Modni dizajner Ivica Skoko za portal Scena.hr priča o novoj kolekciji, sjeća se prvih kreacija te otkriva kako doživljava žene za koje cijeli život stvara

Jedan od najboljih modnih dizajnera, Ivica Skoko, već je više od 20 godina na modnoj sceni. Kaže da i nakon toliko godina ima nevjerojatnu inspiraciju.
– Inspiracija je neiscrpna. Ako se bavite kreativnim poslom kojeg volite, onda inspiracije ne nedostaje. Inspiraciju crpimo iz apsolutno svega što nas okružuje – naglasio je Skoko za portal Scena.hr. A ovih dana dizajner svečanih i večernjih haljina priprema novu kolekciju.
– Naše haljine nose žene i djevojke svih dobnih skupina jer uz kolekcije koje izbacujemo, radimo apsolutno sve po mjeri njegujući taj personalan individualan pristup – rekao je Skoko te dodaje:

– A što se tiče naglaska u samoj kolekciji to je kompleksan i kreativan proces i dolazi prilikom samog nastajanja, no definitivno ono što za svaku našu kolekciju mogu reći je to da je baza ženstvenost.
U razgovoru s dizajnerom, prisjetili smo se njegovih početaka.
– Moj prvi osobni dizajn nastao je već na prvoj godini fakulteta (TTF), kad sam s grupom studenata prezentirao svoje četiri kreacije. Projekt je bio i medijski popraćen, pa sam vrlo brzo ljudima zapeo za oko i sve se brzo odigravalo – sjeća se dizajner.
Skoko je na put modnog dizajna krenuo s majčine šivaće mašine.
– Svi već znaju da je moja majka profesionalna krojačica i konstruktor. Tako da bih tajno sjedao za njenu mašinu. Iako to nije voljela jer bi mi stalno nešto zapelo, a ona bi šizila – kazao je. Kreacije Ivice Skoke su posebne i po tome što ženama i u svojim u krojevima daje na važnosti.

– Imam beskrajno poštovanje prema ženama, pa tako i kreiram. Bitno nam je da svaku klijenticu ispoštujemo do maksimuma te da je učinimo poput dive s crvenog tepiha, koliko god je to moguće. Sad već imamo jednu krilaticu u firmi: Kad se pređe prag Skoko salona, nestaju i godine i odjevne veličine. Dizajner se osvrnuo i na to kako politička i gospodarska previranja utječu na modnu industriju.

– To uvijek utječe na globalnoj razini, pa tako i kod nas. Modna industrija je nažalost na koljenima i to već dugi niz godina. Jedino još opstaje naš modni gigant Varteks i to zahvaljujući mladim i novim kreativcima te je brend ponovno prepoznat kao vrhunski, kvalitetan i na koncu naš. Pored industrije, u Hrvatskoj ima dosta dizajnera koji se i dalje trude i bore. Naravno da i mene pogađa ekonomska loša situacija, a pogotovo sada kad su eventi, svadbe i sva ostala svečanija okupljanja svedena na minimum. Poznato je da se naš brend bavi upravo svečanom i vjenčanom modom te smo samim time na prvoj fronti. No trudimo se raditi i opstati kao i većina naših kolega. I moram naglasiti da se divim svima nama jer ne odustajemo – zaključio je Skoko u razgovoru za portal Scena.hr.

Foto: Ivana Bilandžija Billy

Vremeplov – Judita Franković Brdar

Gluma je poput rollercoastera koji vozi prema vrhu, ali se i nemilosrdno spušta prema dnu, pa opet natrag i tako u krug, kazala je glumica Judita Franković Brdar za portal Scena.hr

Nagrađivana glumica Judita Franković Brdar u svojoj dugogodišnjoj karijeri ostvarila je brojne uloge u uspješnim hrvatskim filmovima i predstavama. Među njima svakako treba istaknuti uloge u filmovima ‘Sonja i bik’, ‘Majka asfalta’ i ‘Ćaća’. No uloga u kazališnoj predstavi Judith French, Juditu je stavila na kazališnu i glumačku mapu. U razgovoru za portal Scena.hr Judita Franković Brdar priča o svojim ulogama, transformacijama te otkriva da naginje fizičkom teatru. Judita ističe da glumac uvijek mora raditi na sebi, svojim emocijama i svojoj ranjivosti i da taj rad nikad ne smije stati. Prisjetila se jedne od najdražih prvih uloga i to u dječjoj predstavi ‘Kraljica vešmašina’ Jelene Kovačić i Anice Tomić.

Scena: Jedna od prvih većih uloga bila je kazališna uloga Judith French. Po čemu pamtite prve kazališne korake?

Po nevjerojatnom entuzijazmu i strasti, posvećenosti i vjeri u snagu teatra. Tako to vidim sada kad pogledam unazad. Riječ je o predstavi koja je prošla prave porođajne muke prije nego je ugledala svjetlo dana. Napravili smo ju u nemogućim uvjetima, a onda se ispostavilo da producenti ipak nemaju kapaciteta za nju. Sve je stalo na godinu dana, a onda je Vlatka Vorkapić dobila nagradu Marin Držić za tekst, što nam je dalo ponovni vjetar u leđa. Ta predstava donijela mi je prve nagrade (Marula, Šovagovića, NHG) i priznanje struke. S jedne strane to je blagoslov i prokletstvo jer sam na početku karijere već imala sreće raditi sjajne predstave i uloge, pa onda naivno misliš da će uvijek biti tako. Na početku nisi svjestan da je ovaj posao poput rollercoastera koji vozi prema vrhu, ali se i nemilosrdno spušta prema dnu, pa opet natrag i tako u krug. Mislim da je to možda ponajbolja metafora našeg posla, konstantno letenje i padanje. Frustracija kad ne uspijevaš naći pravo rješenje u procesu i ispunjeno srce kad čuješ pljesak zadovoljne publike.

Scena: Što biste izdvojili iz te priče?

Da se sve može postići ako to zaista želiš.

Scena. Što za vas predstavlja sreću i zadovoljstvo?

Pjegice na licu moga muža, njegov zarazni osmijeh. Glasan smijeh mojih roditelja koji postaje još glasniji kad mu se pridružimo sestra i ja. Uspjesi mojih prijatelja. Miris rane jeseni, jutarnja kava, čitanje knjiga, putovanja i mirisi novih gradova, trešnje…

Scena. Nakon te uloge, ostvarili ste brojne kazališne uloge, a gluma je postala vaš život. Kolika je moć transformacije te kako glumačka transformacija utječe na vas?

Istina, te me predstava na neki način stavila na glumačku i kazališnu ‘mapu’, a onda se otvorio film, moja prva ljubav. Transformacija, koju spominjete, je nešto što me osobno jako zanima. Sklona sam im i na neki način su mi one glumačko utočište. Zanimaju me mogućnosti širenja granica, osobna ograničenja i tu mi gluma otvara veliki prostor.

Scena. Tko vam je u početku karijere bio najveća podrška?

Moji roditelji i sestra. U tom sam smislu blagoslovljena. Naša mala zajednica uvijek je bila čvrsta. Uvijek ću se sjećati riječi svojih roditelja koji meni i Maji govore: “Što god da se desi, prvo dođite nama, uvijek nam možete sve reći i onda ćemo situacije zajedno rješavati.” Ta naša zajednica je uvijek bilo mjesto sigurnosti, utočište, mjesto kreativnosti. I danas mi dolaze na predstave i premijere filmova. U jednoj fazi svoga života imala sam puno hobija i interesa, pa su moji roditelji mislili da je i gluma samo faza, ali onda su došli pogledati moju prvu profesionalnu predstavu, (i danas jedna od meni najdražih predstava), dječju predstavu ‘Kraljica vešmašina’ Jelene Kovačić i Anice Tomić i shvatili da sam ozbiljna.

Scena: U New Yorku ste pohađali radionice za glumačku tehniku Meisner. Kako je to izgledalo? Što je na vas jako utjecalo i kako biste opisali to iskustvo?

Moje školovanje baziralo se na kombinaciji Čehov, Strasberg i Grotowski metode, koje sam kombinirala proširujući znanje okolo po raznim glumačkim, plesnim, lutkarskim radionicama. Osobno naginjem različitosti i za mene najbolje funkcionira da uzmem od svega pomalo. Glumcu trebaju biti ponuđeni alati, široka paleta iz koje izabire oruđa koja će raditi za njega. Otvoriti mu put kad zapne u procesu i kreativnosti. I po meni metoda služi upravo tome. Učiš, učiš i te karte imaš u džepu kad zagusti, kad nema inspiracije. Postoji ta kultna Strasbergova rečenica, to jest postoji popis pravila kojih bi se glumci trebali pridržavati, a zadnje je pravilo – fuck the method… Dakle, usvoji obrtništvo metode, i onda ju pusti dok ti ne zatreba. Naravno, dok si mlad i učiš, mozak ti je ‘overloadan’ informacijama, ali to se počne čistiti kad počneš raditi i plesati između intuicije i metode. Provjerenog recepta nema. Svaki proces traži novi pristup, osluškivanje, balansiranje. Meisnera sam susrela kasno, prije nekoliko godina također na jednoj radionici i jako mi se svidjelo. U međuvremenu sam puno radila i potrošila se, pa mi se činio dobar trenutak pofriškati stvari. Otišla sam u New York na ljetni intenziv od mjesec i pol u William Esper Studio, koji je posvećen Meisner metodi (alumni te škole su i Sam Rockwell kojega osobno volim kao glumca, Amy Schumer, Larry David, Kathy Bates,…). Vratilo me to nekim osnovama koje glumac po putu zaboravi, uđe u ljušturu, svima nam se događa, a najopasnije je moguće za stvaranje jer te ono traži da budeš ranjiv, otvoren, spreman na sve emocije, a to nije nimalo lako. Mi glumci često zaboravimo da na neki način rad na nama samima nikada ne može, niti smije završiti. To bi bilo kao da glazbenik ne vježba svoj instrument.

Scena: U projektima ‘Room N°7’ i ‘Room N°13’ oduševili ste publiku svojim nevjerojatnim preobrazbama. Koliko se taj projekt možda razlikovao od ostalih predstava? Što je iz vas izvukla ta predstava?

Tom sam se predstavom vratila plesu. Da se razumijemo, ja nisam plesačica, ja sam samo glumica koja voli služiti plesnim vokabularom, koja cijeni ples i plesače i trudi se od njih učiti i ponešto od toga inkorporirati u svoje uloge i projekte. Uvijek sam naginjala određenoj mjeri fizičkog teatra u svim svojim predstavama. Nekih desetak godina prije Rooma imala sam sreću biti dio plesne predstave ‘Vodoinstalater’ u režiji Natalije Manojlović, sada već kultne ITD – ove predstave. A Room se razvio također iz određene vrste entuzijazma dvaju plesačica i jedne glumice.

Scena: Ples i glazba ima važnu stavku u vašoj komunikaciji s publikom i s ulogama.

Zapravo ste me sada natjerali da o tome razmislim i u pravu ste. ‘Vodoinstalater’ je predstava u kojoj smo imali bend koji je svirao uživo. A sličnu situaciju imamo i u novoj predstavi ITD-a ‘Nepoznata iz Seine’ u režiji Rajne Racz gdje nam kroz cijelu predstavu uživo svira bend Porto Morto. Pa i u predstavi ‘Faust’ u Teatru Exit je bilo žive svirke. Dok smo za Room koristili glazbu Aljoše Šerića i Antonije Matković Šerić, a za Vlatkine projekte originalnu glazbu često radi Stanko Kovačić (Titon, Judith French). Za novu predstavu u režiji Morane Dolenc, ‘Dok ne ispari i dok ne zgusne’ prema tekstovima Ane Prolić, glazbu rade Meritasice. Upravo je izašao spot za njihovu novu pjesmu ‘Taj dan’ u režiji Mare Milin . S Ugom Koranijem sudjelovala sam u tom spotu i to s guštom.

Scena: Dojmljiva je bila i uloga u Egzorcistu u kojoj ste zamijenili Helenu Minić Matanić.

Moram priznati da nemam puno iskustva s uskakanjem u tuđe uloge jer tome nisam sklona. Imam respekt prema tuđim ulogama jer i sama znam što znači proces i koliko posla zahtjeva rad na ulozi. Iz istih sam razloga posesivna prema svojim ulogama i ne dam ih lako od sebe. Tako da bih rekla da je uloga Vere u Egzorcizmu i mojim dolaskom ostala Helenina uloga kojoj sam u jednom trenutku posudila svoj instrument.

Scena: Publika pamti ulogu u filmu ‘Sonja i bik’. Kako gledate na to ostvarenje?

Toplo mi je oko srca. Volim što sam bila dio tog projekta. Publika ga je zaista svim srcem prihvatila i često mi znaju reći da im je to jedan od onih filmova koje mogu uvijek gledati. Što reći nakon toga, nego biti zahvalan na takvoj prilici.

Drugi dio intervjua s Juditom donosimo idućeg tjedna…

Foto: M.B., Press – Zvonimir Ferina, Scena.hr

Vremeplov – Ivana Lazar

U Verdijevim operama pjevala sam od najmanjih do najvećih uloga. Njegovi dueti i terceti su okosnica dramske radnje i često su za mene najuzbudljiviji dijelovi opere, naglasila je sopranistica Ivana Lazar

Nagrađivana sopranistica Ivana Lazar nekoliko godina bila je solistica Hrvatskog baroknog ansambla te je bila suosnivačica ansambla za ranu glazbu Camerata Garestin. Surađivala je i sa Zborom Hrvatske radiotelevizije, danas je prvakinja Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Ivana je 2001. godine debitirala u HNK Zagreb tumačeći ulogu sestre Genovieffe u Puccinijevoj operi Sestra Angelica, a zatim je zaredala brojne nastupe u koloraturnim ulogama sopranskog repertoara. Sopranistica u intervjuu za portal Scena.hr priča o ulogama koje su je obilježile te na koji način su utjecale na njezin život.

Scena: Kojom operom ste bili fascinirani u mladosti?

Moj prvi kontakt s ozbiljnom muzikom dogodio se kroz sjajan projekt RTSA – a koji se zvao ‘Muzika raspoloženja’. Na tim albumima zbor Radio televizije Sarajeva s opernom solistima izvodio je obrade najpopularnijih brojeva klasične glazbe. To je u vrijeme 80-ih godina bilo jako popularno. Moj tata je također obožavao ‘Eru s onoga svijeta’ i kad god je ta opera išla na televiziji, to je bila mala obiteljska svečanost!

Scena: Što vas je uvelo u svijet opere?

Dugo godina sam smatrala da nisam operni glas i vidjela sam se više u oratorijskoj i baroknoj literaturi. Vrijeme će pokazati da nisam bila u pravu. Ulaskom u HNK otvorio mi se jedan novi svijet. Zapravo, oduševio me taj scenski moment glume i ulaska u najdublje sfere osjećaja i njihova projekcija kroz pjevanje.

Scena: Što pamtite iz vremena školovanja?

Mislim da je danas studirati pjevanje puno lakše nego u moje vrijeme. Notni materijal je dostupan, sve se može čuti i naći na YouTubeu. U ono vrijeme se sjećam kopanja po notama u bečkom Berenreiteru, posuđivanja CD – ova u knjižnici, razmjenjivanja iskustva i snimki s drugim studentima. Bili smo možda uskraćeni za mnoštvo informacija, ali s druge strane danas se mladi pjevač lako pogubi slušajući tolike snimke i tutorijale gdje svatko ima baš svoj pravi način pjevanja.

Scena: 2001. godine imali ste ulogu u Puccinijevoj operi Sestra Angelica. Kako biste opisali to iskustvo?

Danas mislim da je to idealna opera i uloga za debitirati. Pjevala sam sestru Genovieffu, zajedno sa svojim kolegicama s Akademije i sjećam se tog uzbuđenja i veselja jer smo stale na pozornicu HNK. Imala sam sreće pa sam krenula od malih uloga i moj operni put se prirodno razvijao. Puno mi je značilo i iskustvo rada u zboru HRT-a. Tamo sam svladala disciplinu izvođenja i vještinu slušanja drugih dionica.

Scena: Što vas je snažno dotaklo u operi?

Mogućnost da glasom dotakneš publiku nakon što on prođe kroz emocionalni filter životnog iskustva, a i umjetničkog instinkta kojeg svaki pjevač ima u sebi. Osjećaj kad vas muzika i dramska scena ponesu ne da se opisati. U tom trenutku stane vrijeme, a poslije uopće nisi svjestan što se upravo dogodilo.

Scena. Igrali ste i u Puccinijevoj operi La Boheme. Kako doživljavate njegova djela?

Dugo nisam bila veliki obožavatelj Puccinia i nisam smjela to nigdje izreći jer je njegova popularnost neizmjerna. Uvijek mi se činilo da ima utvrđenu šablonu po kojoj izaziva emocije u slušatelju koje su prilično površne. Igra na sentiment bez neke filozofske dubine. Mislim da to ima veze i s mojim fahom jer osim par manjih uloga u njegovim operama nema baš mjesta za mene. Kasnije sam shvatila da su ta djela esencija života.

Scena: Ostvarili ste niz uloga u Verdijevim operama. Koja je na vas ostavila poseban trag i zašto?

Za mene je Verdi kralj opere u čijim sam operama najviše napredovala i naučila. Pjevala sam od najmanjih do najvećih uloga i svaka je na svoj način zahtjevna i divna. Njegovi dueti i terceti su okosnica dramske radnje i često su za mene najuzbudljiviji dijelovi opere. Ulogu Gilde iz opere Rigoletto imala sam priliku pjevati s nekim od najboljih pjevača današnjice: Leo Nucci, Željko Lučić, a posebno emotivno sam doživljavala i svaku predstavu s našim sjajnim baritonom Vitomirom Marofom jer je on svojim divnim pjevanjem, očinskim osjećajima znao iz mene izvući ono najbolje.

Scena: Kako se pripremate za uloge?

Uloge najprije pripremam tehnički. Bavim se s notnim i dramskim tekstom, tehničkim poteškoćama. Međutim, uloga kod mene nastaje na sceni. Kroz režijske probe dobivam taj emocionalni mise-en-scene koji mi pomaže da teške dijelove bolje otpjevam. Još ako se moja koncepcija bar donekle slaže s onom od redatelja, onda je taj proces puno ugodniji i brži.

Scena: Tu su i uloge u operama Gioachina Rossinija, Wagnera, Mozarta, Straussa. Što biste izdvojili u tim ulogama?

Upravo sam ove sezone debitirala kao Rosina u Rossinijevom ‘Seviljskom brijaču’, nakon što sam dugi niz godina pjevala Bertu u istoj operi i mom oduševljenju nema kraja. To je jedno remek djelo koje vas ne crpi, nego vas ispuni s pozitivom i adrenalinom i nakon koje se osjećam kao da sam upravo bila na nekom sjajnom tulumu. Možda zato što je to rijetka uloga mog faha u kojoj ne gubim razum i ne umirem. Pravo osvježenje.

Scena: Koliko su te uloge utjecale na vaš život?

Svaka uloga na svoj način donosi nešto novo i po mom, ako niste kroz rad riješili neki tehnički problem ili osjetili napredak niste napravili dobar posao. Svaku od njih doživljavam kao priliku za učenje i razvitak. Svaka od njih mi je nešto dala. Recimo, nikad neću zaboraviti rad na operi Parsifal gdje sam s 11 sjajnih pjevačica pjevala ulogu ‘Cvjetne djevojke’. U toj ulozi sam jako puno naučila o tehnici izgovora njemačkog teksta i općenito njemačkoj kulturi. Mala uloga koju nije lako otpjevati, ali koja mi je puno toga dala.

