zahtjevna?
Najzahtjevniji projekti su mi bili Josef, koji se događa u vrijeme Prvog svjetskog rata tako da sam tu imala puno prljavih vojnika, mrtvaca, ozljeda, komada tijela…,pa onda Sve najbolje, film Snježane Tribuson, koji smo snimali prošle godine. Tu sam Jasni Bilušić stavljala ćelavu glavu. I naravno, Itsi Bitsi, gdje je kroz čitavu dekadu šezdesetih godina trebalo prikazati promjene likova.

Scena: Što vas je motiviralo da se vratite u Hrvatsku?
U Hrvatsku sam se vratila 2004. godine, nakon što sam na snimanju filma ‘Što je muškarac bez brkova’ upoznala svoga muža Silvija. Tamo smo se zaljubili i tako sam se ja vratila iz Londona, a on iz Kanade, gdje je tada živio.

Scena: U Hrvatskoj također radite na mnogo filmova, serija, spotova. Pa razlikuje li se rad na hrvatskom filmu od rada na svjetskim projektima?
Razlike između hrvatskih i europskih produkcija gotovo da i nema, neki europski projekti mogu se razlikovati po veličini budžeta, ali što se tiče ekipe i profesionalnosti smo svi na istoj razini. Što se tiče nekih većih holivudskih produkcija, razlika je naravno u budžetu i u veličini ekipe. Na takvim projektima ekipe nekad broje i po 300 ljudi. Hrvatske i europske ekipe su puno manje, ali je i snimanje nekako prisnije, upoznaš sve ljude, družimo se. Na velikim produkcijama nekad ne stigneš upoznati čitavu ekipu.

Scena: Otvorili ste 2010. godine školu filmske maske Media Make up school u Zagrebu.
Kako se šminka za film dosta razlikuje od šminke za editorijale ili  modne revije, odlučila sam 2010. godine organizirati školu specijaliziranu baš za filmsku šminku i masku. Biti šminker na filmu, odnosno masker, uključuje vrlo široki spektar znanja, od najosnovnijeg beauty make up-a do aplikacije protetičkih komada, aplikacije brkova i brada i frizura. Takve škole kod nas nije bilo, a nedostajalo je ljudi u našem sektoru na filmu. Koncept škole je takav da polaznici uče odmah i o radu na filmskom setu, imaju praksu na setu, učimo ih čitanju scenarija, kontinuitetu te naravno i specijalnim efektima i frizerstvu.

Scena: Koja maska bi za vas bila izazov?
Svaki projekt je novi izazov za mene. Kreiranje likova je uvijek zanimljivo. Ponekad i neke sitne stvari koje bi rekli da su neprimjetne puno donesu pri stvaranju nekog lika. Nije nužno da je tu uvijek neka velika i vidljiva maska. Ali naravno da se veselim kad u scenariju pročitam recimo… nakon automobilske nesreće vidimo troje ljudi… Odmah mi mašta proradi… hahaha

Foto: Nikola Predović Press arhiva, Tina Jesenković priv. album

The post Tina Jesenković – moj svijet šminke i filmske maske appeared first on Scena.hr.

Ekskluzivno…

Dalal je surađivala s Tonyjem Cetinskim i J. Houdekom, imala je čast nastupiti na dočeku pape Franje u Sarajevu, a za portal Scena.hr otkriva poruku pjesme s kojom će se BiH predstaviti na Eurosongu

Predstavnici BiH na ovogodišnjem Eurosongu su Dalal Midhat Talakić i Fuad Backović Deen, uz pratnju naše proslavljene violončelistice Ane Rucner i reperske stihove Jasmina Fazlića Jale. Boje BiH –a u Stockholmu branit će pjesmom ‘Ljubav je’ koju je napisao Almir Ajanović. Lijepa pjevačica Dalal Midhat Talakić ekskluzivno za portal Scena.hr otkrila je prve dojmove.
- U Stockholmu ćemo imati prvu prezentaciju pjesme izvan granica BiH, zatim slijede druge države, snimanje spota, snimanje engleske verzije pjesme i pripreme za nastup u Švedskoj.  Osjećamo se ponosno i sretno. Trenutno smo prvi po broju pregleda na Eurovision.tv službenom YouTube kanalu nakon samo pet dana od izlaska pjesme – ispričala je Dalal za portal Scena.hr. Dodaje da je jako opuštena uoči priprema za nastup na Eurosongu.
- Ne očekujem ništa, nadam se najboljem – naglasila je glazbenica. Dalal nam je otkrila i poruku pjesme.

Poruka pjesme: Različitosti se trebaju poštovati i jako dobro mogu ići zajedno
- Autor pjesme Almir Ajanović spojio je naizgled nespojivo. Komentari obožavatelja Eurosonga kažu da je ovo presedan, i da dosad nitko nije spojio četiri glazbena žanra i četiri potpuno različite individue, kako privatno tako i profesionalno, a da zvuče kao cjelina. To je bila i bit projekta i poruka svima, različitosti se trebaju poštovati i jako dobro mogu ići zajedno, suprotnosti su se uvijek privlačile – objasnila je Dalal. A kako se dogodio taj fantastičan spoj:
- Deen i ja smo radili na svojim albumima, kad je Almir ponudio pjesmu za moj album, ja sam je odmah zamislila u duetu s mojim najboljim prijateljem. Deen je pozvao Anu Rucner jer smo u njoj zamislili gudače, a Almir Ajanović je pozvao Jasmina Fazlića Jalu. Sudbina je uplela svoje prste – kazala je pjevačica uz poruku:
- Ljubav je sve što imamo, svako bira svoj grijeh, jedno drugom praštamo. Dalal za našu predstavnicu Ninu Kraljić ima samo riječi hvale.

- Jako mi je drago što ćemo imati priliku družiti se s Ninom Kraljić koju sam upoznala u showu The Voice, s obzirom na to da sam bila Jacquesov gost u polufinalnoj emisiji. Sjajan vokal, i divna osoba – ističe pjevačica.

O Dalal Midhat Talakić…

Dalal je počela pjevati još kao petogodišnja djevojčica u predškolskom zboru glazbene škole.
- Zatim sam nastavila s glazbenim obrazovanjem u Sarajevu i Zagrebu. Moja prva autorska pjesma izvedena je 1995. godine na natjecanju zborova grada Zagreba – dvorana Vatroslav Lisinski. 1999. godine osnovala sam grupu Erato i većinski sam autor dva albuma izdanih pod markicom MP JS RTVBIH CD ‘Backstage’ 2003. godine i ‘Make up’ 2005. godine. Grupa Erato je osvojila više od 50 nagrada – prisjetila se pjevačica. Dalal je surađivala s mnogim autorima, glazbenicima i izvođačima iz BiH i regije,  a najzapaženije suradnje su bile pjesma ‘Sigurni’ – duet s Tonyjem Cetinskim (album Budi uz mene, 2005. godina) i ‘Putujemo snovima’, duet s Jacquesom Houdekom (album ‘Crno i bijelo’, 2008. godine).
- 2009. godine grupa Erato prestaje s radom te od tada nastupam sama. Nakon duže medijske šutnje, na scenu se vraćam s novim singlom čiji sam autor glazbe i teksta, dok aranžman i produkciju potpisuje Mahir Sarihodžić – Long Play Studio. Pjesma ‘Gdje sam ja?’ dobila je i svoju akustičnu verziju koju je aranžirao i producirao Đorđe Jovančić – Basics Studio – ispričala je Dalal. Pjevačica u lipnju 2015. godine izdaje svoj drugi solo single ‘Bombon’ koji je napisala Andrea Qubrick, a produkciju i aranžman potpisuje Đorđe Jovančić.
- Ponosna sam na svoje nastupe sa Sarajevo Jazz Guerillom u Jazz Clubu Monument u Sarajevu, gdje sam sudjelovala i u programu obilježavanja Međunarodnog dana jazza. Jedini sam izvođač iz regije koji je imao čast nastupiti na dočeku pape Franje u Sarajevu, a izvodila sam poznatu duhovnu himnu Amazing Grace – otkrila je lijepa Dalal za portal Scena.hr.

Foto: Press – Vanja Lisac
Video: 

The post Predstavnica BiH na Eurosongu Dalal Midhat Talakić za Scenu appeared first on Scena.hr.

Za portal Scena.hr…

Ženski bend ‘Auguste‘ nominiran je za glazbenu nagradu Porin u kategoriji novog izvođača godine. Ivana Lulić i Gordana Marković izdale su i svoj prvi album ‘Sve što je nekada bilo važno’. U razgovoru za portal Scena.hr otkrile su koliko im je ova glazbena nagrada važna. Djevojke kažu da će u budućnosti stvarati još zreliju, ozbiljniju i kvalitetniju glazbu. No provokativni PR ih ne zanima. Kažu da ih takav način promocije ne privlači, a posebno ne kao alat s kojim bi privukle veći broj slušatelja te ističu da im je u prvom planu glazba.

Scena: Nominirane ste za glazbenu nagradu Porin. Kakvi su dojmovi?
Ivana: Sada su se dojmovi već pomalo spustili i prihvatile smo to kao zaista sjajnu vijest. Tim više što je konkurencija bila vrlo jaka ove godine, nominaciju smo priželjkivale, no osvajanje iste na trenutke nam se činilo kao nemoguća misija. Sada kad smo već dobile tu plaketu, uokvirit ću je i staviti na zid jer je vrlo lijepo znati da čak i ljudi iz struke smatraju da radimo nešto lijepo i kvalitetno.
Gordana: Dugo smo spominjali Porin, ponekad smo znali svi skupa u bendu zaključiti da nemamo baš šanse, onda drugi dan smo bili svi optimistični i nadali se da ćemo biti nominirani… I sad kad je nominacija u džepu, mogu reći da nam je to zaista važna potvrda da ono što radimo ima perspektivu, daje nam motivaciju za daljnji rad i potvrdu da smo na dobrom putu.

Scena: Koliko je ta glazbena nagrada važne za glazbenike?
Ivana: Porin kao organizacija ima svoju PR službu koja nikako nije na odmet. Upravo zbog toga što smo u vremenima kad informacije dolaze sa svih strana, lijepo je imati nekog tko će profilirati te informacije i skrenuti pozornost. Mislim da se sada pažnja ipak malo više usmjerila na nas nova tri izvođača (Queen of Sabe i Nina Kraljić su također u konkurenciji), pa možda netko čuje našu glazbu, a da prije nije uspjela naći put do njega. Vjerujem da svatko doživljava Porin na svoj način. U posljednje vrijeme posebno se mogu čuti razne kritike, no i mi smo samo ljudi i naravno da nam laska kad dobijemo bilo kakvu pohvalu, pa kako nam ne bi bilo drago da nas smatraju jednim od tri najbolja nova izvođača prošle godine.
Gordana: Uvijek će se naći ljudi koji će kritizirati određene načine nagrađivanja, i ponekad su te kritike na mjestu, ali Porin ima svoju tradiciju, ipak je to najvažnija glazbena nagrada u Hrvatskoj i mislim da niti jednom glazbeniku nije mrsko kad se njegov rad pohvali, pogotovo kad to dolazi od strane struke.

Scena: Što se promijenilo u vašim životima od izlaska pjesme ‘Budiš more’?
Ivana: Najvažnije je to da smo konačno završile taj dugotrajni proces snimanja albuma te da smo ga konačno objavile! ‘Sve što je nekada bilo važno’ na kraju godine našao se na svim relevantnim godišnjim top listama najboljih albuma, održale smo svoj prvi veliki koncert s bendom u Tvornici kulture i jako mi je drago da smo uspjele pronaći svoje mjesto na našoj glazbenoj sceni!
Gordana: Nakon izlaska albuma i niza dobrih kritika koje smo dobile za njega, nekako sam još više odlučila da želim što više pomicati vlastite granice u glazbi, konstantno učiti i pokušavati izvući još više iz sebe što se tiče cijelog pristupa glazbi i nastupanju.

Scena: Koliko ste se vi promijenile u glazbenom smislu od početka karijere?
Ivana: Unazad tri godine, otkako redovito nastupamo, zasigurno smo vokalno napredovale i konstantna glazbena edukacija proširila nam je vidike što se tiče pisanja novih pjesama. Naučile smo puno toga tijekom snimanja albuma u profesionalnom studiju, a ovih 10 pjesama koje su objavljene na našem prvom albumu, bili su prvi mačići i na njima smo učile baš apsolutno sve. Zaista smatramo uspjehom da su nas dovele ovdje gdje se sada nalazimo i izgaramo od želje da vidimo što možemo novo napraviti. Ako je ovo dosad bilo dobro, onda će sve odsad biti još puno bolje!
Gordana: Naučila sam glazbi pristupati na jedan drugačiji način, razradila sam si detaljnije načine na koje radim glazbu i naučila puno detaljnije pristupati tom poslu. Ali vjerujem da se to zaista samo stvar iskustva, pisanje pjesama nikada nije završen proces. Što se tiče samog nastupanja, i tu smo se nekako opustile i napredovale, ali i tu uvijek ima prostora za napredak. Zato i jest toliki užitak raditi glazbu i nastupati; kako se mi mijenjamo i učimo, tako se razvija i raste naša glazba i nastup.

Scena: Koji je najbolji kompliment koji ste dobile na svom nastupu?
Ivana: Najviše mi nacrtaju osmijeh komentari nepoznatih ljudi koji naše pjesme dožive kao svoje vlastite. Ljudi vole naglas čuti ono o čemu i sami razmišljaju, a nekako uvijek ispadne da već pjevamo o onim stvarima koje svi kad-tad prožive. Svi smo mi zaljubljeni, svi mi volimo, svi smo nekada bili ostavljeni, svi smo nekada bili usamljeni. Ako to nekome pruži utjehu, ako se osjećaju bolje kad slušaju našu glazbu, pa nema li boljeg osjećaja od toga da možeš nekome pomoći?
Gordana: Meni je najdraže kada ljudi kažu da im naša glazba popravi raspoloženje, kako ju je ugodno slušati. Iako su zapravo tekstovi možda tužni, a i glazba ponekad sjetna, mislim da se uvijek nekako uspije ‘provući’ do ljudi ono pozitivno što mi prenosimo svojom glazbom, a to je i stvar naših karaktera.