Drugi dio intervjua s Ivanom Lazar donosimo idućeg tjedna…

Foto: Priv. album Ivana Lazar, Ivica Trubić, Scena.hr

Vremeplov – Ivana Lazar 2. dio intervjua

Kraljica noći, Lucia, Ophelia…

Prvakinja Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Ivana Lazar, u intervjuu za portal Scena.hr kaže kako je uloga Lucie u operi ‘Lucia di Lammermoor’ zahtijevala puno emotivne snage. Opera nosi tešku tematiku, prožetu patnjom, zlostavljanjem, ubojstvom i psihičkim krahom, na koju je Ivana oduvijek bila jako osjetljiva te je naglasila kako se nakon premijere dugo oporavljala od tog konstantnog osjećaja tuge i beznađa koji ju je cijelo vrijeme pratio na sceni. Prisjetila se uspona i padova, važnih trenutaka, važnih ljudi i kolega u svojoj bogatoj karijeri.

Scena: Sjajno ste izveli Kraljicu noći. Gdje ste pronašli uporište za izvedbu?

Kraljica je kraljica svih uloga. Ona stoji na prvom mjestu i dugo ispod nje nema drugih uloga. To mogu razumjeti samo pjevačice koje su je pjevale. Tehnički je beskrajno zahtjevna, morate imati pjevačku i životnu disciplinu da biste je izveli (i izvodili), a ono što je mene iznenadilo u zadnjoj, zagrebačkoj produkciji je i psihološka težina koju ona sa sobom nosi. Ako joj pristupate samo kao oličenju zla onda je to jako površan pristup. Ona u sebi sadrži sva razočaranja i bol koju svaka žena u životu doživi i baš zato što je jaka i ne odustaje, tako lako sklizne u vode koje je dovedu do propasti. Takvih žena ima oko nas. Lijepe, pametne, sposobne, uspješne, ali zbog životnih okolnosti i pritiska okoline izgube kompas i počnu raditi stvari koje vode do samouništenja. U isto vrijeme ne smijete zaboraviti na ljepotu Mozartove muzike i na činjenicu da je ona iznad svega ljudskoga! Teško je naći taj balans.

Scena: Koji je odnos glasa i tog unutarnjeg svijeta psihe?

Jedno bez drugog ne bi postojali. Glas je produžetak emocija i fiziološki je sam po sebi misterij. Poznati su slučajevi kad ljudi zbog psihičke traume ostanu bez glasa, a da je fiziološki sve u redu. Psiha je neodvojivi dio mog instrumenta i često snagu i rješenje nekog tehničkog problema izvlačim baš iz nje.

Scena: Koja izvedba je možda zahtijevala najviše vaše emotivne snage?

Tu bih svakako izdvojila ulogu Lucie u operi ‘Lucia di Lammermoor‘ od Donizettija. To je slojevita uloga. Jako zahtjevna pjevački i emocionalno. Lucia je jedna mlada djevojka krhkog mentalnog zdravlja koju pritisak i zlostavljanje okoline potpuno slomi i ona počini ubojstvo nakon kojeg umre uslijed psihičkog kraha. Teška tematika na koju sam oduvijek jako osjetljiva i moram reći da sam se nakon premijere dugo oporavljala od tog konstantnog osjećaja tuge i beznađa koji vas prati cijelo vrijeme na sceni.

Scena: Koju ulogu biste još izdvojili iz svoje karijere?

To je svakako uloga ‘Ophelie’ iz opere “Hamlet” Ambroisea Thomasa. Prozračna i divna muzika kojom su izvrsno podcrtana psihološka stanja svih protagonista. Ja je doživljavam potpuno drugačije od Lucie, iako i Ophelie ima scenu ludila nakon kojeg se zapravo ubije bacivši se u jezero. Ta mi uloga jako nedostaje i voljela bih je opet pjevati.

Scena: Kako se kao umjetnica osjećate u današnjem svijetu?

Već godinama svjedočimo padu općih kriterija i nerazmjer u vrednovanje kad je u pitanju kultura, moral, estetika i u tom kontekstu se često pitam bi li moj život bio lakši i ugodniji da sam pregrizla osobna uvjerenja i krenula u pop ili narodnjačke vode. Međutim, kad prođe taj trenutak krize, jasno mi je da drugačije ne bih mogla. To je jednostavno poziv u našoj nutrini, a ima trenutaka kad pomislite da taj trud i žrtva nisu uzaludne.

Scena: Kako kroz opere i uloge doživljavate prošla vremena i ljude u tim vremenima?

Neke osnovne životne situacije u međuljudskim odnosima, a koji su najčešće prikazani u operama, ni danas se ne mijenjaju. Mijenja se kontekst i okruženje. Zato je Opera bezvremenska i njen sjaj ne blijedi niti nakon više stoljeća.

Scena: Koji ljudi su bili važni u vašoj karijeri?

Nakon skoro 20 godina od moje diplome mogu reći da sam sretna jer sam na svom putu susretala ljude koji su me podržavali i dali mi šansu u pravom trenutku. Bilo je i onih drugih, ali vjerojatno nisu bili svjesni da su naletjeli na tvrdoglavu i ustrajnu Bosanku kojoj je inat često bio motor koji je pokreće. Od ovih pozitivnih svakako bih izdvojila svoje profesorice: Ljiljanu Molnar Talajić, Miru Zidarić Orešković, Oliveru Miljaković, dirigente: Igora Kuljerića, Tončija Bilića, Martina Gestera i još mnoge druge iz moje generacije s kojima sam zajedno odrastala na sceni te sve moje kolege i kolegice koji me i danas inspiriraju i s kojima dijelim svakodnevicu stvaranja. Smatram da sam sretna jer imam takve divne ljude oko sebe.

Scena: Što može izmamiti suze, a što osmijeh dok se prisjećate nekih izvedbi?

Kao i u svakom poslu i naš ima uspone i padove, loše i dobre trenutke. Loše nastojim što prije zaboraviti i ne opterećivati se puno jer svaka sljedeća prilika je prilika za popravak. Bio je jedan period u mom angažmanu u HNK kad nisam ništa pjevala i kad nije bilo uloga za mene. Pjevač koji ne pjeva propada i to mi je bilo iznimno teško razdoblje prvenstveno emocionalno. Na sreću prošlo je i mogu reći da sam se potpuno oporavila od tog osjećaja da ne vrijedim i da sam beskorisna. Osmijeh mi izmame sjećanja na zajedničko stvaranje, probe i predstave na kojima smo moje kolege i ja uživali i kad smo ispunjeni i sretni napuštali teatar. Također, neke od najljepših i najdirljivijih trenutaka sam doživjela na koncertnom podiju i uz baroknu glazbu. To su moji momenti ljepote koji nikad neće izblijediti.

Scena: Kojim citatom biste završili ovaj intervju?

“Zvuk je moj pravi govor, pa mislim da jedino zvukom i načinom njegova oblikovanja, koji je samo i istinski moj, mogu nekoga u nešto uvjeriti… Vjera u moj posao jest vjera u djelo koje je za mene uvijek živo. To vam je kao neko vječito hodočašće duha prema cilju koji je stalno u vama vidljiv, a ipak ostaje nedohvatljiv u svojoj cjelini. Kada se čovjeku i čini da je napokon dohvatio taj cilj, redovito se događa da se iza njega ponovno vidi cesta. I hodočašće se nastavlja” Ranko Filjak.
Na linku možete pročitati prvi dio intervjua sa sopranisticom Ivanom Lazar.

Foto: Press HNK Zagreb, Scena.hr, priv. album Ivana Lazar, Ivica Trubić

Ljubav u bojama akvarela – Jasminka Antić

Glumica Jasminka Antić ostvarila je veliki broj kazališnih uloga. Ostvarila je i nekoliko filmskih uloga, među kojima je i uloga u filmu ‘Osmi povjerenik‘. Osim glume, veliku strast ima prema pisanju. Ove godine završila je pisanje svog prvog romana ‘Ljubav u bojama akvarela‘.

Scena: Odlučili ste napisati svoj prvi roman. Što vas je motiviralo?

Najprije bih trebala spomenuti, da ja uvijek nešto pišem. Nema dana da nisam napisala barem koji redak, neku sličicu iz života, neku anegdotu. Pišem i pjesme. Uz mene je uvijek bilježnica, za slučaj da mi uleti neka misao, a ja mislim da bih je trebala zapisati i oko nje stvoriti neku priču. Ovaj sam roman započela prije nekoliko godina. Napisala sam nekoliko stranica, isprintala ih i ostavila jer nisam imala vremena za pisanje. Bila sam još dosta angažirana u kazalištu, spremali smo predstave ili odlazili na put. Tada sam se bavila i turizmom, pa mi je vrijeme za mirno pisanje nedostajalo. Na društvenoj mreži često objavljujem opažanja koje ljudi rado ih čitaju, to mi je bio poticaj da nastavim pisati. Nedavno sam između naslaganih bilježnica i tekstova, izvukla i početak romana. Pročitala sam i bila zadovoljna, jako zadovoljna. Pomislila sam da je sad vrijeme da ga završim jer vremena imam na pretek. Pretipkala sam početak i krenulo je, posložili se likovi, radnja. Htjela sam vidjeti, mogu li napisati nešto s glavom i repom, s radnjom, s lijepim i ružnim stvarima kako ih život posloži. Trebalo je izmisliti priču, ljude, situacije. Uživala sam pri tome. Baš uživala.

Scena: Koliko ste dugo pisali i u koje vrijeme?

Kratko je trajalo. Tek nekoliko tjedana. Radila sam svakog dana, nakon obavljenih kućanskih poslova, poslijepodne. Satima, svakog dana. Uronila sam u roman i nosilo me iz dana u dan. Čini mi se da je nastao jako brzo.

Scena: Kako su ljudi iz okoline reagirali kad ste im rekli što radite?

Suprug je već navikao na moja stalna tipkanja na laptopu i uživa u svemu što napišem. Djeca i starija unučad i nisu bili iznenađeni jer sam već napisala i sedam dječjih priča i darovala ih unucima. Svi me podržavaju, kao i u svemu što radim i to je dodatni poticaj.

Scena: Koliko se pisanje razlikuje od glume?

I jedno i drugo je proces stvaranja. Kod glume dobiješ napisani tekst, redatelj ti daje svoje upute kako bi lik kojega igraš, dobio život. Tu daješ dio sebe, da bi uloga bila što bolje predstavljena, da taj lik kojega igraš postane živ, uvjerljiv. Svaki glumac će istu ulogu donijeti na svoj način, iako pod istom dirigentskom palicom redatelja, nastat će drugačiji likovi. Jer svatko od nas će utkati dio svoje osobnosti i talenta. Pisanje traži drugi dio tebe. Maštu, mogućnost da izmisliš svu priču, u nju dadeš dio sebe, kroz svoj stil pisanja, kroz tvoje poglede na život. Traži da gledaš iz daljine sve što pišeš, a pišeš iz sebe. Čudesan proces.

Scena: Glavna junakinja je žena koja se zapravo pokorila autoritetu. Dopuštala je da život prolazi pored nje. Neprimjetna, sebe nije stavila na prvo mjesto. Kako je nastao lik?

Društvo i nametnute norme su i stvorile ovaj lik. Njezina priroda doduše je blaga, nježna i odatle dolazi i njezino pokoravanje nametnutim normama. Pri tome i ne primjećuje koliko je sebe zakinula u mnogome. Instinkt majke je bila njezina snaga s kojom se nosila kroz godine. Naučila se davati, ne tražeći ništa za sebe. Bila zakinuta za ljubav. Zatomljena ženstvenost je samo slagala u njoj slojeve iz kojih je kasnije procvjetala kao mirisni cvijet. Društvo je nemilosrdno. Nije lako biti žena u svijetu koji je, htjeli mi to priznati ili ne, muški. U ženama je ogromna snaga, sposobnosti, mudrost. Žena ako želi, može sve, ona je ‘multipraktik’ , što, moramo reći glasno, muškarci nisu. Čast izuzecima. Srećom, vremena se mijenjaju i žena se izdiže i izlazi iz okvira. Sve više i sve snažnije. Pritom, svijet postaje ljepši.

Scena: S druge strane imamo antijunaka koji je živio dvostruki život. Tko ili što je kreiralo njegovu bipolarnost?

Njegova je sudbina krojena pod rukom autoritativne majke. Ona ga je formirala. Kasnije, kao samostalan čovjek, uspješno krene u dobru karijeru. Ali eto, društvo u kojem živimo donosi cijelu lepezu gadosti. Kriminala, korupcije, mita, nečasnih radnji koje najčešće prolaze bez posljedica. Jer politika, ovakva kakva je, to omogućuje. Utjecaj te okoline omogućio je ovakvom čovjeku, postati bipolaran, kako vi kažete. Bio je dobar materijal za zlo. Možda sam ga zato kaznila u knjizi. Možda možda sam se tako obračunala i s trulim sustavom.

Scena: U romanu ste opisali i zabranjenu ljubav…

Ima jedna poznata… Bog je napravio svakoga od nas od dvije polovice i raspršio ih po svijetu. Svakome od nas je ostavio da traži tu svoju drugu polovicu da bi postali jedno. A ima i ona, srcu se ne može narediti…
Svakodnevno smo svjedoci da se ljudi udaljavaju, brakovi pucaju, veze propadaju. Ljudi se nađu ili ne. Mnogi nikad ne nađu svoju drugu polovicu. Pomisle da jesu, ali se brzo uvjere u suprotno. Nemali broj ostaje u braku jer to tako nalaže društvo, upravo te norme. Što će ljudi reći…A što kad srce zakuca jače, a norme ne dopuštaju? Nastaju nesretni ljudi. A nismo rođeni da bismo živjeli nesretni. Ja sam ovome paru odlučila dati šansu. Mislim da sam dobro napravila.

Scena: Kraj nećemo otkriti, no cijeli je roman protkan ljubavlju, nježnošću i borbi za ljubav….

Da. Ljubav je glavna uloga romana. Ljubav i u životu ima glavnu ulogu. Uz nju i za nju, vrijedi okrenuti svijet. Kad se dvoje voli, nema jače sile. Ni ljepše nježnosti. Ona može sve. Ljubav može sve. U današnjem vremenu, kad su nam dostupne razne informacije, kad je ljepota ustuknula pred ružnim, ja sam pisala o nježnosti. Kad su teške teme postale naša svakodnevica, ja sam pisala o ljubavi. Mislim da nisam napisala banalan roman, nisam napisala ‘ljubić’, kako bi se to reklo. Mislim da sam izbjegla klišeje. Kad ponovo čitam svoj tekst, jako sam zadovoljna. Nadam se da će ljudi, koji su ipak, uza sve što nas okružuje, ostali željni ljepote i nježnosti, pronaći je u mojoj knjizi.

Scena: Posebno je zanimljiva i ta povezanost junakinje s prirodom…

Ona živi uz more. To je poseban svijet. Posebni zvukovi, mirisi, boje. More ima ćud, narav, ima svoje lude dane kad ga vjetrovi u silu pretvore. Ona voli svoj vrt, cvijeće, svoju malu plažu pred kućom i u njima nalazi mir i sigurnost. Pa svi smo mi dio prirode. Ona je oko nas i u nama. Netko ima šume i livade u blizini, jezera ili rijeke i sav biljni i životinjski svijet. Mislim da svi mi trebamo tu bliskost sa zemljom, okruženjem, jer tako postajemo i ostajemo dio Božjega plana. A dao nam je pravo bogatstvo. Mnogi ga ne vide, nažalost. Jeste li ikad zagrlili stablo? Onako srdačno kao i čovjeka? Trebali bi, ako niste. Dotaknuti zemlju, ako već nemate sreće kopati je i ubirati plodove. Priroda, koju moramo čuvati kao vlastito dijete, nama je dom, bilo gdje da jesmo, ona nam je dom. Eto, zato moja junakinja ima tu povezanost.

Scena: Što biste još naglasili za kraj razgovora…

Naglasila bih da je u meni oduvijek usađena doza optimizma i humora s kojima se nosim kroz život. I kad nije lako, okrenem ploču i zaplešem. Istaknula bih, da nam je svima dan nekakav talent, a na nama je da ga sami otkrijemo, ako do sad već nismo i radimo na njemu. Da ne odustajemo od svojih snova, baš nikad. Kad se sve uroti protiv, ima jedna ruka koja upravi sve kako treba i u vrijeme kad treba. Samo moramo vjerovati.

Foto: Jasminka Antić – Ivana Antić Stošić

Intervju – Larisa Lipovac Navojec

Mislim da su se žene izborile da nose ravnopravno i hlače i suknju, da artikuliraju svoju seksualnost. Da li su to i muškarci napravili, to je pitanje. Ima tu jako puno prostora za pomake, kazala je Larisa Lipovac Navojec za portal Scena.hr

Osnivačica i direktorica Plesnog centra Tala, Larisa Lipovac Navojec i umjetnička voditeljica Tamara Curić ove godine obilježavaju 20 godina djelovanja umjetničke organizacije Tala. Iza Plesnog centra Tala je 40-ak izvedenih plesnih predstava koje obrađuju tabu teme u društvu, kao što su kulturno politički dril, tjelesnost i seksualnost. I upravo zbog toga, Plesni centar Tala je od izuzetne važnosti za kulturnu scenu Hrvatske. Jedna od najpoznatijih predstava Plesnog centra Tala je predstava ‘Muškarci u suknjama, a žene – isto!?’, koja je prvi put izvedena prije 15 godina, a 2005. godine nagrađena je priznanjem Hrvatskog glumišta. Predstava je tada predstavljala veliki iskorak po pitanju tematiziranja seksualnosti, ravnopravnosti spolova i kulturnih paradoksa, zbog čega se autorica povodom obilježavanja 20 godina djelovanja PC Tala odlučila baš za rekonstrukciju te predstave. Cilj predstave je preispitati promjene koje su se dogodile na društveno-političkoj i umjetničkoj sceni od trenutka prve izvedbe do danas. Premijera ovogodišnje izvedbe ‘Muškarci u suknjama, a žene – isto!?’ bila je 30. listopada. Larisa Lipovac Navojec u intervjuu za portal Scena.hr priča o 20 godina PC Tala, karijeri te predstavi koja je prije 15 godina uzburkala duhove.

Scena: Povodom 20 godina vašeg Plesnog centra Tala postavili ste nagrađivanu predstavu “Muškarci u suknjama, a žene-isto!. Kako ste se osjećali?

Osjećala sam veliko uzbuđenje, strah i poštovanje prema vremenu koje je prošlo, unutar kojeg smo pomaknuli i promijenili mnoge stvari kao umjetnici i individualci. Kolege koje sam okupila oko projekta dio su originalnog autorskog tima. Ušli su u projekt vrlo odgovorno i progovarali o svojim promjenama kroz intervencije, koje su se događale u sklopu izložbe u prvom dijelu događanja. Uz to, uključila sam i mlade plesače koji su utjelovili materijale i nadogradili ih svojom interpretacijom. Velika mi je čast bila biti s njima u procesu. Mislim da smo napravili divnu slojevitu predstavu, koja govori puno više od same tematike. Govori o jednom djelovanju svih nas umjetnika.

Scena: Je li se promijenilo značenje plesne izvedbe nakon toliko vremena?

Mislim da je ova izvedba bila puna detalja koji su proširili dramaturgiju. Pokazali smo koliko je naša plesna scena raznovrsna, profesionalna i široka. Svatko je pronašao svoj autonomni prostor, unutar kojeg su se desile fantastične izvedbe. Da, mogu reći da je predstava dobila na još većoj vrijednosti i da je dobila jedan novi kontekst.

Scena: Koliko smo se kao društvo promijenili u smislu plesnog pokreta u proteklih 15 godina?

Ples je imao tada, a ima i danas publiku koja prati i razumije plesnu umjetnost. Publika voli gledati plesne predstave. Danas je ona bolje informirana o plesnoj sceni jer su informacije dostupnije. Tako da mogu potvrditi da su i društvo i publika s nama rasli. Imamo vrlo zahtjevnu kazališnu publiku koja ima kritičko mišljenje i zna kako gledati plesne izvedbe.