Scena: Što možemo očekivati od vas u budućnosti?
Ivana: Još zreliju i ozbiljniju te posebno kvalitetniju glazbu! Sada slijedi samo puno nastupa!

Scena: Prema vašem iskustvu, što je najvažnije za glazbenika da bi došao do šire publike?
Ivana: Vrlo bih i sama voljela znati odgovor na to pitanje. Postoje načini, no na kraju je najvažnije što glazbenika ispunjava kod masa. Trebale bi biti dovoljno zrele za široku publiku, no mi smo sasvim zadovoljne u ovoj fazi u kojoj smo sada. Tek smo objavile prvi album i iskustvo skupljamo putem. Važno je znati postaviti se u određenim situacijama, a u ovom velikom i profesionalnom svijetu možete se sresti sa svakakvim ljudima. Važno je znati ostati čiste glave i donositi odluke zbog kojih nećete požaliti.

Scena: Jeste li spremne na neki provokativni PR zbog najave nove pjesme?
Ivana: Različite vrste PR-a privlače i različitu publiku. Provokacija nikad nije bila ni moj, a ni Gordanin stil. Mi smo dvije obične mlade žene koje samo vole glazbu i imaju isključivo cilj zadržati glazbu čim veći dio dana u svom životu jer nas to usrećuje. To nije ništa glamuroznije i nije ništa važnije i bolje nego bilo čija druga karijera. Naposljetku je najvažnije biti sretan, a uvijek je na nama što ćemo učiti po tom pitanju.
Gordana: Slažem se. Provokacija me ne privlači, posebno ne kao alat s kojim bismo privukle veći broj ‘slušatelja’. U prvom planu nam je glazba i tako će biti uvijek.

Foto: Josip Ninković

The post Auguste: Porin je važan za mlade glazbenike! appeared first on Scena.hr.

Ekskluzivno…

Lijepa Ana dio je tima koji predstavlja BiH na Eurosongu

Iako je violončelistica nastupala na svjetskim pozornicama, kaže da je Eurosong za nju sasvim novo iskustvo.
- To je nastup koji nosi veliku odgovornost prema zemlji koju predstavljamo i nama samima. Moje iskustvo na svjetskim pozornicama u ovom slučaju mi je vrlo korisno jer je za mene svaka pozornica moj ‘teren’. Osim toga, uglavnom nastupam kao solistica, a ovaj put tu je cijeli tim. Svi smo se jako dobro složili i suradnja je sjajna – otkrila je lijepa Ana Rucner za portal Scena.hr. Violončelistica je dio tima koji predstavlja BiH na ovogodišnjem Eurosongu. Fuad  Backović Deen i Dalal Midhat Talakić u Stockholmu će se natjecati s pjesmom ‘Ljubav je‘. Ana nam je ispričala kako izgleda pozadina priprema za nastup na Eurosongu.

Violončelo je oplemenilo pjesmu
- Nije to samo ona večer koju gledatelji vide na malim ekranima, već mjeseci rada i priprema. S obzirom na to da sam vrlo angažirana i unaprijed bukirana za koncerte, mnogo se obaveza poklopilo s obavezama koje imam prema Eurosongu, pa je bilo potrebno mnogo kompromisa da se sve uskladi. Često čujemo kako privatan život može patiti zbog posla, a u mom slučaju posao pati zbog posla – naglasila je violončelistica. Ana nam je otkrila i kako je došlo do suradnje s predstavnicima BiH.
- Deen i ja poznajemo se već 15 godina. Srela sam njega i Dalal ovog ljeta na Pagu i razgovarali smo o mogućoj suradnji. Kad se pojavila mogućnost suradnje na pjesmi ‘Ljubav je‘, pozvali su me jer se u pjesmu odlično uklapa baš violončelo – rekla je. Ana dodaje da je instrument sjajno prenio ljubav u pjesmi.
- Violončelo je oplemenilo pjesmu i s obzirom da nema jezičnu barijeru izvrsno se uklapa u sve. Osim što je najsličniji ljudskom glasu, violončelo je instrument koji svojim zvukom prenosi strast i ljubav – ističe violončelistica. Ana kaže da sa svojih brojnih nastupa po cijelom svijetu najviše pamti publiku.
- Uvijek pamtim publiku, zbog koje ili dobro spavam ili ne spavam. Publika je ta koja je najvažnija za izvođača, a mi smo ti koji do nje moramo doprijeti. A najljepše koncerte pamtim iz Kine, Koreje i Japana. Bilo je nastupa na kojima sam dovela publiku do suza jer su osjetili tu iskrenu emociju koju sam im prenosila kroz violončelo – prisjetila se. Violončelistica kroz svoje nastupe u inozemstvu donosi i ljepotu Hrvatske.
- Hrvatska je moja domovina i uvijek ju s ponosom predstavljam u svijetu, a često je stavljam i ispred same sebe – naglasila je. Ana dodaje da jako drži do tradicije, pa kad je gost u nekoj zemlji, u repertoar uključi i njihove skladbe kao izraz poštovanja i zahvalnosti prema toj zemlji. Za kraj ovog razgovora, Ana je poručila:
- Draga Europo, dolazi vam kvartet glazbenika koji će vam svojim iskrenim notama prenijeti ljubav jer to je naš način komunikacije. Svi smo jednaki, svi živimo ljubav i želimo bolje sutra.

Foto: Press - STUDIO LISAC PHOTOGRAPHY

The post Ana Rucner: Svi smo jednaki i želimo bolje sutra appeared first on Scena.hr.

Intervju…

Ravnateljica GK ‘Žar ptica’ ove godine odlazi u mirovinu, a za portal Scena.hr napravila je presjek svoje uspješne karijere te otkriva da će se sad više posvetiti glumi

‘Bajka o Žar ptici’ je posljednja premijera u ravnateljskom mandatu Marije Sekelez. Ravnateljica GK ‘Žar ptica’, Marija Sekelez, ove godine odlazi u mirovinu. Marija je 1972. diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Nastupala je u brojnim predstavama, a među njima su ‘Majstorska klasa Marije Callas’, ‘Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja’, ‘Isadora ili prva bosonoga plesačica’… Od lipnja 2000. godine obavlja funkciju ravnateljice kazališta ‘Žar ptica’. Uz 79 osvojenih nagrada na domaćim i stranim festivalima, u njezinom ravnateljskom mandatu kazalište ‘Žar ptica’ postalo je peterostruki dobitnik Nagrade hrvatskog glumišta za najbolju predstavu za djecu i mlade, i to: 2002. Bajka o ribaru i ribici,  2005. Palčica, 2008. Zločestobija, 2013. Mrvice iz dnevnog boravka i 2014. Ja i moji osjećaji. U razgovoru za portal Scena.hr Sekelez je napravila presjek svoje uspješne karijere.