Scena: Koliko se društvo promijenilo po pitanju seksualnosti?

Seksualnost je tema koju svakako treba propitkivati. Moja želja je da ljudi slobodno žive po svojim svjetonazorima, a ne onim nametnutim. Treba prihvatiti svoje tijelo i dobro se osjećati u njemu. Bavljenje plesom to svakako omogućava. Vjerujem da danas ljudi bolje artikuliraju svoju seksualnost i to je svakako napredak.

Scena: A koliko po pitanju ravnopravnosti?

U ovom dijelu bi društvo zajedno trebalo poraditi na podržavanju i prihvaćanju različitosti. Izostaje podrška sustava i trebalo bi raditi na većoj vidljivosti, kad govorimo o osjetljivim temama. Ugrožene skupine trebaju veću sigurnost i podršku, razumijevanje okoline. A to vrlo često izostaje. Odnosno ovisi o individualnoj borbi i inicijativama pojedinaca, koji moraju nalaziti nemoguće načine kako bi ukazali na probleme koji postoje. Ja sam za slobodu mišljenja i djelovanja i nadam se da kroz svoje umjetničke projekte to pokazujem.

Scena: Jesu li, prema vašem mišljenju, žene ikada bile ravnopravne kad je u pitanju seksualnost?

Žene su puno napravile kroz povijest, kad govorimo o ženskim pravima ili zauzimanju važnih pozicija. Imamo žene u svim strukturama društva. Puno rade po pitanju ravnopravnosti i bore se za vidljivost unutar društva koje je dosta muški orijentirano. Mislim da su se žene izborile da nose ravnopravno i hlače i suknju, da artikuliraju svoju seksualnost. Da li su to i muškarci napravili, to je pitanje. Ima tu jako puno prostora za pomake.

Scena: Koje su se promjene dogodile u umjetničkom izražavanju u posljednjih 15 godina?

Danas možemo gledati raznovrsne umjetničke estetike i izražaje. Odgojili smo inteligentnu publiku svojim upornim i predanim radom. Umjetnici se usude riskirati, pomicati granice, izazivati i provocirati. To i je naš posao. Zato smo tu. Da se pitamo, propitujemo, istražujemo i otvaramo vlastite, ali i tuđe prostore. Da zajedno rastemo.

Scena: Koliko se ova teška, sumorna atmosfera života preslikava na ples i plesnu scenu? Ima li grča u pokretu?

Hahaha… grča svakako ima, ali mislim da se on ne nalazi u pokretu, nego u društvu. Ples i pokret pokreću, pomiču i tjeraju na razmišljanje. Naravno da se situacija preslikava na naš umjetnički rad jer je osnova plesne, ali i svih drugih umjetnosti osluškivati i aktualizirati situacije i okruženje unutar kojih djeluješ. Ja se nadam da ljudi dolaze u kazalište bez grča i bez očekivanja. Da mogu dozvoliti da ih umjetnost dotakne, utješi, nasmije, oraspoloži, da djeluje kao terapija. A naše društvo treba terapeutsku metodu jer kad prođe kroz to iskustvo, društvo postaje kvalitetnije i bolje.

Scena: Koje projekte biste izdvojili u ovih 20 godina Plesnog centra Tala?

Sve koje smo radili jer smo ih radili s vjerom i ljubavlju. Promijenili smo puno života i onih umjetničkih, ali i onih privatnih. Gledam sve ljude koji su prošli kroz našu umjetničku organizaciju i s veseljem gledam kako su razvili predivne projekte, realizirali se. Sigurno smo oplemenili njihove živote, a oni su oplemenili naš.

Scena: Koje suradnje su obilježile vašu karijeru?

Sigurno je to edukacija u New Yorku i Berlinu, rad na domaćoj i inozemnoj sceni, strukovne nagrade, suradnje kroz festival Platforma HR, kojeg organiziramo dulje od dvadeset godina, svi mali i veliki plesači i polaznici, njihovi roditelji, suradnici i prijatelji, koji nas podržavaju i prate već godinama. Sve to puni srce i obilježi te kao čovjeka i umjetnika.

Scena: Koliko je trebalo snage i volje za opstanak?

Kao i u svakom poslu imaš uspone i padove. Imaš trenutke kada bi odustao, a opet dobiješ nevjerojatnu snagu da nastaviš i ideš dalje. Nikada mi nije nedostajalo snage i volje jer sam znala da će se moj trud i rad dugoročno sigurno isplatiti. Sve što radim, radim otvorena srca, bez kalkulacija, s puno vjere u ljude koji me okružuju. Bez tih ljudi sam nitko i ništa!

Scena: Planovi…?

Plesni centar Tala ide dalje. Okrećemo novu stranicu. Trenutno je u pripremi novi prostor, kojeg s partnerima otvaramo početkom iduće godine. Kroz njega ćemo moći realizirati projekte koji već neko vrijeme čekaju u ladici. Dakle čeka nas vrlo zanimljiva 2021. godina kojoj se jako veselim. Ne mogu vam sve otkriti, ali mogu vam reći da ćemo ponuditi inovativan i još neviđen prostor za stvaranje umjetničkih projekata i kreativnih industrija.

Scena: Citat s kojim biste zaključili ovaj razgovor…

“We dance for laughter, we dance for tears, we dance for madness, we dance for fears, we dance for hopes, we dance for screams, we are the dancers, we create the dreams.” A. Einstein.

Foto: Press – Slavica Subotić – MacCormick, Maja Kljić

Intervju – Kristina Gavran

Nagrađivana spisateljica Kristina Gavran u razgovoru za portal Scena.hr govori o svojim predstavama, pisanju, ali i ovom novom normalnom vremenu

Život Plačka ispričan je na kazališnoj pozornici, a uskoro će Plačko oživjeti i u slikovnici. Autorica priče, Kristina Gavran, kaže da to nije priča samo o dječaku koji stalno plače, već i o društvu koje ne zna kako reagirati na njegove emocije. Priča je nastala, dodaje Kristina, kad je primijetila da se i sama teško nosi sa suzama svog djeteta, ali i s vlastitim emocijama. Uz predstave za djecu, Kristina je napisala i monodramu ‘U mojim cipelama’. Glavna junakinja monodrame je Marina koja kroz različite cipele, od štikli do balerinki, priča epizode iz svog života, pitajući se je li doista sretna. Nagrađivana spisateljica u intervjuu za portal Scena.hr govori o svojim predstavama, pisanju, ali i ovom novom normalnom vremenu. Kristina tako ističe, da čak i ako nosimo maske i držimo fizičku distancu, ne znači da se moramo ponašati izolirano.

Scena: Napisali ste predstavu za djecu ‘Plačko’. Kako je nastala priča?

Plačko je priča o dječaku koji neprestano plače, i kad treba i kad ne treba. Nekad suze koristi kao supermoć, kako bi dobio ono što želi, a nekad plače od tuge i nemoći, i ne zna kako drugačije izraziti osjećaje. Ali ovo nije samo priča o Plačku, već i o mami i tati, djedu i baki, susjedima i društvu općenito koje ne zna kako reagirati na njegove emocije. Zato je Plačko dobio taj nadimak i kreće u pustolovinu kako bi pronašao svoje pravo ime. Predstava igra u Maloj sceni, režirala ju je Tina Hofman, a igraju Vid Ćosić i Hana Kunić. Predstava ima divnu glazbu i songove koje su radili Ivana Starčević i Marko Levanić, te scenografiju Lucija Prstec Smolčec. Posebno se veselim izvedbama uz Svetog Nikolu i Djeda Mraza, nadam se da će razveseliti djecu u ovo čudno doba. Uskoro izlazi i slikovnica ‘Plačko’ u nakladi Semafora. Ovo je moja prva slikovnica za djecu i bilo mi je veliko zadovoljstvo surađivati s urednicom Silvijom Šesto i ilustratorom Borisom Kuglerom.

Scena: Odakle ideja?

Priča je nastala jer sam i sama primijetila kako se teško nosim sa suzama svog djeteta, ali i s vlastitim emocijama. Nije lako izraziti se riječima, no isto tako nije lako ponekad si dopustiti da suze poteku, da nas preplave emocije. Zato često čujemo rečenice tipa ‘Nemoj plakati’, ‘Plačeš kao curica’, ‘Plačeš kao beba’. Što to znači plakati kao curica ili beba? Zašto ne bismo svi imali pravo, bez obzira na spol i dob, pokazati svoje emocije, pa ako treba, i zaplakati?

Scena: Kakve ste vi priče voljeli kao dijete?

Kad sam bila mala, najviše sam voljela ‘Priču bez kraja’, učiteljica nam je čitala tu veliku knjigu svaki dan u nastavcima. Puno sam i sama čitala, voljela sam Ivana Kušana, Sanju Pilić i Zlatka Krilića. Voljela sam priče sa snažnim junacima, puno humora i akcije.

Scena: Zašto volite pisati za djecu?

Zato što volim i čitati s djecom! Mislim da je važno da se djeci čita, da se dijeli ta pustolovina s njima, a ne da ih se stalno gura i tjera da čitaju kako bi naučili slova ili proširili vokabular, to dođe samo od sebe. Najvažniji je užitak čitanja. Moji roditelji su čitali i pričali priče svaku večer prije spavanja, i ja sad radim isto sa svojom djecom. Tako je od čitanja krenula i moja ljubav prema pisanju za djecu.

Scena: Također, tu je i predstava ‘U mojim cipelama’. O čemu se radi u ovoj priči za odrasle?

Dramu ‘U mojim cipelama’ napisala sam kao monodramu za mladu glumicu. U Hrvatskoj nije uobičajeno da se mladi glumci prihvate monodrame, ona se gleda kao nešto što treba zaslužiti nakon puno godina igranja, ali ja nisam tog mišljenja. U Velikoj Britaniji je normalno da se mladi glumci kroz monodramu predstave publici, pa pogledajte samo festival u Edinburgu, sve vrvi od solo predstava. Monodrama je produkcijski jednostavnija, a glumcu pruža velike mogućnosti. Glavna junakinja ove priče je Marina koja upravo slavi trideseti rođendan. Ta okrugla brojka joj je povod da razmisli o svom životu, o odnosima s obitelji, prijateljima i poslom. Kroz različite cipele, od štikli do starki i balerinki, Marina nam priča epizode iz svog života, pitajući se je li doista sretna. Predstavu je režirala Iva Srnec, a igra izvrsna Katarina Baban. Nije im bilo lako raditi u ovo doba korone i ja se nadam da će predstava dobiti priliku koju zaslužuje i na proljeće krenuti na turneju i igrati pred što više ljudi.

Scena: Što vas je vodilo za pisanje ove priče?

Trideseti rođendan doživljava se kao neka prekretnica, vrijeme da se podvuče crta i pogleda što smo sve ostvarili. Očekivanja su velika, prevelika. Kao da smo do tridesete trebali ostvariti uspjehe na svim poljima. A to nikad nije tako. Nekome ide na ljubavnom planu, nekome na poslovnom, netko ima divne prijatelje, netko financijsku sigurnost. Smiješno je uspoređivati se, kao na nekoj godišnjici mature. Mislim da se u Marini mnoge djevojke mogu prepoznati. Marina je uspješna i hrabra, otvorena i vesela, ali i ona ima trenutke kad se osjeća neostvareno i usamljeno. Bitno je u svemu tome pronaći humor i biti opušten.

Scena: Što mislite, je li današnje društvo počelo preobrazbu i može li društvo imati više razumijevanja i empatije za druge ili smo još uvijek previše orijentirani na osude?

U ljudskoj je prirodi biti orijentiran na sebe, empatija i razumijevanje se uče, to je vještina koja se razvija čitav život. Po mom mišljenju, kazalište je odlično mjesto za vježbanje empatije. Kazalište je kao neki laboratorij gdje u sigurnim uvjetima možemo razmisliti ‘što bi bilo kad bi bilo’ i to od djetinjstva do odrasle dobi. Zato mi je teško što se zbog korone kazališta zatvaraju, ljudi se povlače u svoje stanove, iza svojih maski, gledaju na druge kao na prijetnju. Trebamo biti odgovorni i ja jesam za mjere opreza. Ali… Čak i ako nosimo maske i držimo fizičku distancu, ne znači da se moramo ponašati izolirano. Baš u ovo krizno doba trebamo smisliti nove načine kako pokazati nekome ljubav, suosjećanje, razumijevanje. Možda te ne mogu zagrliti i pozvati na kavu, ali postoji li nešto drugo što mogu učiniti? Najgore je ne učiniti ništa.

Scena: Što biste naglasili za kraj ovog razgovora?

Neka poruka mira za kraj…. Uh, teško je išta reći. Situacija s koronom je sve preokrenula. Mislim da se nitko više ne osjeća pametno i svi jedva čekamo da se vratimo u normalan život, na koncerte, kazališta, mise, svadbe…sve nam je to jednako bitno! Da vratimo poljupce, zagrljaje, obiteljska okupljanja. U medijima su krenule uvrede prema umjetnicima, pa prema poduzetnicima, prema državnim službenicima, prema doktorima…. Te uvrede se šire i šire, dijelimo se u tabore, mrzimo one druge. Smiješno! Svi smo povezani, svi ovisimo jedni o drugima. Treba nam i pjesma i hrana, inovacija i zdravlje. Svi tonemo i samo se skupa možemo izvući.

Foto: Kristina Gavran – Mirko Cvjetko, Vesna Zednik

Vremeplov – Senka Bulić

Redateljica i glumica Senka Bulić na kazališne daske postavila je predstavu ‘Edip’. Premijera nove predstave bila je krajem studenog. Senka kaže da taj izvrstan tekst prodire i do našeg vremena, današnjih nelagoda. Postavlja pitanja poput: Ima li krivnja mogućnost prestanka ili djeluje kao sudbina? Može li se život osloboditi s mjesta u kojem je uhvaćen u zamku. Što nas može povesti kroz katarzu? Iza Senke je velik broj uloga i režija, a u razgovoru za portal Scena.hr prisjetila se svojih glumačkih početaka kad je bila članica Dječjeg kazališta Titovi mornari u Splitu, do danas kad svoj umjetnički rad i stvaralaštvo ostvaruje kroz svoje kazalište Hotel Bulić. Senka ističe da voli suvremene autore jer odgovaraju njezinom senzibilitetu. Gluma je za nju, dodaje, potreba da duboko radi na nekom materijalu bez zadrške. Bez straha sa suočavanjem vlastite ranjivosti.

Scena: U rujnu ste održali radionicu suvremenog kazališta u kojoj omogućavate razvijanje novih glumačkih vještina, sposobnosti samoizražavanja i kritičkog mišljenja, izražavanje putem kreativnog procesa, ali i stjecanje znanja o različitim formama suvremene umjetnosti. Recite nam nešto više o tome?

Radionicu sam radila u suradnji s organizatorima iz dvorane Scheier, mladom, entuzijastičnom ekipom koja je napravila važne pomake u svojoj sredini u Čakovcu. Nažalost, zbog okolnosti u vezi pandemije nismo mogli biti u prostoru pa smo imali online izvedbu. Bilo je izvrsno iskustvo. Već nekoliko godina održavam radionice sa srednjoškolcima na kojima poučavam o glumačkim tehnikama u suvremenom kazalištu. Radila sam s jako puno mladih, znatiželjnih talentiranih ljudi, nadam se da će se neki odlučiti i za umjetnička zanimanja.

Scena: Pokušajte nam približiti kako se glumački proces razvijao u vama?

Glumom se bavim od jako rane dobi. Bila sam članica Titovih mornara u Splitu i radila već rano na velikim projektima, kasnije članica glumačkog studija pri HNK Split. Nakon toga sam upisala Akademiju u Zagrebu. Kroz ta iskustva razvijao se moj odnos prema kazalištu, a koji se mijenjao upoznavanjem novih redatelja, autora… Jako volim suvremene, postdramske autore, odgovaraju mom senzibilitetu. To je poziv, potreba da duboko radim na nekom materijalu bez zadrške.

Scena: Jednom ste izjavili da se ljudi ne žele suočiti s materijalom koji nije ugodan, pa se to reflektira i na kazalište. Bježi li današnji čovjek od suočenja, od ogledala?

U umjetnosti se suočavam sa svim slojevima problema koje materijal nosi. Izbjegavanje suočavanja stvara laž na sceni. Ne bavim se time ako nisam spremna doći i do razina koje su uznemirujuće, imaju neko transformirajuće iskustvo.

Scena: Kako to utječe na vas kao umjetnicu?

To znači mijenjanje, prevladavanje, razumijevanje… To umjetnički transformira. Otkriva nove sposobnosti, suočava s nekim ograničenjima, ali otvara i prostore slobode. Mijenja tijelo, glas…

Scena: Jeste li se suočili kroz svoje djelovanje s cenzurom i autocenzurom?

U umjetnosti ne. Mislim da je to češće u nekim drugim zanimanjima. Nisam dosad imala iskustvo u kojem sam pomišljala na autocenzuru. To je u neskladu sa slobodom u kojoj se jedino do kraja može stvarati.

Scena: Što se događa s umjetničkom slobodom, a što s kritičkim promišljanjem?

To su područja za koja se morate i sami izboriti, načinom bavljenja tekstom, vlastitom motivacijom. Ovisi o načinu koji pristupate temi, da li ulazite u opasnije slojevi te koliko je provokacija planirana, a koliko ona izlazi bez kalkulacije, kao dio umjetničkog rada.

Scena: No vratimo se na početke, u 80 – e godine. Kako pamtite svoje prve uloge?

Pamtim velike redatelje, glumce, prva iskustva s velikom literaturom. Kazalište u kojem sam tada počinjala bilo je jedno od najuzbudljivijih mjesta u bivšoj državi. To je bio vrlo profesionalan, zahtjevan rad i brza mogućnost rada u profesionalnim produkcijama. To je bilo i vrijeme velikih glumačkih zvijezda. koje su punile kazališta.

Scena: Devedesetih ste igrali, između ostalog u filmu ‘Kako je počeo rat na mom otoku’ i ‘Pont Neuf’. Što biste izdvojili u tim ulogama, u tom vremenu?

Radilo se o različitim ulogama. ‘Kako je počeo rat na mom otoku’ je bio jako gledan. Publika nas je prepoznavala po scenama iz tog filma. ‘Pont Neuf’ je hermetičniji, ali meni isto jako zanimljiv projekt.

Scena: 2001. godine osnovali ste Hotel Bulić s ciljem da si osigurate slobodu umjetničkog stvaranja koje nije ovisno o trenutačno popularnim trendovima, konvencijama ili reciklažom onoga što je već doživjelo uspjeh. Što vas je motiviralo?

Htjela sam rad u uvjetima koji pružaju više mogućnosti za autorski rad, i glumački i redateljski. Kroz Kazalište Hotel Bulić bavila sam se nekim od ključnih autora koji su kod nas manje izvođeni, a važni su suvremeni pisci poput Elfriede Jelinek, Mishime, Copija, Artauda… Inzistirala sam na novim tekstovima, dosad neizvođenim, praizvedbama ili novim, suvremenim čitanjima. Postavila sam 22 predstave, nastavljam s novim projektima, jednako motivirana da zadržim interes umjetnika i publike…

Scena: Kako sad gledate na te početke, i s čime ste se suočili na tom putu?

Nisam mogla pretpostaviti u kojem će to smjeru ići, a sad je već dvadeset godina, jako puno produkcija, suradnji. Angažman u mojoj nezavisnoj organizaciji mi je puno donio i u smislu snalaženja u raznim uvjetima, puno važnih predstava. Iz te se pozicije također mogu mijenjati stvari.

Scena: Okrenuli ste se autorima poput Raul Damonte Botana, Jean Geneta, Yukio Mishime te Antonina Artauda.

Mislila sam da je važno promovirati autore koji su manje zastupljeni na našim repertoarima, a bitni su i nezaobilazni zbog svoje kvalitete.