Scena: Kako biste opisali godine svog umjetničkog rada?
Za opisivanje tih godina trebala bi jedna poduža knjiga, no ukratko rečeno bile su to godine inspiracije, istraživanja, iznimno napornog rada, a istodobno i uživanja u postignutom , no sve se svodilo na jedan uspješan umjetnički desetoboj.

Scena: Odlazite u mirovinu, kako to proživljavate?
Uživam u pomisli da ću, ako Bog da, uspjeti pomalo nadoknaditi sve propušteno, od druženja s bliskim osobama do odlazaka u prirodu, čitanja podužeg popisa knjiga koje su kupljene, ali još uvijek nepročitane te do jednostavnog ‘Umijeća uživanja u mirovanju’ kako glasi jedan svježi bestseller.

Scena: Posebne uspomene iz kazališta Žar ptica?
Svakako potpuno posvećenje da iz pepela vinem u neslućene kazališne visine jedno zapušteno kazalište i da nadiđem sve poteškoće uz nadljudski napor mene i mojih Žar ptića.

Scena: Na što ste posebno ponosni?
Na međunarodni uspjeh i domaću nezaobilaznost u kazališnom životu o čemu svjedoče: 59 premijera, 79 nagrada na domaćim i inozemnim gostovanjima, a od toga pet Nagrada Hrvatskog glumišta i 750 000 gledatelja u ovih 15 godina te gostovanja po cijelom svijetu od New Yorka, Pariza, Venezuele, Bugarske, Rumunjske, Izraela, Beča, Varšave, Kaira, Tunisa pa sve do Mongolije.

Scena: Jeste li ostvarili sve što ste željeli?
Kao ravnateljica ostvarila sam sve što sam željela, ali moram priznati da sam glumu zapustila jer ne možete raditi istodobno dva posla koja traže potpunu predanost.

Scena: Godine umjetničkog rada kao glumica proveli ste kao slobodnjak. Kako biste opisali to vrijeme?
Odgovor na ovo vaše pitanje opet zahtijeva mnogo, mnogo prostora, no želja za samorealizacijom,  uz pomoć talenta te vrhunske naobrazbe, radoznalosti i upornosti učinila je da nemoguće postane mogućim.

Scena: Kako su izgledale te prve godine, prve uloge?
Već na drugoj godini Akademije počelo je s malim ulogama u ITD-u i snimanja na televiziji i to su bila najveća moguća uzbuđenja i očekivanja koje su premašile svu realnost, ali to je naravno posljedica mladosti koja se ne boji ničega. Budući da sam upisala Akademiju 1968. sazrijevala sam uz onu poznatu :”Budimo realni, tražimo nemoguće”.

Scena: Lani ste dobili Nagradu za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti, za petnaestogodišnje ravnateljstvo kazališta ‘Žar ptica’. Koliko vam to znači?
Naravno, da mi puno znači budući je to nagrada struke i prvi put dodijeljena za ravnateljski posao što znači da je prepoznato sve što je prethodilo velikom uspjehu Žar ptice.

Scena: Kad i zašto ste se zaljubili u kazalište, glumu, umjetnost?
Još kao dijete, sjeća se moja mama, penjala sam se na klupicu i recitirala gostima, htjela zadobiti svoj dio pažnje, da bi se to produbilo mojim odrastanjem, odlaskom i upisom u Splitu na Tribinu mladih gdje sam pod vodstvom dramske umjetnice Božene Kolničar recitirala i pripremala se za Akademiju. Istodobno sam glumila u malim ulogama u Titovim mornarima i HNK Split.

Scena: Hoće li vam nedostajati kazalište?
Kazalište mi neće nedostajati jer ću se sada umjesto ravnateljstvu opet posvetiti glumi i nastojati barem djelomično nadoknaditi ono što mi je svim ovih godina uistinu nedostajalo.

Scena: I za kraj, je li se kazalište i glumački svijet promijenio od vaših prvih koraka na sceni do danas?
Da, izmijenilo se i to na lošije, osim naravno, kao što se uvijek kaže, rijetkih izuzetaka jer je pristup glumi i glumačkim obvezama mnogo površniji nego prije. Na primjer, u razdoblju dok sam glumila od mladosti do zrele dobi nikada se nije moglo dogoditi da se zbog bilo kakvih razloga otkaže kazališna predstava, a da se za to ne snosi financijska i moralna odgovornost što je danas normalno. Tim sam više ponosna što za vrijeme mog šesnaestogodišnjeg  mandata u Žar ptici nikad niti jedna predstava nije otkazana.

Foto: Marija Sekelez priv. album

The post Sekelez: Kao ravnateljica ostvarila sam sve što sam željela appeared first on Scena.hr.

Ekskluzivno…

Glazba je moj poziv, pjevanje je moj medij, a gluma je igra. Mislim da sam željela biti glumica kako bih se nastavila igrati, kazala je lijepa pjevačica i glumica za portal Scena.hr

Nagrađivana umjetnica Maja Posavec lani je s grupom Detour osvojila Porin, a ove godine ponovno je nominirana za tu glazbenu nagradu u kategoriji Najbolja vokalna suradnja za duet s Nenom Belanom s pjesmom ‘Tvoj glas’. Maja je u ekskluzivnom razgovoru za portal Scena.hr otkrila da se razilazi s Detourom i započinje samostalnu glazbenu karijeru. Uz to, Maja je i uspješna glumica, pa nam je ispričala zašto voli kazališne daske. Inače, Maja je upisala glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 2005. godine. U kazalištu je debitirala ulogom u Baladama Petrice Kerempuha Miroslava Krleže u režiji Darka Rundeka i Rade Šerbedžije. A od 2011. godine je stalna članica zagrebačkog kazališta ‘Kerempuh’. Maja je od 2006. godine pjevačica i koautorica u grupi Detour. S grupom objavljuje tri studijska albuma – Detour 2006., TV 2009. i A što ak’ ja… 2014. godine. Maja je snimila i brojne duete s uglednim izvođačima kao što su Neno Belan, Rade Šerbedžija te grupama Pavel i Noxin…

Scena: Za pjesmu ‘Tvoj glas’ nominirani ste za nagradu Porin za duet s Nenom Belanom. Jeste li se iznenadili?
Duet ‘Tvoj glas’ stvarno je ove godine rasturio na glazbenim ljestvicama. Ljudi vole tu pjesmu na prvo slušanje. Tako da se i nisam previše iznenadila. Mislim da je nominacija zaslužena. Neno je majstor za slaganje vokalnih linija i u studiju točno zna što želi od pjesme i vokala. Meni je bio izazov odgovoriti na njegove ideje. Glasovi nam se tako isprepliću da je to čisti gušt za nas, a vidim i za publiku.

Scena: Lani je Detour osvojio nagradu za album godine. Što se od tada promijenilo u vašoj karijeri?
Pa evo Detour i ja se razilazimo. Ja krećem u solo karijeru, a Detour nastavlja dalje. Puno nam je značio taj Porin kao priznanje. To je naš treći album. Svakom umjetniku treba pohvala.