Scena: Iz Hotela Bulić izašle su zanimljive predstave poput Evita, Svršimo s Božjim sudom part one, Rekvijem za organe – pokora, Dream of Life… Kako je bilo stvarati te predstave? Najdraži momenti te koja ste si pitanja postavljali tijekom procesa?

Neke određene autore jako poželim raditi. Imam intuitivnu potrebu kroz njih govoriti o sebi. Događa se da se u tim tekstovima osjete problemi i nemiri koje proživljavamo, ali nikad ih ne postavljam direktno, dnevnopolitički. Ne kalkuliram izborima tekstova. Većinu tekstova koje sam radila produciralo je Kazalište Hotel Bulić. Od Copijeve ‘Evite’, Mishime, Jelinek, Artaudova opusa. Radilo se o hrvatskim praizvedbama, na što sam posebno ponosna.

Scena: Tu su i predstave ‘Kurlani’ i Hedda Gabler. Kako je bilo raditi na tim predstavama. U današnje vrijeme još uvijek se borimo za poziciju žena u društvu. Kako vi gledate na položaj žena unutar obitelji, unutar ljubavnih odnosa, unutar društva. Ima li apsurda i u tom segmentu?

Zbog toga mi je bilo i posebno zanimljivo raditi tekstove, zbog ženske pozicije u dva različita konteksta. U Kurlanima odzvanja jeka nekih vremena za koja mislimo da su iza nas, ali su u svojoj brutalnosti vrlo bliska…Noru i Heddu Gabler sam radila jer me zanimala ženska pozicija u novim okolnostima, različitim od vremena u kojem su praizvedene i bile skandalozne. Iz tih tekstova stoje upozorenja o utjecaju društva na sudbinu čovjeka, ali i posljedicama slobodnih odabira.

Scena: Igrali ste i u predstavi ‘Egzorcizam’ Dalibora Matanića. Što je u vama ostalo od te predstave? Koje je vaše viđenje zla?

To je bilo vrlo intenzivno i iscrpljujuće iskustvo u kojem smo ulazili u vlastitu podsvijest, strahove. Bilo je teško zadržati distancu. Pitanja o uzrocima zla vode u razmišljanja o tome da li se radi o slabosti, da li je kontrola zla u našoj moći, možemo li kontrolirati vlastite instinkte.

Scena: Što trenutno radite i kakvi su planovi?

Izašli smo s premijerom ‘Edipa’ kojeg sam režirala i u kojem igram Jokastu. U predstavi je u ulozi Edipa Mateo Videk, Jure Radnić igra Tiresiju, Alan Katić Kreonta. Sjajne kostime napravio je naš izvrsni kostimograf Oliver Jularić, moj dugogodišnji suradnik. Damir Martinović Mrle je radio glazbu, a Tomislav Ćurković scenografiju. Izvrstan tekst u prijevodu Tomislava Ladana koji prodire do našeg vremena, današnjih nelagoda. Ima li krivnja mogućnost prestanka ili djeluje kao sudbina. Može li se život osloboditi s mjesta u kojem je uhvaćen u zamku. Što nas može povesti kroz katarzu?

Scena: Citat kojim biste završili ovaj razgovor?

Ne mogu zamisliti niti jedno umjetničko djelo da postoji odvojeno od samog života. (Artaud)

Foto: Scena.hr, Nenad Reberšćak, Tomislav Ćurković uz odorenje Senka Bulić

Intervju za Scena.hr I dio – Vesna Stanković

Nagrađivana glumica i redateljica Vesna Stanković kaže da je izuzetno ponosna na emotivnu monodramu ‘Lina od kamena tvrđa’. Ističe da je Lina simbol svih žena na svijetu, koje su živjele u ruralnim predjelima, rađale, sahranjivale djecu, slale sinove i muževe u ratove i na kraju shvatile da je na svijetu najtvrđi kamen, a od kamena tvrđi je samo čovjek. Vesna Stanković je članica Jugoslovenskog dramskog pozorišta, a prije 20 godina s Milovanom Zdravkovićem osnovala je kazališnu trupu Balkan Novi Pokret gdje se ostvarila i kao pisac mnogih djela i kao redateljica. Igrala je na svim značajnim pozornicama. Njezin autorski rad prepoznat je od publike i struke te je dobitnica domaćih i međunarodnih nagrada kao glumica, ali i kao autorica kazališnih predstava. Aktivno se bavi pedagoškim i edukativnim radom. ‘Tako je (ako vam se tako čini)’, ‘Višnjik’, ‘Pod žrvnjem’, ‘Bajka o pozorištu’, ‘Čaj od jasmina’, ‘U močvari’, ‘Milunka’, ‘Lina od kamena tvrđa’, samo su neke od brojnih uloga kojima je oduševila publiku. U razgovoru za portal Scena.hr Vesna priča o svojoj zaljubljenosti u glumu i kazališnu pozornicu.

Scena: Iza vas je veliki broj kazališnih uloga. Kad ste se zaljubili u kazalište i glumu?

Još kao vrlo mala zavoljela sam čitati. Nastavnici u školi su me izvodili na priredbama da recitiram, vodim program, glumim. Tu sam stekla samopouzdanje. A s petnaest godina dobila sam veliku ulogu u lokalnom amaterskom kazalištu i tu sam se smrtno zaljubila u kazalište. Ta ljubav traje već više od tri desetljeća i nikad nije došla u pitanje.

Scena: Tko ili što je na vas jako utjecalo?

Nikad nisam imala idole. Svoje radne i životne stavove stjecala sam usput, od nastavnice srpskog jezika, od roditelja, od prijatelja, od mog profesora glume Jevtovića, od kolega…

Scena: Što je za vas gluma?

Ima više vrsta glume. Neke od njih su mi posao, zabava, muka, robija, a gluma u kazalištu mi je najveća ljubav.

Scena: Koliko vas je gluma možda promijenila?

Ne vjerujem da me promijenila. I suviše dugo živim uz, sa, do i zbog glume. Nas dvije se razumijemo. Nikad nismo izdale jedna drugu.

Scena: Što ste naučili o sebi kroz uloge, a što o životu?

Ponekad se šalim sa svojom djecom da nikako ne pokušavaju da mi lažu jer sam četiri godine na fakultetu učila da uvjerljivo lažem i da prepoznajem tuđe laži. Onaj tko se bavi glumom, zaista može prepoznati te tanke emocije kod sebe i kod drugih jer se time bavimo, istražujemo, o tome razmišljamo .

Scena: Koja je možda najemotivnija uloga bila?

Najviše cijenim uloge u kojima ima mnogo snažnih emocija. Ja ih imam dosta, neke su drame, neke komedije. Ali već 12 godina igram monodramu ‘Lina od kamena tvrđa’ koja svakom iščupa srce i opet ga vrati. To je predstava koja se nikad ne zaboravi. Zapravo, gledatelj ne zaboravi svoje emocije, koje tijekom predstave doživi.

Scena: Tu su uloge u predstavama Tako je (ako vam se tako čini), Višnjik, Pod žrvnjem, Bajka o pozorištu, Čaj od jasmina, U močvari, Milunka… Kako osjećate te uloge?

Potrajalo bi da ih sve nabrajam, igram različite žanrove, uloge, karaktere, svaka je dio mene i jako se teško rastajem od svake predstave.

Scena: Koju biste ulogu izdvojili u svojoj karijeri? Je li neka uloga možda bila prekretnica u karijeri?

Nije bilo nikakve nagle prekretnice. Prije 20 godina počela sam se baviti vlastitom produkcijom. S dr. Milovanom Zdravkovićem osnovala sam Balkan Novi Pokret i ohrabrila se da sama kreiram svoje predstave.

Scena: Za monodramu ‘Lina od kamena tvrđa’ ste nagrađeni. Gdje je snaga te monodrame?

Lina od kamena tvrđa je nastala po romanu, u kome je unuk opisivao život svoje bake. Ona je simbol svih žena na svijetu, koje su živjele u ruralnim predjelima, rađale, sahranjivale djecu, slale sinove i muževe u ratove i na kraju shvatile da je na svijetu najtvrđi kamen,a od kamena “tvrđi je samo čovjek“.

Foto: Priv.arhiva Vesna Stanković – uz odobrenje glumice

Bike solutions je nešto što će pomoći da se kotači nastave vrtjeti, poručio je Costas Mandylor

Urban bike solutions, belomanastirska tvrtka koja promiče biciklizam razvojem i proizvodnjom urbane biciklističke infrastrukture, nedavno je objavila promidžbenu kampanju. A američka zvijezda filmskog horor serijala Slagalica strave, Costas Mandylor u glavnoj je ulozi u reklamnom spotu. Tim povodom razgovarali smo s poznatim glumcem.

Scena: Ovih dana objavljen je promotivni spot u kojem ste vi zaštitno lice Urban bike solutions – UBS iz Hrvatske. Kako je došlo do suradnje?

Prije svega, želim zahvaliti Vjekoslavu Katušinu koji je moja divna veza s filmskim događanjima u Hrvatskoj i zahvaljujem Bojanu što je s Vjekom došao na ovu divnu ideju. Bio sam ugodno iznenađen koliko je ideja za reklamu prekrasna. Biciklizam je važan za zdravlje ljudi. Ovaj projekt, ova ideja je fantastična za mjesta gdje su bicikli vrlo popularni i potrebni, stoga su smislili vrlo pametnu ideju. Moram se zahvaliti snimateljskoj ekipi na njihovom marljivom radu jer ponekad niste zadovoljni stvarima, a ponekad ste ugodno iznenađeni. Ali ja sam bio ugodno iznenađen što se tiče kvalitete i poruke promotivnog spota. Zato hvala Bojane, hvala Vjeki i hvala cijeloj ekipi.

Scena: Glumili ste u planetarno poznatom horor filmu SAW, a sada kao zaštitno lice UBS. Kako ste se osjećali na setu snimanja za spot UBS?

Ono što sam naučio u karijeri, je to da kad ste s ljudima s kojima surađujete i stvarate dobre ideje, radite za nešto dobro, pomažete da ideja postane stvarnost, bez obzira radi li se o filmu ili reklami jer ovo su dobre stvari koje se treba pokazati kroz snimljeni video u svijetu. I bila mi je čast dio ove promocije UBS-a te sudjelovati u ovom projektu za publiku u Europi, i nadam se u cijelom svijetu, zbog jako dobre poruke ovog promotivnog spota. Malo smo dodali elemente filma Saw u reklamu za publiku, ali pobrinuli smo se da ima sretan kraj. Ponosan sam što sam zaštitno lice UBS-a.

Scena: Urban bike solutions se bavi razvojem biciklističke infrastrukture. Kakvo je vaše mišljenje o biciklizmu kao hobiju?

Svi znamo da je biciklizam jedan od najboljih načina za kretanje, jer nije dobar samo za srce, već i za noge, smanjuje napor od trčanja i hodanja. Neki ljudi trebaju voziti jer imaju bolna koljena, neki moraju voziti da bi zaobišli prometne gužve… Očito su kotač i bicikli jedni od najboljih izuma ikad napravljenih. Izvrsna je zabava i ugodni užitak za mnogo milijuna ljudi na svijetu. Bike solutions je nešto što će pomoći da se kotači nastave vrtjeti!

Scena: Bicikl kao prijevozno sredstvo je ekološki prihvatljiv i zdrav za dušu i tijelo, po vašem mišljenju jesu li ljudi u svijetu toga svjesni te ulaže li se dovoljno u razvoj biciklističke infrastrukture?

Pa mislim da su ljudi toga svjesni, i naravno, upravo sam spomenuo zdravstveni i okolišni aspekt u prethodnom pitanju, ali mislim da su Ubs – Urban Bike Solutions jedan od najnaprednijih, najjednostavnijih, ali učinkovitih načina koji će pomoći ovom svijetu i biciklističkoj infrastrukturi, pa ih pohvaljujem što su uspjeli vidjeti nešto u budućnosti što nikada prije nismo vidjeli. Zapravo je genijalno!

Scena: Koliko ste zadovoljni ekipom sa snimanja za UBS te kako ste zadovoljni hrvatskim gostoprimstvom?

Pa, ja sam Grk i mi smo prilično gostoljubivi, ali volim ljude u Hrvatskoj. Posjećivao sam Hrvatsku s prijateljem Vjekoslavom radi snimanja i naravno sada za snimanje spota za UBS-a, i vi ste bez premca – ljudi dobrog karaktera. Hrvati su patili kroz povijest, ali su snažni ljudi. Ponosan sam što dolazim u posjet u Hrvatsku, Hrvati su ljudi dobrog srca, a UBS tim je izvrstan.

Scena: Ovo nije prvi put, a sigurno ni zadnji put da ste u Hrvatskoj, u mjestu Draž, koja je tajna?

Tajna života je da se ponašate prema ljudima s poštovanjem, stvarajte prijateljstva, smijte se, pijte malo vina i jedete dobru hranu, stvorite obitelj. Najjednostavnije stvari su najbolje u životu i nadam se da ću što prije biti u Hrvatskoj jer ju volim posjećivati. Predobro mi je koliko su ljudi u Hrvatskoj divni, stvarni ljudi.

Scena: Po čemu ćete pamtiti boravak u Hrvatskoj?

Puno tople gostoljubivosti, kao što sam već spomenuo, dobra hrana, prijatelji i obitelji te kao jedni od duševno najjačih ljudi na planeti, a to sam znao još otkad sam bio dijete! So Croatia here I come! Hvala!

Foto: Dream Team Pictures, Ubs

Čelične magnolije

Poput Dolly Parton: Judita Franković Brdar igra u dramatičnoj, komičnoj i emotivnoj predstavi koja slavi podršku i poticaj žene ženi

Premijera predstave ‘Čelične magnolije‘ održat će se 8. svibnja u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca Rijeka.

Snažna ženska glumačka podjela riječke Hrvatske drame predvođena je gošćom Juditom Franković Brdar, dok i autorski tim čine žene koje je okupila redateljica Renata Carola Gatica.

‘Čelične magnolije’ je dramatična, komična i emotivna predstava koja slavi podršku i poticaj žene ženi, veze između prijateljica, majki i kćeri.

– Podrška je iznimno važna! Podrška u svakom pogledu i spram bilo koga! Smatram da je dati podršku znak humanosti i kolegijalnosti. Dajući podršku drugima, osnažujemo i sami sebe – naglasila je Judita Franković Brdar za portal Scena.hr.

Predstava ‘Čelične magnolije’ prikazuje stvarne ličnosti s mnogo slojeva i vrlo snažne žene.

– U našoj verziji predstave moj lik je Patricija (u originalu to je uloga Truvy Jones koju je u filmu utjelovila Dolly Parton). Patricija je vlasnica frizerskog salona, prpošna, vesela i vedra. Uvijek na raspolaganju svojim klijenticama, zapravo prijateljicama, ne samo za frizuru već i za razgovor – otkrila je Judita Franković Brdar za portal Scena.hr.

Dramaturgiju i scenski pokret potpisuje Natalija Manojlović koja je i asistentica redateljice.

Scenografiju potpisuje Paola Lugarić, a asistentica scenografkinje je Carry Lee Hent. Kostimografkinja predstave je Sandra Dekanić.

Uz Juditu u predstavi igraju i: Jelena Lopatić, Ivna Bruck / Romina Tonković, Biljana Lovre, Aleksandra Stojaković Olenjuk / Ana Marija Brđanović, Leonora Surian Popov i Olivera Baljak.

Premijera predstave ‘Čelične magnolije’ održat će se 8. svibnja.

Foto: Press Karlo Čargonja

Vudu, drevni rituali, kanibalizam, kultovi, freske penisa na kućama, vilenjaci…

Dvina Meler povela nas je na čarobno putovanje koje smo započeli u magičnoj Africi

Afrika duhovno nagrađuje i oplemenjuje. Afrika, sa svim svojim izazovima i bogatstvom, proširuje svjetonazore, odbacuje predrasude, čeliči strpljenje, uči toleranciji i prihvaćanju različitosti i potiče pomicanje osobnih granica, naglasila je Dvina Meler za portal Scena.hr. Bivša karatistica, novinarka i avanturistica obišla je 168 država svijeta. O svojim iskustvima napisala je dvije knjige te niz putopisnih reportaža, a kad prođe pandemija Covid – 19, planira nastaviti s putovanjima u područja koja još nije u potpunosti zahvatila suvremena civilizacija.

Kroz ekskluzivne fotografije i intervju, Dvina Meler nas je povela na čarobno putovanje koje smo započeli u magičnoj Africi. Tijekom svojih putovanja, Dvina se susrela s vudu religijom, iskusila Bwiti ritual gdje se slavila sveta biljka Iboga. Upoznala je kralja na ‘samoproglašenom’ kraljevstvu na otoku Tavolara na Sardiniji, zaplesala je ples Pigmejaca u Srednjoafričkoj Republici, bila je u školi za vilenjake na Islandu koju je i sama pohađala u Reykjaviku, susrela se s cargo kultom na otoku Tanna gdje nedavno preminulog princa Filipa, vojvodu od Edinburgha, smatraju božanstvom. U pamćenju su joj također ostale freske penisa i njihovo značenje na mnogobrojnim kućama u Butanu. Dvinu su fascinirali Korowai, narod koji živi u džungli na otoku Nova Gvineja, potpuno izvan civilizacije. Donedavno su bili kanibali, ali danas, barem službeno, više nisu.  Dvina kaže kako su prakticirali su ritualni kanibalizam, a dandanas žive i dalje potpuno sjedinjeni s prirodom. Bave se lovom, spavaju u kućicama u krošnji drveća 20-ak metara iznad tla…

Scena: Kako ste doživjeli Afriku?

Afriku sam doživjela kao iznimno uzbudljivu, zanimljivu i kulturološki bogatu destinaciju. Po njoj nije jednostavno putovati; postoje mnoge prepreke u smislu slabe infrastrukture, visokog stupnja korupcije, raznih bolesti, ali radi se o kontinentu koji putnika, dovoljno znatiželjnog i upornog da savladava prepreke na koje nailazi i pomiče vlastite granice, jako duhovno nagrađuje i oplemenjuje. Smatram da se osoba koja je provela dovoljno vremena putujući Afrikom ne vraća kući istog mentalnog sklopa. Afrika sa svim svojim izazovima i bogatstvom jednostavno proširuje svjetonazore, odbacuje predrasude, čeliči strpljenje, uči toleranciji i prihvaćanju različitosti, potiče pomicanje osobnih granica. Afrika je, usudila bih se reći, nešto poput škole za život.

Scena: Koji običaji su na vas ostavili snažan dojam?

Posebno me se dojmila vudu religija. Vudu, odnosno vodun, porijeklo vuče iz zapadne Afrike i religija je stara više od 4000 godina. Benin je država u kojoj je vodun službena religija i za svojeg boravka tamo potrudila sam se što više saznati o toj, po meni, najozloglašenijoj religiji na svijetu.

Prije doticaja s vuduom, imala sam, priznajem, i ja mnoge predrasude. Crna magija, vudu lutkice i zombiji asocijacije su gotovo svakome kada se spomene ta religija. Vodun je, međutim, nešto sasvim drugo. Sama riječ vudu na fon jeziku znači božanski duh. Istina je da postoje negativni religijski aspekti i zloupotreba, ali vodun je prvenstveno religija koja se zasniva na poštivanju predaka i vrhovnog boga Mawu-Lise, dvojnog božanstva, muškog i ženskog blizanca.

Poštuje se i mnoštvo niže pozicioniranih božanstava ili duhova – loa, a poseban značaj imaju fetiši, posrednici između ljudi i bogova. Oni predstavljaju zaštitnike s određenom ulogom i vjeruje se da su ispunjeni snagom duhova. Ako upitate žitelje Benina što je vudu, reći će vam da je za njih vudu puno više od religije. To je iskonska svrha, struktura i red; tumačenje prirodnih zakona kojima se svako ljudsko biće oduvijek pokoravalo.