Scena: Kako biste opisali vaš glazbeni put od početka karijere do danas, od prvih nastupa do priznanja struke?
Uvijek sam imala žara za pjevanje i glazbu. Ali na početku sam to radila s manje znanja i iskustva. Sjećam se da mi je na prvom albumu bilo teško otpjevati pjesmu na svoj način jer sam do tada uglavnom pjevala tuđe pjesme,a s darom imitiranja, često sam imitirala druge pjevače. Kad sam se našla pred novom pjesmom, bilo je to nepisano pismo koje sam trebala otkriti. I danas mi je taj proces najveći izazov i zadovoljstvo. Narasla sam kao izvođač i kao glazbenik jer neke stvari možeš dobiti samo iskustvom.

Scena: Što je najviše utjecalo na to da vas upozna šira publika?
Mislim da su se pjesme Detoura polako uvlačile u uši slušatelja i tamo ostale. Čini mi se da naša glazba ima neku kvalitetu suptilnosti i nenametljivosti. Ljudima se to sviđa jer onda u njoj mogu uživati potpuno intimno. Tako da je to u kombinaciji s našom ustrajnošću utjecalo da nas upozna šira publika.

Scena: Mislite li da se polako mijenjaju glazbeni trendovi u Hrvatskoj?
Vidim i čujem, no da me pitate što je sad trendu ja ne bih znala. Trendovi se mijenjaju. Već se neko vrijeme događa prijelaz urbane glazbene scene u mainstream, što je divno jer sad napokon pravi alternativci mogu doći do izražaja. Dobar mainstream stvara dobru alternativu i obrnuto.

Scena: Jeste li pristalica da svoj privatni život stavite u funkciju promocije albuma, pjesme…?
Osobno ne volim odgovarati na privatna pitanja, ali ne znam što će mi se dogoditi jednog dana. Danas je to sve tako isprepleteno da je nejasna granica između privatnog i javnog. Ne znam što bih mogla iz svog privatnog života staviti u tu funkciju. Mislim da sam ja odabrala put da promoviraju moj rad i moja glazba.

Scena: Na što nikada u svojoj glazbi niste pristali?
Hm hm…čini mi se da sam na sve pristala. Nikad nisam imala neke nemoralne ponude ili ponude koje bi uključivale brdo umjetničkih kompromisa. Pristala sam na one stvari koje su mi se u tom trenutku činile mudrim i dobrim dugoročnim rješenjem, iako ponekad nisam bila zadovoljna.

Scena: Zašto se bavite glazbom?
Glazba je moj poziv, pjevanje je moj medij. Kroz nju se lako i kreativno izražavam, u njoj uživam. Glazba me hrani i dok je slušam i dok je stvaram. Ali sad sam malo patetična, no to je zaista tako. Glazba je najljepše što je čovjek stvorio.

Scena: Osim glazbe, glumica ste. Koja je poveznica ove dvije Maje?
Gluma je igra. Mislim da sam željela biti glumica kako bih se nastavila igrati. Nedavno sam imala premijeru opere ‘Mimi’ u HNK, a na proljeće ću igrati u Prosjačkoj operi, također u HNK. Vesele me projekti u kojima spajam glumu i pjevanje.

Scena: Koju ulogu u budućnosti priželjkujete?
Možda neku filmsku!

Scena: Kad bi vam ponudili ulogu u filmu, koji se bavi crnom stranom glazbene scene, onom pokvarenom, u kojoj nema pravila igre, u kojoj je sve dozvoljeno, i možete izabrati ulogu, koju ulogu biste odabrali?
Ulogu raskalašene zvijezde koji su koštale prerana slava i bogatstvo, ali čiji je talent neuništiv. Ali mislim da bih dobila ulogu skromne glazbenice koju pokušavaju iskoristiti, no ona na kraju ipak nađe svoj put.

Scena: Koje su prednosti, a koje mane biti umjetnik?
Prednosti su kad se baviš svojom umjetnošću, a mane su kad se veći dio vremena moraš baviti drugim stvarima.

Foto: Luka Nižetić

The post Maja Posavec: Krećem u samostalnu karijeru! appeared first on Scena.hr.

Intervju…

Ljudevit Grgurić Grga je novi voditelj HRT-ove emisije ‘Dobro jutro, Hrvatska‘. Voditelj se nakon 16 godina vraća na televiziju. S prvom emisijom počinje 1. travnja, pa se našalio kako mu se čini da je to prvotravanjska šala. Ali nije. Za portal Scena.hr nagrađivani urednik i voditelj priča o povratku na televiziju te ističe kako je počašćen što je postao dio sjajne ekipe emisije ‘Dobro jutro, Hrvatska’.

Scena: Posljednji put bili ste ispred kamera prije 16 godina. Kako se osjećate? Imate li tremu?
Dugo me nije bilo ispred kamera, iako mi se čini da je to bilo jučer. Zasad nemam tremu, ali to ne znači da je neću imati. S prvom emisijom započinjem 1. travnja, pa mi se još uvijek čini da je sve to neka prvotravanjska šala… Šalu na stranu, počašćen sam što sam dijelom sjajne ekipe emisije Dobro jutro, Hrvatska!

Scena: Je li vam televizija nedostajala te koliko će se sad promijeniti vaš životni ritam?
Uvijek kažem da posao nosim u sebi i dok god se bavim onim što volim svejedno mi je koji je medij u pitanju. Što se tiče mojega životnog ritma, neće biti velikih promjena. Malo ranije će mi zvoniti budilica, ali rano ustajanje je posve u redu za ljude mojih godina.

Scena: Kako se pripremate za prvi dan, prvi tjedan u emisiji Dobro jutro, Hrvatska?
Što se tiče posla i rada u studiju, to bih usporedio s vožnjom bicikla. Kad ga jednom naučiš, znaš zauvijek. Dugo godina sam u ovome poslu i nema za mene nekih posebnih iznenađenja. Ovih dana nam počinju prvi kolegiji, upoznajemo se s koncepcijom emisije, obišao sam studio i to je zasad uglavnom sve.

Scena: Radili ste uredničke poslove i uređivali slušane emisije na Drugome programu Hrvatskoga radija (HRT – HR 2). Je li povratak na televiziju za vas odlična promjena i izazov?
Rekao bih da će se moj dosadašnji rad na Hrvatskoj radioteleviziji samo obogatiti i ovim novim poslom.

Scena: Kako je reagirala obitelj na tu promjenu?
Oni znaju da je cijeli moj profesionalni život vezan uz Hrvatsku radioteleviziju, pa su tako i ovaj angažman prihvatili kao dio cijeloga tog paketa.

Scena: Koja je ljepota rada na radiju, a koja na televiziji?
Na Drugome programu Hrvatskoga radija pripremao sam emisiju koja se zvala ‘Gladne uši’. Eto, mogu reći da sam hranio gladne uši, a sad su tu i oči. Radujem se što ćemo moći i slikom pokazati sve ono o čemu govorimo. Radio ima velik potencijal da prenese emociju i senzibilitet i to će mi biti najveći izazov, da se ta dobra energija koju stvaramo slušatelji i ja prenese i na gledatelje.

Scena: Poruka čitateljima portala Scena.hr?
Gledajte Hrvatsku televiziju, slušajte Hrvatski radio! Kao javni medijski servis naš je program okrenut ne samo zabavi, već možete nešto i naučiti i informirati se.