Scena: Jeste li sudjelovali u njihovim ritualima?

U Beninu sam se zaputila u ribarsko selo Possotome kako bih pronašla lokalnog vudu svećenika. Selo je bilo vrlo pitoreskno, mirno, s blatnjavim kućicama koje su izgledale poput gljiva u prašini. Posvuda se čuo meket kozlića. Lako sam pronašla svećenika jer je običaj da na kuću izvjese bijelu zastavicu. Nakon informativnog razgovora (i pokazivanja diplome, jer u Beninu postoje škole za vudu svećenike), poslao me na fetiš market (dio lokalne tržnice s vudu predmetima/sastojcima) kako bi imali sve potrebno za obred. S obzirom na to da nisam imala neki zdravstveni problem, a prije tog puta u Afriku dobila sam dozvolu za privatnog pilota, dogovorili smo se da mi napravi talisman za sretno upravljanje zrakoplovom.

Na tom putovanju po zapadnoj Africi generalno sam se zainteresirala za vudu religiju pa sam odlučila posjetiti i Haiti, te saznati nešto i o njihovom percipiranju i prakticiranju te religije s obzirom na to da se naizgled dosta razlikuju. Naime, tijekom ranih godina 17. stoljeća na području nekadašnjeg kraljevstva Dahomey (današnji Benin) odvijalo se intenzivno porobljavanje lokalnog stanovništva i odvođenje u novi svijet. U doticaju s kršćanstvom (jer robovi su morali prisilno prihvatiti religiju svojih kolonizatora) došlo je do sinteze te dvije religije i stvorila se nova vrsta vudua, najbliža onome kako je prikazuju horor filmovi, iako miljama daleko od toga.

Scena: Što ste naučili na tim putovanjima?

Shvatila sam koliko ljudi zapravo robuju predrasudama i bivaju ograničeni njima. I koliko mogu biti netolerantni, da ne kažem zlonamjerni. Recimo, prilikom dolaska u Dominikansku Republiku, susrela sam se s rasizmom i podcjenjivanjem cijele jedne nacije. Haiti i Dominikanska Republika dijele otok Hispanjolu i s obzirom na to da je bilo teško iz Europe doći direktno u Haiti, organizirala sam ulazak preko Dominikanske Republike. Kad su lokalci s kojima sam tamo razgovarala čuli kamo planiram ići počeli su jako pljuvati po svojim susjednima i pogrdno ih nazivati crnčugama. Kao, zašto uopće idem u Haiti, da tamo nema ničeg vrijednog dolaska. Opisivali su narod toliko ružnim epitetima kao da su niža vrsta. To mi je bilo nevjerojatno. Šokantno i tužno u isto vrijeme.

Scena: Koliko ste država posjetili? Možete li nam ispričati neke zanimljivosti iz tih zemalja?

Trenutna brojka proputovanih država je 168, a cilj/želja mi je proputovati svih 195 država svijeta. Točan broj država je zapravo teško definirati jer mnoge države imaju određene elemente i razloge zbog kojih same sebe smatraju neovisnima, iako kako takve nisu (još) prepoznate od drugih država. Svaka država u pravilu ima barem jednu posebnost, nešto što ju čini unikatnom, zanimljivom i drukčijom od svih ostalih država. Jednom u budućnosti kad, nadam se, posjetim sve države svijeta, veselim se napisati knjigu u kojoj ću obraditi svaku od njih. Nešto kao pregled svih zemalja svijeta, ali opisane na malo drugačiji način, sa svojim (ne)poznatim posebnostima. Oduvijek težim putovanjima u države/zajednice koje nisu na klasičnom turističkom radaru. Volim raznovrsnost i neobičnosti, iznenađenja i onaj neizostavan ‘wow’ efekt koji u spoznavanju nečeg novog i nepoznatog prožme tijelo i um. Tu prednjače zajednice koje su zahvaljujući svojoj izoliranosti uspjele sačuvati viši nivo svog kulturnog identiteta i kao takve zadržati svoje običaje izvornim i neokaljanim modernim tekovinama i globalizmom, u većoj ili manjoj mjeri.

Od impresija koje su mi se posebno usjekle u pamćenje svakako su scene obreda u Gabonu i sudjelovanje u Bwiti ritualu gdje se slavila sveta biljka Iboga.

Zatim posjet i upoznavanje kralja na ‘samoproglašenom’ kraljevstvu na otoku Tavolara na Sardiniji, ples Pigmejaca u Srednjoafričkoj Republici, škola za vilenjake na Islandu (koju sam i sama pohađala u Reykjaviku), cargo kult na otoku Tanna gdje princa Filipa (vojvodu od Edinburgha) smatraju božanstvom, freske penisa i njihovo značenje na mnogobrojnim kućama u Butanu, jedinoj zemlji na svijetu koja je zabranila duhanske proizvode…

Scena: S čime ste se suočili na tim putovanjima?

Putovanje čini čovjeka tolerantnijim i svjesnijim o svom položaju u društvu jer svijet je jedan raznolik mozaik u kojem ima i puno nepravde. Svjedočeći vlastitim očima o svemu što postoji diljem našem planete, i dobrom i lošem, putnik postaje jači, ali istovremeno i osjetljiviji na stvari koje ga okružuju. Zato na putovanje gledam kao na životnu školu koja se pohađa lutajući svijetom i učeći od drugih ljudi, drugih kultura, običaja i tradicija. Susretala sam se i s predrasudama, i s lošim položajem žena u društvu i s diktaturama, između ostalog. Nažalost, putnik sam po sebi kao pojedinac ne može puno učiniti da sam iz korijena promijeni stvari koje bi volio promijeniti i to može biti iznimno frustrirajuće, ali ono čemu svjedoči čini ga trajno vrlo senzibilnim i empatičnim pa na osobnom ‘mikro nivou’ čini dobra dijela koja može činiti. To je iznimno važno jer s povećanjem takvih pojedinaca koji djeluju s ‘malim stvarima’ svijet može postati bolje, pravednije, sretnije mjesto. Nitko od nas ne može nahraniti svu gladnu djecu svijeta i to je prepreka pred kojom mnogi pokleknu i misle kako su stvari nepopravljive pa odustaju. Ali stvari nisu nepopravljive. Mnogi od nas mogu npr. odabrati školovanje jednog siromašnog djeteta i tako njegov život učiniti nemjerljivo bogatijim. Mogu donirati stvari koje im više ne trebaju, mogu ne bacati hranu koju ne pojedu… Milijun je načina kako mogu pomoći, čak i kad ne osjećaju da nešto posebno čine. Treba krenuti od sebe, malim, ali iznimno važnim koracima i gestama, i potruditi se da sa svoje strane, u okviru svojih mogućnosti, učine svijet boljim.

Scena: Možete li nam izdvojiti neku kulturu s kojom ste fascinirani? I zašto?

Ne bih mogla izdvojiti baš generalno neku kulturu, ali mogla bih reći da se zaljubim u svaku neobičnost koju uspijem pronaći i upoznati na svojim putovanjima. Svijet je toliko bogat time da je teško izdvojiti samo neke.

Posebno su me fascinirali i Korowai, narod koji živi u džungli na otoku Nova Gvineja, nekada znan kao Irian Jaya, potpuno izvan civilizacije. Donedavno kanibali, danas (barem službeno) više ne. Prakticirali su ritualni kanibalizam, a dandanas žive i dalje potpuno sjedinjeni s prirodom. Bave se lovom, s lukom i strijelama od kostiju, spavaju u kućicama u krošnji drveća 20-ak metara iznad tla…

Dolazak do njih bio je dosta težak jer se nalaze duboko u džungli i praktički nemaju doticaj s civilizacijom. Novac, tehnologija, moda, stres modernog vremena… to kod njih ne postoji.

Scena: Na koje opasnosti ste nailazili na tim putovanjima?

Spoznati neku destinaciju znači upoznati i ljude koji tamo žive, a upravo su ti ljudi zbog teških okolnosti u kojima žive često i izvor problema. Živimo u svijetu u kojem je borba za preživljavanje postala svakodnevica, pogotovo u nekim dijelovima svijeta, te je stoga lako shvatiti zašto neki posežu i služe se različitim metodama da vas kao putnika prevare, ali i ozlijede. Ljudski je život, nažalost, na nekim mjestima potpuno bezvrijedan. Ipak, uz dobru pripremu, informiranost, organizaciju, poštivanje lokalnih zakona i zdrav razum mnoge se opasne situacije mogu izbjeći. Postoje i one situacije koje se uz svu pripremu nažalost ne mogu izbjeći. To je svojevrstan rizik koji u konačnici može postati i nagrada jer je dobitak od putovanja nešto nemjerljivo za naš osobni razvoj. Iako sam iskusila i fizičke napade (u glavom gradu Nikaragve, Managui, napali su nas zbog pljačke noževima i pištoljima, puno veću opasnost na putovanjima predstavljaju bolesti koje tamo vrebaju. Za pljačkaše, kao u navedenom slučaju, rješenje je da uvijek u džepovima imate spremne sitne dolare kako bi se napadači zadovoljili barem nečim i pustili vas neozlijeđene.

Scena: Jeste li se ikad na tim putovanjima susreli s epidemijama?

Nisam se susretala baš s epidemijama tipa ova o kojoj svakodnevno neizostavno čitamo i slušamo u svim svjetskim medijima, ali jesam sa svakakvim egzotičnim ili endemskim boleštinama koje obitavaju u mnogim dijelovima svijeta. Za neke većina ljudi nikad nije ni čula.

Najveća i najozbiljnija prijetnja na putovanjima Afrikom, ali i u mnogim drugim dijelovima svijeta, uvijek je bila malarija – parazitska bolest koji prenosi ženka komarca Anopheles. Komarac je inače i službeno ubojica broj jedan u životinjskom svijetu i bolestima koje prenosi svake godine odnosi više od milijun ljudskih života.

Scena: Kako je vrijeme epidemije, manje se putuje, no vi ste ipak putovali po Europi i Istri. Što vam je s tih putovanja posebno zanimljivo?

Ono što je svakako zanimljivo svakom putniku namjerniku, osim nepoznatih posebnosti, je i doživljaj svjetski poznatih atrakcija i destinacija poput npr. Venecije. U vrijeme epidemije ona je lišena masovnog turizma, odnosno točnije rečeno, lišena je turista u potpunosti. Teško je opisati osjećaj boravka na tako znanim mjestima kao što su Trg svetog Marka, pogled na most Uzdisaja ili Rialto, bez, doslovno, ijednog jedinog turista. Venecija je uvijek bila jedinstvena i zavodljiva, a ova situacija je dozvolila da grad bude doživljen u svoj svojoj raskoši. Naravno, trebalo je pogoditi pravi trenutak kad se tamo moglo putovati relativno bezbolno, a da vrijeme bude savršeno. Zbog toga bi svoj posjet Veneciji u studenom prošle godine stavila uz bok nekim od svojih najdražih putovanja diljem svijeta. Naša Istra je, bez obzira na epidemiju, uvijek magična i tamo uvijek rado odlazim s obitelji.

Scena: U koje države biste se opet vratili?

Svaka zemlja je na meni ostavila traga, ali ako baš moram navesti neke u koje bi se uvijek iznova vraćala onda su to svakako Mozambik (fenomenalna hrana, kulturne posebnosti, lijepe plaže), Ruanda (zbog prirode i ljudi), Solomonski otoci (ljudi, priroda, nepregledne mogućnosti istraživanja tradicionalnih običaja), Bahami (najljepše plaže koje sam ikad vidjela), Vanuatu (fascinantni kultovi i rituali), Filipini (dragi ljudi, mnoštvo predivnih otoka), Zimbabve (egzotična priroda), Ekvador (zbog nevjerojatne flore i faune Galapagosa), Australija (nevjerojatna ljubaznost i pristupačnost ljudi, prekrasna priroda), Peru (fenomenalna kulturna raznolikost), Barbados, Meksiko, Kolumbija, Moldova, Libanon, Maroko, Bolivija, Tanzanija, Butan, Ukrajina, Indija, Bjelorusija…

Scena: Što su vas ta putovanja naučila u životu?

Strpljenju, toleranciji, snalaženju i prihvaćanju drukčijeg. I da uvijek mogu više od onog što mislim da mogu.

Scena: Je li u planu i neka nova knjiga?

Dugujem izdavaču nastavak ‘Nepodnošljive lakoće putovanja’… Ali s obzirom na to da sad u životu kraj sebe imam jednog znatiželjnog trogodišnjeg ljubitelja avanture i istraživanja, koji, kako mi se čini, jednakim žarom kreće na putovanja, možda se prije toga iznjedri jedan zajednički uradak u vidu putopisne slikovnice.

Dvina Meler privat. album – Foto: Darko Dovedan

Kim Verson – intervju

‘Divlja i slobodna’ – Fura svoj film: Glazbenica Kim Verson u razgovoru za portal Scena.hr govori o novoj pjesmi, odrastanju, identitetu, slobodi i etiketiranju

Pjesma ‘Divlji i slobodni’ govori o tome da je istinski životni uspjeh biti dovoljno hrabar da budeš ono što zaista jesi te da ostaneš uvijek dosljedan sebi u svakom trenutku, rekla je talentirana glazbenica Kim Verson za portal Scena.hr.

Kim Verson imala je samo 16 godina kad se samozatajno popela na scenu obasjanu snažnim reflektorima, hrabro zapjevala, a svojim snažnim vokalom oduševila publiku. Bilo je to prije 11 godina i od tada nije sišla s glazbene pozornice. U razgovoru za portal Scena.hr glazbenica govori o novoj pjesmi, odrastanju, identitetu, slobodi… Kim priča i o društvu koje je često sklono etiketiranju i svrstavanju ljudi u ladice, a s čime se i sama susrela. Ističe da to najviše osjete žene u glazbenoj industriji, a posebno one žene koje se izdvajaju i koje ne zanima kvantiteta, već kvaliteta.

Scena: Kako je nastala pjesma ‘Divlji i slobodni’?

Pjesmu sam napisala prije gotovo četiri godine. Čekala je određeno vrijeme da dođe na red, ali mislim da je izašla u pravom trenutku. Nakon zadnjih singlova, koji su bili nešto laganijeg tempa, za promjenu dobro dođe jedna ovako brza, energična i vesela stvar. Svima nam sada svakako treba što više pozitive. Moram reći da mi je inspiracija za pjesmu bio film “Forrest Gump” kojeg obožavam. Pjesma govori o tome da je istinski životni uspjeh upravo biti dovoljno hrabar da budeš ono što zaista jesi te da ostaneš uvijek dosljedan sebi u svakom trenutku. Aranžman i produkciju potpisuje Alan Dović s kojim mi je ovo druga suradnja. Snimljen je i spot koji je svakako podigao pjesmu na još veću razinu. Pjesma je okupila i odličnu ekipu. Redatelj spota je Josip Ninković, a iza same ideje videa stoji moja malenkost.

Scena: “Usudi se poći daleko od tuđih pravila, što zamagle nam oči…”, jedan je stih. Koliko na pojedinca, iz vaše perspektive, utječe okolina na stvaranje identiteta?

Ponekad se čini da je zaista teško nositi se s okolinom koja te okružuje, pogotovo ako se po nečemu izdvajaš i težiš drugačijim stvarima. Tu su i mediji koji često pridaju veliku pažnju krivim uzorima i stvarima za kojima se mlade osobe povedu te su nažalost većinu vremena izloženi vladajućim trendovima, okruženi društvom koje uporno diktira svoja određena ‘pravila’. A posebno u današnje vrijeme. Zato se sve više rađa taj strah od ‘neuspjeha’ i osjećaj ‘moranja’, a sve je to zapravo jedna velika iluzija. Sreća je imati kvalitetne ljude, bliske osobe u svom životu koji će znati utješiti, usmjeriti i reći da je sve dobro upravo tako kako je. Možemo toliko napraviti jedni za druge, a da nismo toga svjesni. Ponekad jedna iskrena, prava rečenica može imati ogromnu pozitivnu moć djelovanja na pojedinca.

Scena: Jesu li vas etiketirali, svrstali vas u ladicu i kako ste se nosili s time?

Naravno da jesu. To je jednostavno tako. Pogotovo kad si žena u glazbenoj industriji, a ako se još izdvajaš po nečemu i ne zanima te kvantiteta, već kvaliteta, onda si itekako u ladici. Kao da svi imaju puno veća očekivanja i promatraju te mikroskopom. Meni je glazba bila i ostala uvijek na prvom mjestu i na nju se najviše fokusiram. Furam svoj film. Radim po osjećaju, a s tuđim uvaženim mišljenjima i neosnovanim kritikama se nosim tako da napravim novu pjesmu koja mi daje vjetar u leđa. Isto tako, jako puno ljudi me podržava i to mi uvijek daje snagu i motivaciju za dalje.

Scena: Što za vas znači sloboda?

Sloboda duha, odnosno dopuštanje da izraziš sebe na iskren i ispravan način, svoje emocije, želje,stavove… Da priznaš sebi tko si zaista, što leži u tebi, da budeš u potpunosti iskren prema sebi te da shvatiš koja je tvoja svrha na ovoj zemlji. Otkrivanje vlastite slobode, znači ujedno otkrivanje sposobnosti umijeća življenja.

Scena: Koliko vas je glazba osnažila?

Od malih nogu glazba je moj život i zato sam odavno odlučila u potpunosti joj se posvetiti. Osnažuje me u svakom trenutku, uvijek i zauvijek. Istinski sam sretna i zahvalna Svemiru što imam priliku u životu raditi ono što volim, a pritom od toga moći i živjeti. To je veliki uspjeh za mene.

Scena: Koji su okovi najteži za glazbenika?

Okovi neizvjesnosti, mentalni sklop društva, zakulisne igre, prevelika očekivanja, prevelika ambicioznost, itd. Svaki posao stavlja određene okove na osobu, ali uvijek kažem da je glazba vrlo specifična grana za koju se teško držati. Jako je bitno prihvatiti padove koji se događaju kako bi mogao lakše ustati. Ne imati velika očekivanja i ne pokušavati boriti se s vjetrenjačama. Bitna je ona borba između sebe i sebe, a kad pobijediš sebe te izgradiš skladan odnos sa sobom, shvatiš da je ta vjetrenjača na putu samo kako bi stvorila prividnu sliku o lažnoj sreći.

Scena: Na što ste ponosni u svom životu?

Jako puno lijepih trenutaka doživjela sam na svom putu, što u karijeri, što u privatnom životu. Najviše sam ponosna na svoje roditelje koji su mi oduvijek ulijevali neizmjernu ljubav te istinske životne vrijednosti bez kojih ne bi bila osoba kakva jesam. Što se tiče glazbe, sretna sam što imam dostupnost inspiraciji za stvaranje vlastitih skladbi i što sam uspjela ostati dosljedna sebi do kraja.

Scena: Kako izgleda vaš život danas, a kakva sjećanja nosite iz djetinjstva?

Moj život danas izgleda i bolje nego sam se nadala prijašnjih godina. Nemam razloga požaliti se na bilo što. Zaista imam sve i ispunjena sam osoba. Kad pomislim na svoje djetinjstvo, nakratko se vratim danima obilježenim pjesmom, plesom, raznim dječjim festivalima, bujnom maštom koju sam imala i još puno lijepih stvari. One malo manje lijepe trenutke iz djetinjstva, kao što su bile neshvaćenost i odbacivanje od strane neke djece, odavno sam prihvatila i ponijela ih sa sobom kao jedno presudno iskustvo koje mi je pružilo veliku snagu i spoznaju u odrastanju.
A ono luckasto dijete još uvijek ponekad zaigra u meni i mislim da je jako bitno da svi zadržimo to malo nevino stvorenje koje život gleda sasvim drukčijim očima. Očima nade, vjere, veselja,uzbuđenja…

Scena: Kad ste se prvi put susreli s glazbom?