Foto: Press HRT

The post Grgurić: Čast mi je biti dio ekipe Dobro jutro, Hrvatska appeared first on Scena.hr.

Intervju…

Nova voditeljica emisije ‘Dobro jutro, Hrvatska‘, Ljiljana Vinković, raduje se što će u ponedjeljak prvu jutarnju kavu popiti s gledateljima. Ljiljana se na male ekrane vraća nakon četiri godine. U Dobro jutro, Hrvatska vratio se i dugogodišnji voditelj emisije Mirko Fodor, a na televiziju se vratio i Ljudevit Grgurić Grga. Urednica i novinarka kazala je  kako njezinoj  sreći nije bilo kraja kad je vidjela svoje drage kolege Grgu i Fodora te je odmah uzviknula: Evo, troje veličanstvenih! U razgovoru za portal Scena.hr Ljiljana je otkrila na što je ponosna u svojoj dugogodišnjoj karijeri te koje će joj iskustvo koristiti u emisiji Dobro jutro, Hrvatska.

Scena: Nakon četiri godine ponovno ćete biti na malim ekranima. Jeste li uzbuđeni?
Jesam. Jedva čekam prvu emisiju i raduje me što će to baš biti ona na Uskrsni ponedjeljak. Što reći nego da mi je dobro počela ova godina! Imala sam čast putem naših malih ekrana svima čestitati Novu godinu izravno u televizijskome prijenosu iz Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, prigodom HRT-ova tradicionalnoga novogodišnjeg koncerta ‘Valceri, polke i druge špelancije’. A sada sam jako sretna što ću prvi put imati prigodu zaželjeti dobro jutro svim dragim gledateljima koji su me ovih posljednjih godina često zaustavljali i pitali gdje sam nestala… Kolega Mirko Fodor i ja popit ćemo zajedno s našim gledateljima prvu jutarnju kavicu i poželjeti svima uspješan i lijep dan. Bilo bi neiskreno reći da treme nema, ali možda je to više odgovornost prema gledateljima i kritičarima. No imam dosad previše utrka u nogama i ne zabrinjavam se previše. Sve će biti jako dobro i pozivam vas da nas gledate!

Scena: Kad ste se zaljubili u televiziju? Je li vam rad ispred kamera nedostajao?
U televiziju sam se zaljubila još kao dijete. Gledala sam i upijala rad velikih imena poput  Helge Vlahović, Jasmine Nikić, Saše Zalepugina i zamišljala da ću jednoga dana biti na njihovu mjestu. Možda je teško reći da mi je rad ispred kamera nedostajao jer je jednako tako lijepo i zanimljivo uređivati projekte kao što su bili 100 % ja ili Svirci moji, u koje smo dovodili najpoznatija imena hrvatskoga medijskog prostora. No ova nova zadaća iznimno me raduje jer ću napokon moći ostvariti izravan i neposredan kontakt s našim gledateljima. Naime, program ide uživo i nadam se da ću im se više približiti nego dosad.

Scena: Na što ste ponosni u svojoj karijeri?
Ponosna sam na sve što sam radila u svojoj dvadesetogodišnjoj karijeri! Bila sam spikerica na Hrvatskome radiju, voditeljica, urednica i novinarka na Hrvatskome radiju i Hrvatskoj televiziji i svaki sam posao radila iskreno i sa srcem. Tako ću raditi i ovaj posao jer moja ljubav prema struci nikad nije bila upitna. Ponosna sam i na svoje četiri godine provedene na mjestu diplomatskoga predstavnika Republike Hrvatske u SAD-u i Kanadi. To je neprocjenjivo iskustvo koje mi i danas, kad sam ponovno na ovoj medijskoj strani, strani gledatelja, jako koristi.

Scena: Koje iskustvo će vam najviše koristiti u emisiji Dobro jutro, Hrvatska?
Ono što bih svakako željela naglasiti jest da želim zahvaliti svima koji rade na Hrvatskoj radioteleviziji koji su mi pomogli da danas budem to što jesam – od naše Službe za jezik i govor, fonetičara, kamermana, snimatelja, redatelja i svih naših sjajnih ljudi u režiji, scenografiji, kostimografiji, šminki… Naši gledatelji često ne znaju kolika vojska vrijednih profesionalaca stoji iza nas koji smo pred kamerama. Evo, koristim se ovom prigodom da im svima zahvalim.

Scena: Radujete li se suradnji s Grgom i Fodorom?
Mojoj sreći nije bilo kraja kad sam vidjela svoje drage kolege Grgu i Fodora i odmah sam uzviknula – Evo, troje veličanstvenih!

Scena: Poruka čitateljima portala Scena.hr?
Pozivam čitatelje portala Scena.hr i sve naše drage gledatelje da gledaju emisiju Dobro jutro, Hrvatska, da sudjeluju s prijedlozima, ali i kritikama. Želim živjeti s njima svaki dan i uljepšati im svakodnevicu na najbolji način, uvijek ostajući vjerna svojoj Hrvatskoj radioteleviziji.

Foto: Press HRT

The post Ljiljana Vinković: Ponosna sam na sve što sam radila u karijeri! appeared first on Scena.hr.

Borac za ljudska prava i slobodu izražavanja…

Ekskluzivni intervju za portal Scena.hr: “Treba investirati u medije. Ljudi žele kvalitetno istraživačko novinarstvo, ljudi ne žele gluposti”

Prošle godine svijet je obišla priča o slučaju Mohameda Fahmyja, kanadsko-egipatskog novinara koji je pratio Arapsko proljeće kao novinar Al Jazeere. Optužen je s dvojicom drugih novinara za suradnju s Muslimanskom braćom i za širenje lažnih vijesti. Dobio je sedam godina kazne u egipatskom zatvoru, ali je nakon 407 dana pušten. Tom Henheffer je jedan od članova udruženja koji se borio za njegovu slobodu i došao je u Zagreb dati podršku hrvatskim novinarima. Henheffer se bavi novinarstvom zadnjih deset godina, a izvršni direktor Canadian Journalists for Free Expressionza, udruženja novinara u Kanadi je posljednje tri godine. Udruženje je osnovano 1981. godine, a cilj im je štiti slobodu izražavanja i pristup informacijama u Kanadi i cijelom svijetu, to je razlog borbe za slobodu Mohameda Fahmyja te Tomovog dolaska u Hrvatsku. Održao je predavanje na temu slobode izražavanja. U ekskluzivnom razgovoru za portal Scena.hr otkrio je razlike kanadskog novinarstva i novinarstva u tranzicijskim zemljama. Kaže da je u Hrvatskoj i u zemljama tranzicije puno teža situacija za novinare jer su njihovi životi nerijetko u stvarnoj opasnosti, a toga u Kanadi nema. Dotaknuo se i problema istraživačkog novinarstva i prepreka na koje nailazi.