Imala sam nekih devet ili deset godina kad sam dobila svoj prvi CD. Konstantno sam pjevala i pjevala po kući, a u dobi od jedanaest godina prvi put sam javno nastupila na dječjem festivalu. Tada sam ujedno odnijela pobjedu od žirija i publike, a taj trenutak druge dimenzije na bini stvorio je moju sudbinu. Završila sam i osnovnu glazbenu školu, a moja gitara itekako mi je danas zlata vrijedna.

Scena: Koji su vaši planovi i kako vam je kao glazbenici u ovo vrijeme pandemije Covid-19?

Sklona sam unaprijed puno planirati, ali sve više radim na tome da se jednostavno prepustim toku. Radim u skladu s mogućnostima i našim tržištem. Imam dosta materijala u pripremi, pa nakon svirki i malo odmora ovoga ljeta, kreće rad u studiju.
Što se tiče pandemije, naravno da nam nikome nije bilo lako. Sad se napokon nešto pokrenulo i nadam se da će sve više ići na bolje.

Scena: Vaš omiljen stih je…

Ne posustani.

Foto: Press – Kim Verson
Video:

Za Cibonu svi znaju i ona mora postati vrhunska momčad, rekao je Mirko Novosel

Istinska sportska legenda koja je upisana zlatnim slovima u povijest hrvatske, europske i svjetske košarke – Mirko Novosel, dobila je još jedno priznanje za golemi doprinos sportu.

Velikan Mirko Novosel koji je Cibonu postavio na svjetsku košarkašku mapu postao je Počasni predsjednik Cibone.

Mirko, kako ste prvi put primili vijest da ćete biti imenovani Počasnim predsjednikom Cibone?

Odabrala me Skupština Kluba zbog svih mojih zasluga u povijesti. Meni je to velika čast i sve ću učiniti da pomognem koliko mogu i da pokušamo Klub vratiti na onaj nivo na kojem je bio nekad. Cibona je svjetski brend, najveći hrvatski sportski brend u svijetu, bez obzira na trenutne rezultate.

Treba puno stvari napraviti kako bismo taj nivo ponovno postigli. Treba propagirati politiku stvaranja velikih igrača. U Hrvatskoj ima dosta mladih talenata i potrebno ih je rano selekcionirati i od njih stvarati velike igrače.

Kako vidite trenutni rad struke?

Koliko vidim trener Jovanović dobro radi i treba mu dati punu podršku u tome. Igrače treba odgajati sa svih aspekata. Bitno je prije svega raditi pravu selekciju, pročešljati sve te talente kojih ima u Hrvatskoj i kroz dugogodišnji rad ih dovesti na visok nivo.

Naš zadatak je da se pravilno radi s klincima, da ih se odgaja i da se od onih koji su talentirani stvaraju veliki igrači.

Donosite sa sobom neprocjenjivo iskustvo. Na čemu ćete prvo poraditi?

Predložit ću potrebne mjere da se vratimo na staze stare slave, no po meni je ključna ta politika kluba koja se treba vrtjeti oko stvaranja igrača. Trebamo vidjeti na koji način se uključiti u međunarodna natjecanja i to su sve zadaci na stručnom planu.

Na financijskom trebamo naći stabilno sponzorstvo i osigurati stabilne uvjete za normalno funkcioniranje. Ja ću pozvati sve sponzore koji su i naši navijači, da pomognu i da dignemo Cibonu na jedan vrhunski nivo.

Tijekom priprema je planiran posjet svih igrača Muzeju Dražena Petrovića, ali i ‘Trofejnom prostoru’ u sklopu Vašeg doma. Što ćete poručiti tim igračima kada ih ugostite?

To su sve bili svjetski dometi. Ja sam napravio svoj Trofejni prostor iz jednostavnog razloga ako se ne snimi i ne zabilježi, neke stvari se zaborave.

Veselim se! To treba biti poticaj mladim igračima da ozbiljno rade i da se ozbiljno razvijaju, postaju pravi igrači. Ako oni to postaju, onda će i Klub biti vrhunski. Odmah ću predložiti mjere koje će promijeniti Cibonu. Za Cibonu svi znaju i ona mora postati vrhunska momčad.

Foto: Press KK Cibona

Ekskluzivno: Daniela Gračan za čitatelje portala Scena.hr prisjetila se lijepih uspomena u haljinama Ivice Skoke

Daniela Gračan je redovita profesorica i predstojnica Zavoda za turizam na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu.

Njezina ljubav prema turizmu razvila se u mladosti kad se bavila modelingom. Odrasla je u Lovranu. Oduvijek je voljela modu i putovanja. 1990. godine osvojila je lentu Kraljice svijeta. Svijet mode joj je omogućio da živi u europskim prijestolnicama pa je turizam bio logičan slijed. Iako je bila izuzetno traženo lice u modelingu, Daniela Gračan je izabrala obrazovanje.

U svojoj bogatoj karijeri objavila je nekoliko knjiga i sveučilišnih udžbenika te objavila preko 100 znanstvenih i stručnih radova u međunarodno priznatim časopisima: ‘Značaj nautičkog turizma u strategiji razvoja hrvatskog turizma’, ”Uloga strateškog upravljanja u koncepciji dugoročnog razvitka hrvatskog turizma’, ‘Značaj brodskih tura u razvojnoj strategiji hrvatskog turizma’, Tourism as a stabilizing Factor of a Balance of Payments’, ‘Tourism as a Global Syndrome of Ecological Problem’, ‘Development Concepts of Hotel Chains as Quality Providers in Croatian Tourism’, ‘Strategic Goals of Croatian Tourist Regionalization’, samo su neki od njih.

Međutim, ljubav prema ljepoti i modi je ostala kao važan dio nje. Tako će nositi reviju našeg proslavljenog dizajnera Ivice Skoke 20. kolovoza u sklopu Rovinj art & more festivala. Daniela Gračan kaže kako se veseli što će biti dio tog modnog spektakla, no nema tremu, već više uzbuđenje. Ističe da ju je Ivica iznenadio pozivom, ali joj je drago što je prihvatila jer njegov dizajn obožava.

U njegovim haljinama proživjela je neke od najljepših trenutka u životu. Posebno pamti jednu anegdotu prije dvije godine. Daniela i njezin suprug bili su pozvani na vjenčanje posinka Lepe Brene. Prigoda je zahtijevala tri haljine. Jednu haljinu za ceremoniju, drugu za svadbeni ručak u krugu obitelji te treću haljinu za svadbeni party.

– Sve je bilo iznenada. Nazvala sam Ivicu dok smo se pakirali i rekla mu trebam tri haljine. Ivica jako dobro poznaje moj stil i rekao je da nema problema te kako ću haljine preuzeti kod naplatnih kućica u Lučkom. Tako je i bilo – otkrila je Daniela Gračan za portal Scena.hr.

Dodaje da obožava haljine Ivice Skoke, a posebno voli to što Ivica uistinu poznaje i razumije svoje klijentice. No ističe da nikad nije bila ljubiteljica trendova. Kaže kako je uvijek birala po unutarnjem osjećaju.

Danas zbog posla nosi klasične krojeve, no kad je prilika rado si priušti glamur. Za čitatelje portala Scena.hr, Daniela se prisjetila lijepih uspomena u haljinama Ivice Skoke.

Foto: Uz dopuštenje objave – Daniela Gračan privatni album

Intervju – Zvončica Vucković

S modne piste na kazališne daske

Zvončica Vucković živjela je u New Yorku, Kanadi, a velik dio života i karijere provela je u Parizu, Firenci, Rimu i Milanu.

Nosila je modne revije svjetskih dizajnera poput Armanija, Moschina i Jean-Paula Gaultiera. U svijet mode ušla je još kao tinejdžerica kad je postala članica UMAH – a. I to u vrijeme kad se morala oprostiti od baleta i plesa na kazališnoj pozornici jer je naglo narasla te postala previsoka za profesiju balerine. Iako je tad mislila da joj se srušio cijeli svijet, nije ni slutila da će ono što ju je udaljilo od baleta, upravo biti njezina najveća prednost na svjetskoj modnoj pisti. Dizajneri su obožavali njezino držanje i taj pomalo androgeni izgled.

Modna pista joj je donijela mnogo prekrasnih uspomena, sjajnih poslovnih aranžmana i fantastična druženja. Upoznala je mnoga značajna imena iz svijeta glazbe, filma i mode. Osim što je imala blistavu manekensku karijeru, Zvončica Vucković se ostvarila i kao majka dvoje djece, a sad je već i baka. Zvončica ima četiri unuka. Nakon što je nakratko sišla s modne piste, Zvončica je odlučila pustiti sijedu kosu. Odluka se pokazala kao puni pogodak jer joj je upravo sijeda kosa uz odličan izgled, eleganciju i duge noge, donijela niz novih angažmana.

I sve je traženija. Prošla je sve u životu. Okusila i slatko i gorko, slavu i zaborav. Bila je sretna, bila i ranjena. Uplašena i hrabra. I to sve ju je u oblikovalo u ženu kakva je danas. No u njoj je uvijek tinjala strast za kazališnim daskama. U svaki kutak svijeta, uz kofere, Zvončica je vodila i balerinu u sebi. Nedavno je dobila priliku da se vrati tamo gdje je sve i počelo. Na kazališne daske. Kao djevojčica igrala je u Orašaru u HNK- u,  baletu ‘Đavo u sedlu’ te predstavi Aida, a sad u baletnoj predstavi ‘Romea i Julije’ igra groficu Montecchi.

Osim toga, Zvončica Vucković je imala ulogu i u filmskim hitovima ‘Ratovi zvijezda‘, ‘Winnetou & Old Shatterhand‘ te u seriji ‘Dig‘. U intervjuu, za portal Scena.hr, Zvončica Vucković priča o modi, glumi i kako spaja ta dva svijeta u jedan.

Scena: Prije godinu i pol pridružili ste se kazalištu Opera B.B. Kako je došlo do suradnje?

Za Ronalda Brausa veže me dugogodišnje prijateljstvo. Dolazila sam na sve predstave i čak bila na nekoliko gostovanja, tako da poznajem dobro i članove Opere B. B. kao i repertoar. U predstavu ‘Vesela udovica‘ doslovno sam uskočila dva dana prije igranja. Ronald me nazvao u petak, a predstava ‘Vesela udovica’ bila je u nedjelju na Bundeku. Srećom, kostimi su mi stajali kao saliveni, a uz pomoć Branke Cvitković i Dinka Bogdanića kao mentora, svaki u svojem fahu, uspjela sam savladati i interpretirali i tekst i koreografiju.

Scena: Koja je zajednička crta manekenstva/modelinga i glume?

Spaja ih to što se odvijaju pred publikom. Tako da nisam imala neku veliku tremu. Glavna razlika je da sam sad na sceni i progovorila. Moram priznati da je bio šok čuti vlastiti glas. Inače, volim nove izazove jer pomlađuju i motiviraju.

Scena: Na kazališnoj pozornici i filmu prolazite preobrazbu. Postajete ono što igrate u tom trenutku. Kako definirate što i koga predstavljate kad ste na modnoj pisti?

Definira me vrsta odjeće koju nosim i tu se dogodi totalna preobrazba, zavisno je li večernja haljina ili par sportskih hlača i majica. Na modnoj pisti također uđem u ulogu, a glazba diktira ritam i osjećaj. No priprema za glumačku ulogu bila mi je totalna novost, ali imala sam pomoć iskusnih gore navedenih mentora, pa nije bilo teško. Važno je da mi detaljno opišu lik i da osjetim atmosferu. Najvažnija je bila uputa Branke Cvitković da budem svoja i da ne imitiram nikoga.

Scena: U Operi B.B. igrate u opereti ‘Šišmiš‘ te ‘Vesela udovica’. Kako biste opisali ta iskustva? Koje emocije su vas preplavile?

Trema, trema i trema. S tremom dolazi adrenalin, dobar osjećaj, ushićenost i motivacija. Kad krene predstava odem na ‘drugo mjesto’. Na cijelo iskustvo utječu i kostimi koji te potaknu na to neko drsko, uzvišeno ponašanje. Uglavnom, u predstave sam uplivala kao riba u more.

Scena: Igrate i u ‘Romeu i Juliji’.

A ‘Romeo i Julija’ je posebna priča. Prvi put sam s ansamblom pripremala predstavu od početka. Doživjeti taj proces stvaranja bilo je bajkovito. Probe su bile ubitačnog tempa jer je datum premijere već bio određen. Pod vodstvom našeg vrsnog koreografa Dinka Bogdanića, uspjeli smo pripremiti dramu na vrijeme. Timski rad je bio besprijekoran, a bilo je i pregršt smijeha i druženja, koje je doprinijelo i konačnom rezultatu. Potvrdila sam staru izreku ‘samo je nebo granica’. Moja ljubav prema kazalištu i baletu stvarno nema granica.

Scena: Također, tu je i film ‘Murina’ u kojem igrate urednicu brazilskog Voguea. Koji vam je bio izazov u filmu? Na što ste stavili naglasak?

U Murini je uloga mala, ali za mene predivno iskustvo. Nije bilo teško ući u lik jer u modi radim cijeli život. Ne želim previše otkrivati o filmu dok ne dođe u kino dvorane. Reći ću samo da dolazimo na hrvatski otok ogromnom jahtom, raskalašeno društvo bogatuna koje se zabavlja. Smijeh, zabava i bezbrižnost nije teško odigrati. Antoneta Alamat Kusijanović, redateljica filma, uspjela je prikazati tu suprotnost dva svijeta na suptilan način.

Scena: Imali ste i uloge u Ratovima zvijezda‘, ‘Winnetou & Old Shatterhand‘ te u seriji ‘Dig‘ uz oskarovca Richarda E. Granta. Kakvo sjećanje nosite s tih snimanja?

Svaki film je novo iskustvo i priča za sebe. Nekad je zanimljivije kako sam u te filmove dospjela. Za ‘Ratove zvijezda’ mislim da je bilo stvarno najzanimljivije. Sjedila sam u kafiću u Dubrovniku, a neka djevojka iza mene je pričala o castingu i kako je upravo završio. Mrtva hladna sam se okrenula i pitala za što je bio casting i tko ga radi. Kad sam dobila odgovor, prijateljica iz Dubrovnika nazvala je vlasnicu ‘Ambasy produkcije’, poslala sam slike i bila izabrana. Na snimanju serije ‘Dig’ glumim ženu Richarda E Granta. Na setu sam pričala s Richardom o njegovoj djeci i svojim unucima kao da se poznajemo sto godina.

Scena: Za glumu ste se pripremali na glumačkim radionicama Leona Lučeva. Koje dojmove ste ponijeli sa sobom s tih radionica?

Prije glumačke radionice s Leonom, pozvali su me na glumačku radionicu za žene, ‘Over 50’, koje je organizirao Goran Grgić. Tada već u ludilu pandemije, dobila sam mail od Leona Lučeva da se pridružim njihovoj radionici preko Zoom-a. U prvi mah sam mislila da je neka greška, pa sam i provjeravala da se nije zabunio. Sprijateljili smo se na snimanju ‘Murine’ i on je smatrao da mogu i da sam dobrodošla u radionicu. Koja čast. To su bili pionirski koraci raditi on-line, ali izuzetno korisni – osim svog vlastitog rada, slušaš i pratiš druge kako se muče i napreduju, rade greške i ispravljaju. Učila sam i upijala tijelom i dušom. Baš mi dođe da upišem neki tečaj glume.

Scena: Karijeru ste proveli na svim svjetskim pistama, kako izgleda taj svijet iz sadašnje perspektive?

Meni se čini kao da je to bio neki drugi život. Danas su mnogi od tih ljudi jako poznati i slavni, a onda su bili na početku karijere. Svoj posao ne mogu ni nazvati poslom jer je to za mene ljubav i zadovoljstvo, a uz to donosi i finu dobit.

Scena: Kako je biti žena na modnoj pisti, a kako je ženi glumici?

Žena na modnoj pisti zavisi od modela koji nosim. To ravno držanje dobila sam u baletnoj školi te od dugogodišnjeg hodanja po modnoj pisti. Žena glumica bi trebala ući u ulogu. Još učim.

Scena: I za kraj, kako je surađivati s Ronaldom Brausom i Dinkom Bogdanićem?

Kao prvo, Ronald i Dinko su prijatelji. Kad radimo zajedno nekako uspijem odvojiti to prijateljstvo, pa Dinka doživljavam kao koreografa, a Ronalda kao direktora Festivala Rovinj ‘Art & more’ i osnivača Opere B.B.. To je za mene apsolutno potrebno. Suradnja s Dinkom bila je besprijekorna, iako su mi svi govorili da je zahtjevan i oštar. Kad se radi na nekom projektu, treba čvrsta ruka vodilja i Dinko je u tome uspio. Jer u vrlo kratkom vremenu treba stvoriti zajedništvo i divnu predstavu. Ronaldu se jednostavno divim! Ovu sezonu je radio na predstavama Opere B.B. U nekoliko mjeseci radili su probe za četiri predstave u istom trenutku. Vodio je i smišljao program za Rovinj Festival ‘Art & more’. Veselim se svim projektima na kojima zajedno radimo. Cijeli ansambl je jedna velika obitelj.

Foto: Zvončica Vucković privatni album

Intervju – Rosie Kugli

Imala sam nevjerojatnu sreću i privilegiju odrastati u obitelji u kojoj je knjiga oduvijek imala posebno, da ne kažem počasno mjesto… Knjižara ‘Kugli’, odnosno ‘Mladost’, zauvijek je ostala jednom od najomiljenijih zagrebačkih adresa, a prostor u Ilici 30, godinama je bio istinsko žarište kulture.

Tamo su se održavale promocije knjiga na kojima su svoja nova djela predstavljali vodeći književnici, priređivale su se brojne izložbe slikara, kipara i fotografa. Na toj je adresi oduvijek bujao život prepun kulturnih događanja. Sjećam se i ja tih svojih odlazaka u Ilicu 30.

Navraćala sam onamo, isprva u pratnji roditelja, a poslije sama, privučena nečim očaravajućim među tim zidovima: čarolijom susreta s knjigama, čarolijom priče koja se pričala u mojoj kući, čarolijom koja i danas u meni budi nostalgiju za nečim čega više nema, ispričala je Rosie Kugli za portal Scena.hr.

Početkom listopada održana je promocija knjige ‘Tragovi u vremenu‘ poznate spisateljice Rosie Kugli. U intervju za portal scena hr Rosie otkriva nepoznate detalje iz svog života.

Priča o predrasudama, ženama, djeci, braku, strahu, depresiji, gubitku, sreći, nesigurnosti i pisanju. Govori o stvarnom životu. Koji živi i koji piše. Rosie u svojim književnim djelima progovara i o problemima mladih ljudi koji su se izgubili u svom odrastanju.

Rosie smatra da nam se šutnja i ignorancija vraćaju u stostrukoj nevolji te kaže:

– Dužnost je nas književnika ukazati i objasniti te uznemirujuće pojave. Dužni smo našim mlađim generacijama objasniti što zapravo znači nepromišljeno i rizično ponašanje – što znači recimo sjesti u auto nakon konzumiranja alkohola, upustiti se u rizično, neodgovorno ponašanje. Ali trebamo im to objasniti tako da nas čuju kroz njihovu priču.

Scena: Objavili ste novi roman ‘Tragovi u vremenu’ koji tematizira povijest i kulturnu baštinu grada Zagreba s posebnom naglaskom na kultnu knjižaru Kugli. Sjećate li se svog prvog dolaska u knjižaru? Kako ste se osjećali i kako se osjećate danas kad dođete u knjižaru?

Kao što ste rekli, moja nova knjiga ‘Tragovi u vremenu’ bavi se poviješću i kulturnom baštinom grada Zagreba, prateći osobito važne datume druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća s posebnim naglaskom na ulogu knjižare ‘Kugli’ u Ilici 30 koja je okupljala pisce, nakladnike i novinare te utabala put nakladničkoj kući ‘Mladost’.

Moje sjećanje seže samo u vrijeme knjižare ‘Mladost’ koja je doista postala i desetljećima ostala, jedna od najvećih nakladničkih i knjižarskih kuća u Jugoslaviji, no nikad nije dosegnula onaj prizvuk legende kakav je odzvanjao u nazivu knjižare ‘Kugli’. Kao i mnogi, i ja sam odrastala čitajući izdanja znamenite biblioteke ‘Vjeverica’, a kasnije ‘Mladost’. Knjižara ‘Kugli’, odnosno ‘Mladost’, zauvijek je ostala jednom od najomiljenijih zagrebačkih adresa, a prostor u Ilici 30 godinama je bio istinsko žarište kulture.

Tamo su se održavale promocije knjiga na kojima su svoja nova djela predstavljali vodeći književnici, priređivale su se brojne izložbe slikara, kipara i fotografa. Jednom riječju, na toj je adresi oduvijek bujao život prepun kulturnih događanja.

Sjećam se i ja tih svojih odlazaka u Ilicu 30. Navraćala sam onamo, isprva u pratnji roditelja, a poslije sama, privučena nečim očaravajućim među tim zidovima: čarolijom susreta s knjigama, čarolijom priče koja se pričala u mojoj kući, čarolijom koja i danas u meni budi nostalgiju za nečim čega više nema.

Kultno mjesto nekadašnjih književnih susreta, razgovora i kupnje vrijednih knjiga danas je popularna trgovina moderne odjeće, trag novoga vremena, no akademik Pavličić u predgovoru knjige nostalgično ističe da još uvijek postoje oni koji i danas govore “kod Kuglija“.

Scena: Možete li nam otkriti nešto iz svog djetinjstva te možda trenutak kad ste se zaljubili u pisanje?

Imala sam nevjerojatnu sreću i privilegiju odrastati u obitelji u kojoj je knjiga oduvijek imala posebno, da ne kažem počasno mjesto. Od kad znam za sebe, knjige su bile svugdje oko mene.

Čitale su mi mama i baka, a kad sam naučila čitati, knjige su postale neizostavnim dijelom moga odrastanja. I danas obožavam čitati, no žao mi je što sve teže pronalazim vrijeme za moju omiljenu aktivnost. Nakon dobre knjige, odmah se bolje osjećam.

Knjige su naše najbolje učiteljice, ali mislim da život ponekad nadmaši i onog najmaštovitijeg pisca i ponekad ispiše nevjerojatne priče.

Scena: Je li vas bilo strah ostaviti posao kojim biste više zaradili i odlučiti živjeti samo od pisanja? Jeste li ikad posumnjali u sebe zbog okoline?

Pravni fakultet bio je logičan nastavak mog školovanja, no pisati – onako ozbiljnije – počela sam kad mi je bilo najteže. U jeku gadne brakorazvodne parnice u pravom smislu riječi doživjela sam i jedva preživjela, tešku traumu i zasigurno najgoru noćnu moru. Ostala sam sama s dvoje male djece, bez posla i doslovno bez krova nad glavom.

Beskrajno sam zahvalna mojim roditeljima što su nas primili jer u protivnom gdje bismo bili? Znam što znači kad te dohvati ona goruća mržnja, nezaustavljiva osveta kad ljudskost nestane sa scene, kad institucije u koje se svi zaklinju zakažu, kad te izdaju ljudi kojima vjeruješ, kojima plaćaš da te štite, da štite interese tvoje djece jer ja sam tada bila u izrazito teškom psihičkom stanju.

Znam za bol, za nesigurnost, strah, ljutnju, užas, nevjericu – za ono nezamislivo. Takve stvari obično gledamo u hororcima, oni se ne dešavaju nama. Sve dok se ne dogode. A svakom se može dogoditi, no na sreću takvi su hororci doista rijetki. Kako od užasa i silnih problema koje sam imala nisam mogla spavati, noćima sam se roštiljala u krevetu. Onda sam zaključila da je bolje da se ne mučim, nego da radim nešto korisno.

Puno mi je ljudi dobronamjerno savjetovalo da se okanim pisanja, da radim nešto od čega ću moći živjeti, ali nisam ih poslušala. Nisam zažalila, iako nije bilo lagano, vjerujte mi. Tisuću puta sam se pitala, kad sam u noći, umorna i crvenih očiju lupkala po tipkovnici, pa dobro, jesam li ja normalna? Što ja to radim? Hoće li itko ikad pročitati ove retke? No, ako želite uspjeti morate “odsvirati“ crne i bijele tipke zajedno!

Stvarno morate vjerovati u sebe i biti uporni. Danas je pisanje i moja terapija, i davanje oduška, i moj način izražavanja, i progovaranja o temama o kojima se šuti, koje se guraju pod tepih, od kojih se bježi. Ili o kojima maštam, ne izgovaram. Kad sjednem za računalo zaboravim na sve. Ne postoji više ništa, samo riječi, riječi i riječi. One teku, a ja se igram s njima. S njima mogu sve i s njima mi je dozvoljeno sve! Ljudi me prepoznaju, zovu, šalju komentare, pisma, govore mi kako su ih kolumne nasmijale, a knjige dotakle, rasplakale, promijenile…

To me beskonačno usrećuje. Naravno da ni danas nije sve ružičasto. Žalosti me što od pisanja ne mogu pristojno živjeti. Nije lako samohranoj majci baviti se pisanjem, ovdje, u Hrvatskoj. To je kruh sa sedam kora. Iako sam višestruko nagrađivana autorica, moje su knjige nositeljice javnozdravstvenih kampanja, postavljene na kazališne daske, književni su poticaji u mojem rječniku više kuriozitet nego pravilo.

Tolike susrete odrađujem pro bono, bez ikakva poticaja i honorara, obzirom da novac za projekte dobivaju neki drugi, a to boli. Priznajem, ima dana kad se doslovno raspadam, ali odustati od pisanja ipak ne dolazi u obzir.

Postoje stvari koje su meni važne i zbog čega ustrajem u tome što radim. Jedna od njih je saznanje koliko su neke moje knjige utjecale na moje čitatelje, pa čak do stupnja da su moje knjige mnogim mladima promijenile, pa čak i spasile život.

Scena: Koji je bio vaš najveći strah, a što sreća?

Moji su najveći strahovi i sumnje vezani za moju djecu, njihovo školovanje i budućnost s obzirom na to da sam odabrala put koji je neizvjestan, koji ne donosi novac i sigurnost. Ne želim da moja djeca pate i ostanu uskraćena zbog mojih odluka.

Nije lako ostati bez krova nad glavom, bez posla s dvoje male djece. Stalno sam živjela u neizvjesnosti, pod velikim stresom i pritiskom, s vječitim pitanjem kako ću ja sve to? Ni danas nemam riješeno stambeno pitanje. Živimo kod mojih roditelja, moji su prihodi nestalni i definitivno nedovoljni za život. Priznajem, u jednoj fazi života, upala sam u tešku depresiju.

Tada sam shvatila da neću moći kroz sve sama pa sam odučila potražiti pomoć. Kad sam se malo oporavila, otvoreno sam progovorila o tom teškom životnom iskustvu. Padneš i ustaneš. Radiš, stvaraš, pišeš, boriš se, ne daš se. Vjeruješ da će nadoći neki bolji dani. A ima i dobrih dana, štoviše, ima i odličnih dana, sjajnih dana, jer nakon kiše uvijek dolazi sunce…

Scena: Koje su vam najpotresnije teme koje obrađujete u svojim romanima?

U ljubavnim romanima, obrađujem ljubav, u povijesnim povijest, u biografijama, živote ljudi koji su ostavili neki trag u sportu, kulturi, umjetnosti… Ipak, najviše volim pisati za mlade. U tim romanima obrađujem najpotresnije teme – problematiku mladih poput nasilja, droge alkohola gubitak ideala, neodgovornog spolnog ponašanja, morala, depresije…

Kako imam kćer i sina u tim godinama, intenzivno proživljavam njihove burne godine, mislim da poznajem ukus današnjih tinejdžera. Iskreno i bez uljepšavanja, jezikom srca i emocija progovaram o odrastanju, služeći se jezikom mladih, njihovim forama i crticama iz života. Svaki mladi čitatelj s lakoćom će se moći identificirati, pronaći dio sebe.

Mladi vole kad je stvarnost opisana na realističan način, ma kolikogod je ta realnost surova i ružna. Niti jedan tinejdžerski život nije idealan, mlad čitatelj voli se poistovjećivati s likovima, a kad ih glavni lik podsjeti na njih, to im je knjiga draža. Roman ‘Nisam ti rekla’, nagrađen prestižnom nagradom Grigor Vitez za najbolji književni tekst za mladež u 2015. godini. Odmah po izlasku, knjiga je od strane čitatelja proglašena hrvatskom inačicom ‘Mi djeca s kolodvora ZOO’.

Počašćena sam da je edukativna kampanja “Nisam ti rekla” koju je ove godine pokrenuo Centar za zdravlje mladih i Gradski ured za zdravstvo Grada Zagreba inspirirana mojim romanom. Bildungsroman ‘Hod po rubu’ obrađuje jednu od društveno najrelevantnijih i najosjetljivijih tema i pitanja: nasilja i mladenačke delinkvencije.

Rukopis kao takav, prepoznala je i preporučila Lana Peto Kujundžić, predsjednica Udruge sudaca za mladež. Roman je nositelj i zaštitni znak javnozdravstvene kampanje ‘Nije cool biti bully’, a opisuje uzroke delinkvencije te društvene anomalije koje koče rehabilitaciju mladih koji su skrenuli s pravog puta.

Roman ‘Dvije crte plavo’ otvara temu koja se počesto gura pod tepih, a u suvremenom hrvatskom romanu za mlade nije relevantno ni dodirnuta. Tema je maloljetnička trudnoća i sve ono što ona neminovno povlači za sobom. Neplanirane, neželjene trudnoće su stvarnost za milijune tinejdžera, bez obzira na društveni i ekonomski sloj društva kojem pripadaju.

Scena: Koji vas je trenutak odredio da pišete o problemima mladih?

U početku nisam željela pisati o problemima, ne na takav način. Isprva sam željela na papir staviti samo neke zgode jer su se činile nevjerojatne, zabavne i urnebesno smiješne. No, onda su se počele događati i neke druge, manje lijepe stvari. Sin moje dobre prijateljice, počeo je eksperimentirati s drogama i tabletama, jedan mladi život ugašen je zbog nove droge ‘Galaxy -a’, a ja sam sve više slušala o alkoholu koji je (sve)prisutan u klubovima i koji se može kupiti na svakom koraku.

I tako nekako, knjiga se postepeno preobražavala. Iz komične i ‘lagane’, postajala je sve više mračna. Bojala sam je teškim i sivim, na trenutke i mučnim tonovima. Na kraju sam opisala priču dijela današnje mladeži. Naglašavam dijela jer naravno nisu svi takvi. Ovi ‘moji’ izgubili su se u stranputicama noćnog života, alkoholu, drogi.

Na žalost, život mladih u Hrvatskoj danas više nije bezazlena priča jer alkohol, droga, nasilje i besmisao vjerni su pratitelji odrastanja novih generacija. Mladi danas umiru više nego ikada prije. Stradavaju u automobilskim nesrećama, od droge, alkohola, u tučama, od zabijenog noža, od metka, u uličnim obračunima…

Nakon svakog novog tragičnog slučaja javnost najčešće traži krivca. Pita se tko je pogriješio. Jesu li to roditelji, država, školstvo, mediji? Vrlo često, glava se gurne u pijesak. Šutnja i ignorancija vraćaju nam se u stostrukoj nevolji. Dužnost je nas književnika ukazati i objasniti te uznemirujuće pojave.

Dužni smo našim mlađim generacijama objasniti što zapravo znači nepromišljeno i rizično ponašanje – što znači recimo sjesti u auto nakon konzumiranja alkohola, upustiti se u rizično, neodgovorno ponašanje. Ali trebamo im to objasniti tako da nas “čuju”: kroz njihovu priču.

Scena: Što vas je možda duboko potreslo da ste se odlučili i za tu tematiku?

Tragedije o kojima sam slušala i gledala, brojevi i statistika koja je neumoljiva. Okolnosti života u pandemiji , pa i ovaj potres dodatno je otvorio pitanje kakve će to mentalne posljedice ostaviti na mlade ljude. Već su dvjema generacijama oduzeti vrlo važni životni događaji, poput izleta, ekskurzija, maturalnih zabava…

Iako razumijemo prijetnje za tjelesno zdravlje, mislim da smo potpuno zanemarili ono psihičko. O ovome se ili govori utiho ili ne govori, ali depresija je uzela maha, a mi se često držimo kao da je sramota tražiti pomoć. Stopa suicida u cijelom svijetu raste, sigurno i kao posljedica zatvorenosti, straha i suočavanja s preteškim demonima u svoja četiri zida, a mi šutimo ili tek sramežljivo progovaramo, jer eto – tabu teme!

Mislim da bismo trebali puno više pričati, puno više educirati jer samo tako možemo nešto promijeniti. Iz tog sam razloga osnovala Umjetničku organizaciju Kugli@Kugli i pokrenula biblioteku “Knjige koje mijenjaju svijet“. Jedna od knjiga iz te biblioteke je psihološki roman ‘Između’ profesorice i književnice Magdalene Mrčela.

U tom romanu, M. Mrčela iskreno i ljekovito progovara o pitanju mentalnog zdravlja i suicida. To je svakako roman koji je obilježio i oduševio čitateljsku publiku, a doslovno spasio i tri mlada života

Scena: Veliki dio vašeg pisanja je i ljubav. Kako se nosite s ljubavi u stvarnom životu?

Ljubav je čarolija koja pokreće svijet. Ta čarolija stvara novi život, stvara čudesa. Remek djela svjetske književnosti, neke od najljepših slika i kipova inspirirana su tim uzvišenim osjećajem. Zbog ljubavi se pokreću ratovi, uništavaju kraljevstva. Ljudi pjevaju zbog ljubavi, rade zbog ljubavi, zbog nje žive i umiru…

Ipak, iz godina iskustva, (a možda i zbog svega što sam preživjela) znam, da zauvijek sretno postoji samo u bajkama. A bajke smo odavno prerasli. O nedovoljnosti poznavanja ljubavi govori realna slika svijeta oko nas. Od prvobitne euforije, zaklinjanja u vječnu ljubavi, do ispaljivanja verbalnih projektila i intimnog nasilja kratak je put. Više kao da se i ne čudimo kad čujemo da se naša srećica, onaj divni i obožavani, čudnovato metamorfozirao u pobješnjelog idiota, psihopata, monstruma.

Glavni krivac za takvo stanje jesu nerealna očekivanja! Osim toga, ljubav je pitanje ideala, a brak stvarnosti. Zbrka stvarnog s idealnim ne može ostati nekažnjena!

Scena: Kako vi doživljavate ljubav?

Stvarnost nas podsjeća da je sve manje ljubavi, da je otuđenje sve veće, da je sve više straha da se ne bude povrijeđen/ povrijeđena i da sve više ljudi bježi od ljubavi. Da bismo voljeli nekog ili nešto, najprije moramo upoznat objekt svoje ljubavi. U protivnom je riječ o voljenju iluzije, zamišljene slike, izmaštane priče…

Moguće je voljeti neke osobine, ali da bismo voljeli, za-pravo voljeli potrebno je prihvatiti osobu svim svojim manama i vrlinama. Većina priča o ljubavi i “sretnicima“ koji su se uspjeli pronaći i odabrati jedno drugo uvelike ističu snažnu seksualnu privlačnost, kombiniranu s požudom, ali i jasno definiranim ulogama.

Te uloge, temelje se na načelu romantične ljubavi i snažnom muškarcu, zaštitniku, princu, gospodinu Savršenom, a žena kao krhka princeza koju treba spašavati. Samo to ne ide baš tako. Mi nismo glinene figure koje će se ukalupiti u unaprijed oblikovane kalupe, a i vremena su se promijenila.

Isto tako i mi se mijenjamo. No ako mene pitate, ja uvijek glasam za ljubav!

Scena: Jeste li zbog pisanja ljubavnih romana ikad osjećali predrasude?

Lakše je razbiti atom, nego predrasudu. A kad ste žena i pišete ljubavne romane, često vas gledaju s podsmijehom i omalovažavanjem što me silno vrijeđa i boli.

Jer, ljubavni romani mogu biti sjajno edukativno štivo s obzirom na to da je u njima opisana sva paleta osjećaja. Nitko nas ne uči o tome kako je bitno imati bliske odnose koji zadovoljavaju naše potrebe kao i postići druge ciljeve koji obuhvaćaju siguran i ispunjen život, zadovoljenje vlastitih emocionalnih potreba.

Sami moramo otkriti kako se odnositi prema drugima, osobito prema pripadnicima suprotnog spola čije su nam želje i potrebe uvijek izluđujuće i neshvatljive, a zapravo tako slične našima. U komunikaciji, posebice u ljubavnoj, “trošimo“ silne riječi. Olako zadajemo obećanja koja nismo u stanju ispuniti, a često i ne obraćamo pažnju na očiti nesklad između riječi i djela.

U ljubavnoj komunikaciji najvažnije je obratiti pažnju ponašanje, a ne na riječi i pusta obećanja. A tome vas ljubavni romani itekako mogu podučiti.

Scena: Kako se nosite s gubitkom u životu?

Gubitak je uvijek težak. I bolan. Neke stvari nikad ne preboliš, neki ti doslovno slome srce. Ne želim pričati o gubitku voljene osobe jer takve gubitke svatko proživljava na drugi način.

Koliko su gubici bolni ovisi i o tome koliko im dopustimo da utječu na naš dalji život. Možete dopustiti da vas gubitak recimo: posla deprimira, da vas slomi gubitak ljubavi, da vas poput kiseline izjede gubitak materijalnog…

S obzirom na to da sam doživjela mnoge gubitke, shvatila sam da želim li živjeti punim plućima, moram prihvatiti da je sve ono loše što mi se dogodilo, da su svi gubici koje sam morala podnijeti postali dio mene i da se život nastavlja. Mogu čak i reći da sam se kroz te gubitke izgradila, da su me oni učinili snažnom – u konačnici nisu me skršili, pa čak su i donijeli nešto dobro.

Da me život nije tako grubo izudarao, vjerojatno se nikad ne bih uhvatila pisanja. Zato, treba odbaciti teret bolnih gubitaka iz prošlosti i punim plućima uroniti u novu pustolovinu. Život je kratak i čeka nas puno toga lijepog.

Uostalom, natrag se ne može, nego uvijek samo naprijed. Pogled u budućnost treba biti lijep i neopterećen gubicima iz prošlosti.

Scena: Koliko vam je duhovnost važna za stvaranje?

Meni je duhovnost silno važna. Ne samo za stvaranje, prvenstveno za život. Važni su mi trenuci tišine, mira, samoće, razgovora s Onim tko me čuje. To mi uvelike olakšava život, a u teškim trenutcima daje utjehu.

Scena: Kako doživljavate ovo razdoblje nemilosrdne pandemije i potresa? Kako se nosite s time?

Život se u razdoblju pandemije promijenio na puno načina. Gotovo da nema osobe u koja nije doživjela promjenu načina života, psihičko je zdravlje mnogima dobrano narušeno, isplivalo je tako puno toga lošeg. A onda još i potres!

Dva ogromna stresa i sad se ti nosi s posljedicama. Pojavili su se brojni izazovi, neizvjesnost, neznanje, promjene životnih okolnosti poput online nastave, rada od kuće, zatvaranja, ograničenja kretanja, financijska nesigurnost, crne misli, beznađe, samo su neki od stresora. Na takve se situacije zasigurno nismo mogli pripremiti jer nismo ih očekivali.