Scena: I s vladajućima razgovarate o problemima novinarstva u Hrvatskoj?
Bio sam grub prema Vladi u svom govoru, ali mislim da je to opravdano. Želim biti efektivan za hrvatski narod koliko god mogu. Želim se sastati s njima i objasniti zašto su promjene na javnoj televiziji veliki problem. Ljudi koje sam upoznao i kanadski veleposlanik su mi rekli da se u Hrvatskoj s promjenom vlasti smjenjuju ljudi na svim funkcijama. Shvatio sam da postoji i u Vladi želja za promjenama, a ja im planiram reći ‘Ljudi u Hrvatskoj su ljuti i dosta im je političkih promjena, a to Vi trebate spriječiti ako želite biti uspješni i imati uspješnu državu’. Imat ću konferenciju nakon razgovora, pa ako prođe loše, saznat će se.

Scena: Kako ste postali novinar i koliko dugo ste novinar?
Ja nisam novinar, neka vrsta sam novinara, ali više sam borac za ljudska prava. Bavim se time  otprilike 10 godina.  Počeo sam kao freelance na fakultetu, studirao sam novinarstvo i ljudska prava. Upoznao sam urednika nacionalnih novina i ondje sam počeo staž. Bavio sam se i snimanje, a na čelu udruženja Kanadski novinari za slobodu izražavanja (CJFE) sam malo više od tri godine.

Scena: Što mislite o stanju s istraživačkim novinarstvom?
Dramatično se mijenja i u pozitivnom i negativnom smislu. Problem je što većina novina želi ispunjen sadržaj, ali ne onim čime novine trebaju biti ispunjene, razotkrivanjem korupcija, krađa, prijevara, nešto poput Panama Papersa. S druge strane, danas postoje i zviždači koji razotkrivaju svjetske afere te se mnogi novinari ujedinjuju u razotkrivanju afera. Mislim da se mijenja novinarstvo, ne umire nego se mijenja.

Scena: Kako mislite da se to može promijeniti? Koji je glavni problem istraživačkog novinarstva?
Novac. U Kanadi je problem što urednici ne nabavljaju novac, a u Hrvatskoj država ukida novčana sredstva. Treba investirati u medije, moraju imati inovacije. Ljudi žele kvalitetno istraživačko novinarstvo, ljudi ne žele gluposti. Oglašavanje se promijenilo, danas su glavna medijska platforma društvene mreže poput Facebooka, a mnogi oglašivači to zaboravljaju.

Scena: Jesu li vam ikad prijetili ili vas ucjenjivali?
Ne, toga nema u Kanadi. Prijetili su mi s tužbom jer sam radio na priči o glazbenici Bjork, koja se ujedno bavi zaštitom okoliša. U to vrijeme Kanada je trebala kupiti geotermalne izvore od Islanda. Međutim, bilo je glasina da je ta kanadska tvrtka imala kršenja ljudskih prava i Bjork je bila protivnica te prodaje. Mi smo znali da su kršili ljudska prava, ali mogli smo dobiti tužbu za klevetu. Izdali smo taj članak, a onda sam dobio prijetnju tužbom, pa smo izdali prepravak. To mi je najgore iskustvo otkako sam u novinarstvu.

Scena: Koji je najčešći način diskreditiranja novinara?
U Kanadi je najčešći problem novinarima sprječavanje dobivanje informacija, dokumenata. U biti sprječavaju novinare da dobiju svoje priče. Izuzetno teško nam je bilo kad je bio zatočen Mohameda Fahmyja.  Vlada je slabo reagirala na to, s sve što su radili bilo je skriveno, pa nam je bilo teško reagirati na to. Diljem svijeta, kao i u Hrvatskoj, etiketiraju novinare kao simpatizere neke ideologije, komunizma ili fašizma. U Kanadi je novinarstvo vrlo objektivno, koliko to novinarstvo može biti. Također, u mnogim država mediji podupiru neke stranke pa ih se obično diskreditira na temelju toga.

Scena: Zašto ste došli u Hrvatsku?
Pratimo situacije svugdje u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. Kad sam čuo što se događa s medijima, odlučio sam doći održati lekciju na tu temu.

Scena: Kakav vam je plan za internacionalni rad? Iduća država?
Turska, Kina, Hong Kong i Egipat su nam sljedeće stanice. Predsjednik Turske Erdogan je veliki problem, mnogi su novinari zatvoreni, a mnogi čekaju suđenje. Naravno, bit ćemo i uz Hrvatsku dok god se problemi u Hrvatskoj ne riješe. Kad se vratim u Kanadu, pokušat ću razgovarati s hrvatskim premijerom putem telefona.

Scena: Puni ste nade, kako uspijete ostati takvi? Planirate mijenjati situaciju u Turskoj i u Kini?
Stvari se mogu promijeniti i mislim da postaju bolje s vremenom. Uvijek će biti problema, ali mislim da čovječanstvo ide prema boljem. Sve je manje siromaštva u svijetu, ljudi su sve bolje educirani. Jedino je sloboda medija danas u većoj opasnosti nego ikad. Može se boriti i promijeniti stvari. Nemoguće ne postoji. Može se pobijediti i u najtežim situacijama.

Scena: Koja je najveća razlika između novinarstva u Kanadi i tranzicijskim zemljama?
Izvor novca. U Kanadi se mediji sami financiraju, a u tranzicijskim zemljama iz državnih fondova. Također, u tranzicijskim zemljama su stvarne prijetnje, ljudi završavaju u zatvorima, izloženi su nasilju, toga u Kanadi nema.

Scena: Poruka za novinare u Hrvatskoj?
Borite se za svoje medije, mediji su kamen temeljac demokracije.

Piše, Foto: AD

The post Tom Henheffer: Borite se za svoje medije appeared first on Scena.hr.

Ekskluzivno o karijeri i životu…

ŽENA ZA SVA VREMENA: Moj život je bogat, ispunjen i pamtim sve moje suradnje i drage ljude, kaže jedna od najvećih hrvatskih jazz i rock pjevačica za portal Scena.hr

Zdenka Kovačiček karijeru je započela još kao djevojčica. Nastupala je u Zagrebačkom kazalištu mladih, a 1957. godine s Nadom Žitnik osnovala je duet Hani.
- Bila je to na neki način tinejdžerska zaluđenost glazbom koja se svirala po plesnjacima,slušao se Radio Luxemburg, kupovale ploče,gledao festival San Remo, imali smo Prvi pljesak u Varieteu. Naši roditelji naravno nisu bili sretni, ali nitko nas nije mogao zaustaviti. Mi smo uživale u tome i bile jedna drugoj najveća podrška. Naravno i publika je odigrala veliku ulogu. Dobivale smo i po 200 pisama na dan. Ljudi su nas obožavali, pa tko bi mogao tome odoljeti – prisjetila se jedna od najvećih hrvatskih jazz i rock pjevačica ekskluzivno za portal Scena.hr. Krajem 60-ih Zdenka je  pjevala u velikim europskim klubovima. I tamo se zaljubila u jazz, soul, blues i gospel.

“Slušajući jazz doživljavam ekstazu”
Nakon toga započinje suradnju s najboljim zagrebačkim jazzerima poput Boška Petrovića, Miljenka Prohaske, Damira Dičića…
- Ja sam osjetila da nosim u sebi jazz, da me on uzbuđuje i da slušajući jazz doživljavam ekstazu. Teško je to objasniti, to se jednostavno osjeti – otkrila nam je glazbenica. Zdenka na Opatijskom festivalu 1970. skladbom ‘Zbog jedne melodije davne’ (Miljenko Prohaska) osvojila je prvu nagradu stručnog žirija.

Solo karijera i turneja po SSSR-u
Ovaj uspjeh bio je početak njezine solo karijere.
- Ta pobjeda je bila razlog da ostanem u Hrvatskoj i započnem solo karijeru,iako su me još deset godina zvali ‘polovica dua Hany’. Dobila sam puno ponuda za suradnje od najvećih hrvatskih jazzera i to mi je bio veliki poticaj i izazov. Od njih sam učila, sama istraživala razne žanrove jer mene je zanimala sva glazba, ne samo jazz. Tako sam smislila Klick Temu br.1 koja je postala antologijska kompozicija naše glazbene scene, nešto potpuno drugačije od svega što se tada sviralo kod nas. Ja sam donijela u Hrvatsku novi način interpretacije jazz-rock,soula … – ispričala je Zdenka za portal Scena.hr. Osvrnula se i na turneju po bivšem SSSR-u.
- Bila sam na 25 turneja po SSSR-u, ukupno sedam godina. Nastupali smo po stadionima  pred 30 – 40 tisuća ljudi. Isto tako u prekrasnim koncertnim dvoranama, kazalištima. U Sankt Peterburgu sam imala mjesec dana rasprodane koncerte svaku večer u Kazalištu Muzičke Komedije. Mislim da to nije imao nitko od naših pjevača – ističe Zdenka.

Rock i Woodstock
Zdenka je počela pjevati rock glazbu te krenula u suradnju sa zagrebačkom skupinom ‘Nirvana‘.
- Paralelno sam s jazzom pjevala i rock, zapravo kao što sam rekla pokušala sam spojiti jazz i rock, a što je tada u svijetu bio trend. Kod nas je to bila avangarda. Iz tog vremena potječu krasne snimke od Kornelija Kovača i drugih…. Nastupi na Boom festivalima,koji su bili rock festivali po uzoru na Woodstock – nastavlja glazbenica te nam je ispričala kako je doživjela to vrijeme i tko joj je bio najveća podrška.
- Meni je uvijek podrška bila publika i moja opčinjenost glazbom i scenom. Uspjeh je bio logičan rezultat mog potpunog predavanja i doživljaja na sceni.70-te godine bile su bogate glazbom, grupama, festivalima, u svakom gradu se održavao festival zabavne glazbe. Ja sam na tim festivalima uglavnom dobivala nagrade za interpretaciju, a publika je imala svoje favorite. Moje ploče su bile rariteti, a sada se u Beogradu prodaju povisokim cijenama. Upravo je jedan diskograf reizdao moj prvi LP iz 1978. godine kao raritet sedamdesetih i osamdesetih i distribuirat će ga u cijelom svijetu. U New Yorku je jedan DJ-svirao moje LP-e iz tog vremena kao avangardna izdanja – otkrila  je Zdenka.

‘Love is a game’
1989. godine objavila je album na engleskom jeziku ‘Love is a game’, na kojem je surađivala s Daliborom Paulikom i Davidom Stopperom. Album je bio promoviran na festivalima u Los Angelesu, Finskoj i na Middemu u Cannesu. Zdenka se prisjetila kako je nastao album.
- Poželjela sam istraživati na engleskom jeziku i pokušati u inozemstvu zainteresirati neke diskografe i producente. Svi su albumu dali odlične kritike, ali za produkciju je trebalo dosta novaca koji nismo imali. Taj album će možda isto izaći sad za europsko tržište – objasnila je.  Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina surađivala je s producentom i dirigentom Vanjom Lisak. Izdala je albume Happy jazz 1&2, a na albumu gostuju Georgije Garanjani i Peppino Principe. Zdenka govori i kako je došlo do te suradnje.
- Vanja me je pozvao na Opatiju i on je na neki način krivac što sam ostala u Hrvatskoj. Imali smo odličnu suradnju nekako smo se osjetili u jazzu, željeli smo jazz približiti širokoj publici što nam je uspjelo s Happy jazz 1,i Happy jazz 2. S tim programom smo obišli jazz klubove Italije,i Austrije – kazala je Zdenka.

‘Žena za sva vremena’
I onda je došla ‘Žena za sva vremena’.
- Pjesmu je napisao Marko Tomasović, tada 20 – godišnjak. On je pjesmu posvetio meni prateći moju karijeru, a ja sam pjesmu posvetila svim ženama jer govori o energiji  i snazi žene što po mom mišljenju sve žene imaju – ističe glazbenica. Gluma je također jedna od velikih Zdenkinih ljubavi. Glumila je u predstavi ‘Obljetnica braka’, od K. Zidarića, 2003. godine sudjelovala je u rock operi ‘Princeza na zrnu graška’ u Trstu, 2008. godine predstavom ‘Priča o Janis’ obilježila je svojih pedeset godina karijere, a tu je i mjuzikl ‘Ella i Marylin’.

“Žao mi je što se nisam više posvetila glumi”
Zdenka kaže da joj je danas žao što se nije više posvetila glumi.
- Još kad sam bila djevojčica od pet godina počela sam pokazivati želju da glumim, pjevam,sviram i majka me je upisala u Kazalište mladih. Otada sam na pozornici samo što me je glazba udaljila od želje za glumačkim pozivom, ali na neki način sam to kasnije nadoknadila u suradnji s velikim režiserima – rekla je umjetnica. Dodaje da je jako ponosna što je za ulogu Elle u mjuziklu ‘Ella i Marylin’ bila nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta. Zdenka kaže kako nikada nije previše slušala savjete, već je više slijedila svoj instinkt i svoje srce.

“Moj život je bogat, ispunjen i pamtim sve moje suradnje i drage ljude, a najveći uspjeh je rođenje moje kćeri”
- Da sam slušala savjete zaradila bih više novaca, ali ne bih imala toliko zadovoljstva – naglasila je. Zdenka je zadovoljna sa svojom karijerom i bogatim životom.
- Moj život je bogat, ispunjen i pamtim sve moje suradnje i drage ljude, a pamtim i one koji su pokazali neprofesionalnost, nekulturu, i one koji su mi donijeli i ružne trenutke, ali sve je to dio života – zaključila je Zdenka. A njezin najveći uspjeh u životu je…
- Rođenje moje kćeri Tine.

Snovi i želje
Zdenka nam je otkrila i svoje želje.
- Želim zdravlje da mogu još nastupati i ostvariti neke zacrtane ideje i još koji mjuzikl – kazala je te za kraj razgovora čitateljima portala Scena.hr i svojim obožavateljima poručila.
- Treba sanjati jer to daje snagu da se prebrode i teški trenuci bez kojih scenska umjetnost ne bi imala taj čar zbog koje se njome i bavimo. Važno je ipak ostati na zemlji da se snovi lakše realiziraju i da ne ostanu samo neostvareni snovi.

Foto: Zdenka Kovačiček priv. album

The post Zdenka Kovačiček: Moj najveći uspjeh je rođenje kćeri Tine appeared first on Scena.hr.