Pa opet mislim da je ovo što nas je zadesilo na površinu izvuklo i nešto dobro. Shvatili smo da ne treba tragati za varljivim oblicima sigurnosti jer sve može nestati u trenutku.

Shvatili smo koliko smo mali pred silama prirode, koliko je važno zajedništvo, ljudskost, pružanje podrške, topla riječ. Shvatili smo da se i dalje možemo smijati što je sjajno.

Mnogi su shvatili važnost i onih malih stvari koje život znače, a uzimali smo ih zdravo za gotovo. Kad je bilo teško, ja sam se zakopala u pisanje i iznjedrila čak tri sjajne knjige, dakle, nije sve bilo tako crno.

Vjerujem da ćemo i iz ovog izaći veći, bolji i jači jer ono što nas ne ubije to nas ojača. I želim vjerovati da će sve ovo vrlo brzo biti epizoda koju ćemo tek ponekad prepričati. Uz kavicu naravno!

Scena: Planovi…?

Planova ima puno. Uglavnom su vezani za pisanje, a nadam se realizaciji i nekih novih projekata. Tko zna što lijepog nose novi dani!

Foto: Rosie Kugli priv. album

Blagdanski intervju – Edita Lučić Jelić

Radijska voditeljica Edita Lučić Jelić lani je osvojila nagradu Zlatni studio u kategoriji ‘radijski glas’. Dalmacija se budi uz njezin glas. Njezin glas se čuje u zračnoj luci, u slikovnicama, govornim automatima, reklamama, šoping centrima, priručnicima za učenje stranih jezika…

Edita Lučić Jelić je prvi glas Dalmacije i sinonim za jutarnju smjenu. Osim po svom glasu, Edita je poznata i po svom humanitarnom radu. U blagdanskom intervjuu za portal Scena.hr, Edita se prisjetila kako je završila svoju karijeru učiteljice te započela karijeru radijske voditeljice.

S posebnom emocijom sjeća se posljednjeg gostovanja Olivera Dragojevića u njezinoj emisiji. Otkrila nam je zanimljivosti sa slušateljima te ispričala zašto toliko voli radio.

Scena: Prvi ste glas Dalmacije. Kako je raditi u ovo vrijeme pandemije na radiju?

Istina, prva u svakom danu! Od šest sati sam u ušima od Prevlake do sv. Roka, što u autu, što na poslu, brodu, kod kuće… Nema gdje me nema. Vremena su teška i izazovna i ljudi su željniji bliskosti, topline, druženja i provjerenih informacija.

Nakon toliko godina etera, mogu reći da je ovo najodgovornije vrijeme za mene, a ujedno sam i zadužena i počašćena što mogu biti spona među ljudima sada kad puno teže međusobno komuniciraju.

Scena: Gdje pronalazite inspiraciju i energiju za pozitivan stav i glas u ova teška vremena?

U svemu – kolegama, obitelji, slušateljima. Vidim ljude koji se bore i pokušavaju držati glavu iznad vode i u ovim vremenima još uvijek treba pronaći lijepu riječ za druge. Najviše mi baterije puni dobar humor.

Takav smo narod, i kad je najgore, smijeha uvijek ima. I mene su ove dvije godine naučile da još više uživam u malim stvarima i budem zahvalnija.

Scena: Koliko je važno da taj prvi jutarnji glas koji ljudi čuju, bude pozitivan? Osim toga, vaš glas najavljuje i letove u splitskoj zračnoj luci.

Po jutru se dan poznaje, a u Dalmaciji po meni. Ako se ustanem na lijevu nogu to i moji slušatelji osjete. Emocije se ne mogu sakriti, a ja sam prema svojim slušateljima iskrena. Žena od krvi i mesa. Smijem se od srca, a kad plačem, natopim mikrofon. Ako kojim slučajem imam loš dan, oni se potrude da mi dignu raspoloženje i tako si međusobno punimo baterije.

Da, moj glas se čuje i u zračnoj luci, ali u slikovnicama, govornim automatima, reklamama, šoping centrima, priručnicima za učenje stranih jezika…. Ali znate kako se život se često poigra s vama na čudne načine. Tako ja, koja se užasava letenja, u tolikoj mjeri da ne volim vidjeti ni avion koji prelijeće iznad glave, najavljujem letove.

Edita u avionu bi bio najgledaniji klip ikada. Panika, gutanje tableta za smirenje, tri stjuardese kao sestre na intenzivnoj oko mene i ona jedna nesretna osoba koja mora sjediti pored i doslovno ostati bez krvi u ruci kad je stisnem od straha. Eto, toliko o hrabrom i smirenom glasu kojeg čujete u Splitu, Dubrovniku, Zadru, Puli…

Scena: Vaš glas budi Dalmaciju, a što vas budi?

U meni je navijen neki prirodni sat – bioritam kojem se i dan danas ne mogu načuditi. Budi me želja za eterom. To je ušlo u krv i ne mogu zamisliti da negdje drugdje provodim jutra. Fascinantno je kako se uvijek probudim prije alarma koji je već godinama navijen na 04:12.

Postala sam sinonim za jutarnji tip i jutarnju smjenu potpisujem do penzije. Pa ima li što ljepše od toga da od ranog jutra budete uz one koje volite, svoje slušatelje i drage kolege. Jutra su uvijek nabijenija adrenalinom, informacije pristižu, a moja je energija na vrhuncu.

A kad bih dobila kasniji termin, pola Dalmacije bi se budilo s podočnjacima jer bi se ćakulalo i pivalo do dugo u noć.

Scena: Što za vas znači radio?

Radio za mene nije samo posao. To je moja obitelj, prijatelji, energija. To sam ja i blagoslovljena sam što radim upravo taj posao. Vjerujte mi da nijedan dan, ali baš nijedan, nisam poželjela raditi nešto drugo.

Scena: Tko vam je usadio ljubav prema radiju?

Ma nitko. Moji roditelji su se bavili sasvim drugim poslovima. Jednostavno je bilo suđeno. Drugog objašnjenja nema. To mogu potvrditi i druge kolege u medijima da jednom kad dođeš na radio, uvijek ostaješ radijski čovjek.

Cijeli sam život govorila da ću biti učiteljica i ni o čemu drugom nisam razmišljala. Sudbina je htjela drugačije. Splitska riva je naš Broadway, pa sam i ja tako, u điru s prijateljicom, završila na audiciji za radio koja se odvijala nasred rive.

Nakon dva mjeseca stigao je poziv s rezultatima. U to sam vrijeme radila na Braču kao učiteljica. Voljela sam taj posao, iako sam putovala svaki dan trajektom, u svim vremenskim prilikama i neprilikama, i po buri i po jugu, i vjerojatno bih i sada bila tamo da taj poziv nije promijenio sve. Ostalo je povijest…

Scena: Možete li nam ispričati neke zanimljivosti i anegdote s radija?

Toliko je ljudi prošlo kroz studio sve ove godine. Sportaša, političara, pjesnika, pjevača, predsjednika, gradonačelnika…. Ali naravno nikada neću zaboraviti Olivera i Gibonnija, to je bilo zadnje Oliverovo gostovanje…

Bilo je i smijeha i suza. Prije dvije godine, kad su mi pred mikrofon došli momci klape Rišpet, Ivo Amulić je u studiju bebi mijenjao pelenu. Eto do čega smo ga doveli. U sjećanju mi uvijek ostanu slušatelji, anegdote, poput jednog slušatelja koji je zvao svakoga dana kako bi prodao kuću i tako cijelu godinu!

Svaki dan u isto vrijeme u mojoj smjeni. Kad je kuću napokon prodao, donio mi je tortu na radio, a novac mu je trebao za bolesnog sina. Famozni Stipe mesar iz Makarske, svakog je dana zvao i prosio me u eteru.

Nije odustajao ni u prvoj ni u drugoj trudnoći, a kad samo rodila drugu curicu, na radio je poslao domaćeg mesa za juhu. E, takve sugovornike pamtiš dok si živ!

Scena: Koliko je iz vaše perspektive radio moćan medij?

Radio ima puno prednosti pred ostalim medijima. Najbrži je u prenošenju informacija, ima veliki doseg, dio je svakodnevice, ali njegova najveća moć je prenošenje emocija. Radio je prijatelj, susjed, podrška, pomoć u najbanalnijim situacijama od izgubljenih stvari do momenata u kojem trebate nekoga za zapjevati.

Scena: Koje su vještine potrebne za rad na radiju?

Za rad u medijima potreban je onaj poseban X faktor, a na radiju pogotovo. Elokventnost, boja glasa, socijalna inteligencija, pismenost, brz jezik i još brža pamet. Ali, ako nemate ‘ono nešto’, ako ne radite sa srcem, onda eter nije mjesto za vas.

Scena: Koliko je važna osobnost za rad na radiju, s obzirom na to da je u fokusu samo glas?

Glas je naravno jako bitan, to je vaše oruđe i s godinama naučite baratati njime. Ali glas je samo dio vas, vaš potpis, ono što mu daje dinamiku, emociju i dušu je osoba koja stoji iza mikrofona sa svim svojim manama i vrlinama.

Na RD svaki naš voditelj ima svoju osobnost i upravo je to ono što privlači publiku. Zato je jako važno biti svoj jer slušatelji jako brzo nanjuše fejk voditelja sa šupljom pričom.

Scena: Slušatelji na radiju osjete svaku vašu emociju…

Ma naravno da osjete. Vi s njima postajete prijatelji, stvara se određena bliskost, a kad se ljudi povežu na emotivnoj razini onda maske padaju. Često nakon smjene dobivam poruke podrške ili utjehe ako osjete da sam bila tužna ili zabrinuta.

Eter je kao ispovjedaonica u kojoj si pred mikrofonom ogoljen i mjesta tajnama nema. Moj pokojni otac bi slikovito rekao da sam ‘zvir’. Kod mene nema skrivanja emocija. Ako se smijem, smijem se svim srcem. Ako plačem, natopim mikrofon. Moj stil je voljeti i poštovati svoj posao, i to je to.

Scena: Koliko je rad na radiju utjecao na neka vaša promišljanja o ženama, majčinstvu, životu?

Ovaj posao me samo ojačao. Naučio me multitaskingu, odličnoj organizaciji, uvažavanju različitosti, poštivanju, otvorenom pričanju o sebi, emocijama i zasigurno me učinio boljom osobom.

Rad s ljudima je težak, ali u isto vrijeme poticajan i inspirativan za rad ne sebi. Uvijek sam bila mišljenja kako je Superman trebao biti žena, a otkad radim na radiju to mislim za sve superheroje!

Scena: Od koga ste naslijedili radijski glas i duhovitost?

Glas i stas su definitivno došli s mamine strane, a duh je tatin – neslomljiv i uvijek u potrazi za dugom nakon kiše. Moj otac je i u najtežim trenucima znao nasmijati sve oko sebe i neizmjerno mi nedostaju njegove šale i duhovite dosjetke. On je bio moj čovjek – osmijeh, moja najveća podrška.

Scena: Dnevni raspored vam je iznimno gust jer često vodite različita događanja, a za vas kažu da ste prava žena-zmaj – ona koja svugdje stiže i sve može…

Poslovna posvuduša. K’o ona mitska neman, odsiječeš joj glavu, naraste ih sedam. Djeca mi kažu da imam oči i na leđima, a uši kao Mickey Mouse. Sve berem, kako bi se reklo u Splitu. Kao i svako žensko, mozak radi sto na sat, multitasking na najjače.

A posao je takav, vijesti i priče se događaju u svakom trenutku, a zbog odgovornosti prema slušateljima moraš uvijek biti i u pravo i u krivo vrijeme na pravim i krivim mjestima. Uz to sam i takav karakter koji ne zna mirovati.

Scena: I na društvenim mrežama ste jako aktivni. Vaši statusi su jako zanimljivi i duhoviti…

Imam puno pratitelja na društvenim mrežama i volim da nasmijani krenu u noćno jutro. Teme su svakodnevne, to su statusi koji nastanu u trenu, recimo prije neki dan sam stavila sam ‘Bože moj, kakvog sam vatrogasca vidjela, sada bih sebi kuću zapalila, samo da mi on dođe gasiti’, ‘Kad vidite da je netko do struka ušao u more i ima zamišljen pogled, znajte da je ušao samo da se popiša.

Dobro jutro, nacijo’, ‘Ako me ikad ostavi zbog mlađe i oženi se njome, e pa udat ću se za njenog oca i postat ću mu punica’… Ili recimo ‘Koliko jutros imam robe na sebi, striptiz bi mi trajao cilu sedmicu’, ‘U školi sam imala sve četvorke i petice, samo sise dvojka/trojka’, ‘Preko dana jedem, a noću sanjam kako trčim. Do lita ću bit ko supermodel’, ‘Tlaka mi je ustati iz kreveta da odem do wc-a, da odem po čašu vode, da dohvatim daljinski, ali zato kad baterija na mobitelu dođe do 1%, radim trostruki salto s kreveta i letim do štekera’…

Kad vidim koliko je vani hladno žaj mi je šta sam se depilirala …itd .Kao što vidite, životne situacije, muž, djeca su moja vječna inspiracija, ali muško-ženski odnosi su uvijek najlajkaniji. Puno njih mi je predložilo da ih objavim neki priručnik, neku malu knjigu.

Bilo bi fora, ali još nemam u planu. Rugam se, dakle jesam, ali nema tu zle krvi. Samo zabava.

Scena: Tko vam je u početku radijske karijere bio najveća podrška?

Svi! Sjećam se početaka kad bi se susjedi iz zgrade hvalili po Plokitama ( kvart u Splitu) time što njihova mala Edita radi na radiju. Oni su prvi od mene napravili zvijezdu. Podrška je dolazila sa svih strana i to je samo bila potvrda da sam na pravom poslu. A kad bi se dogodio kakav gaf, a onaj koji radi i griješi, zajedno bi se na zidiću tome smijali.

Scena: Kakvi su bili vaši počeci na Radio Dalmaciji? Koliko se radio promijenio od tada do danas?

Od prvog koraka u tada maleni i skromni radijski studio, s drvenim stolom i klimavim stalkom za mikrofon, hrpom CD-ova od kojih bi se jedva vidjela glava tehničara, ja sam znala – to je to! Rečenicom: “Sutra počinješ!“ odmah sam bačena u vatru koja plamti i danas. Zahvalna sam svakoj osobi, od gosta, slušatelja, kolega koji su na bilo koji način ušli u moj radijski život.

Skupa samo rasli, učili, postajali bolji! Mi smo promijenili radio, ali i radio je promijenilo nas. Sada mi je nezamisliva ona tišina koja je prije bila u eteru dok bi voditelj pričao. Tu i tamo bi se čulo kako tehničaru ispada koji CD iz ruke, a jedini eterski zvuk si bio ti, tvoja spontanost, snalažljivost, energija…

Nova vremena traže nove prilagodbe, a nove tehnologije omogućavaju da budemo još brži i da se naš glas čuje daleko dalje nego prije. Možda je nekada radio bilo romantičniji, ali danas je sigurno puno moćniji medij. Teško mi se zamisliti da radim nešto drugo.

Kada bih morala, naravno da bih radila, ali to bi za mene bilo poput selidbe na drugi planet.

Scena: Što vam je najemotivnije i možda najteže bilo u karijeri?

Tatina smrt, i u životu i u karijeri. Zamislite samo trenutak u kojem dobivam nagradu za najbolji radijski glas, a ja najtužnija na svijetu, jer tata nije tu da to vidi.

Scena: Jeste li ikad zaplakali u eteru?

Pa skoro svakodnevno. Ja sam radijska Marisol, a najveći mi je okidač dobra pjesma. Jako se emotivno vežem za glazbu i kroz život me u svim trenucima prati pjesma. Pustite mi samo ‘Ja ne mogu drugo nego da ga volim’, pa ćete vidjeti.

Scena: A što vas od srca nasmije?

Mali ljudi, njihove priče, kolege, komentari na društvenim mrežama, moje kćeri, suprug, nekad sama sebe…Ma nalazim priliku za smijeh u svakoj situaciji.

Scena: Ispričajte nam kakva je ekipa s kojom radite na radiju?

Mi smo najmanje ekipa s radija, mi smo prijatelji, familija. To su ljudi kojima možeš pokucati u po’ noći u po’ dana i znati da bi za tebe učinili sve. Posao se odradi, greške se dogode, ali ono što ostaje je ljubav među nama. Ekipa za poželjeti!

U ovu godinu RD je ušla na najbolji mogući način, priznanjem i nagradom za svoj rad. Nagrada ‘Zlatni studio’ prvi put je prešla Sveti Rok, eto postala sam najbolji radijski glas za 2020. godinu. Sada, kad je led probijen, nadamo se da će na jug stići još jedna ‘zlatna’ statua.

I ove smo godine nominirani, ovog puta za najbolju radijsku postaju!

Scena: I za kraj, poruka svojim vjernim slušateljima?

Ma samo da ih volim, ali to oni znaju i sami i da im od srca želim vesele, zdrave i mirne blagdane!

Foto: Edita Lučić Jelić priv. album

Franka Batelić – intervju za Scena.hr

Voditeljski trojac ovogodišnjeg Izbora hrvatske pjesme za pjesmu Eurovizije – Dora 2022., koji će se održati u sportskoj dvorani Marino Cvetković u Opatiji, činit će iskusni i karizmatični HRT-ov voditelj, Duško Ćurlić, te Franka Batelić i mlada glumica varaždinskog HNK Elizabeta Brodić.

Franka Batelić veseli se što će svoj prvi voditeljski angažman imati upravo na ovogodišnjoj Dori. Ima pozitivnu tremu, ali kaže kako daje najviše od sebe kad je na nepoznatom terenu.

Glazbenicu za Doru vežu brojne uspomene. 2018. godine Franka je pobijedila na Dori te je Hrvatsku predstavljala na Euroviziji s pjesmom ‘Crazy’. A u razgovoru za portal Scena.hr, Franka Batelić se prisjetila i svog nastupa 2010. godine kad se predstavila publici s pjesmom ‘Na tvojim rukama’.

U razgovoru se dotakla pandemije i majčinstva te novog albuma koji je u završnoj fazi.

Scena: Ove godine bit ćete u ulozi voditeljice Dore. Kakav je osjećaj? Kako se pripremate?

Nakon nekoliko vlastitih nastupa na Dori, ove godine sam voditeljica i moram priznati da se veselim jer sam u sasvim novoj ulozi. Mislim da natjecatelje mogu zaista dobro razumjeti i biti im podrška na pozornici Dore. Sjajan je osjećaj!

Pozitivna trema je tu, jer je to nešto što do sada nisam radila. No kad sam na nepoznatom terenu, dajem još više od sebe. Pripreme su u tijeku, trenutno s redateljem prolazimo kroz scenarij.

Scena: Kojoj voditeljici ili voditelju se oduvijek divite?

Duško mi je oduvijek drag. Ta njegova topla energija i neposrednost me uvijek oduševi. Volim i Barbaru Kolar koja je britka, opuštena i zanimljiva.

Scena: Je li vam posebno drago da svoj prvi voditeljski angažman imate baš na Dori?

Moram priznati da sam do sada imala dosta ponuda za vođenje, nisam ih prihvaćala jer se nisam vidjela u ulozi voditeljice. Sada sam osjetila kako je dobro vrijeme za okušati se u tom poslu jer je to nekako prirodno moj teritorij i meni jako drag glazbeni projekt i televizijski spektakl.

Scena: Čega se prvo sjetite kad razmišljate o tom glazbenom natjecanju?

Hahahaha, svog nastupa na Dori kad se na kraju pjesme nije upalila pirotehnika. Nastalo je komešanje. No takve stvari se događaju u programu uživo.

Scena: Od mladosti ste ispred televizijskih ekrana. Možete li nam ispričati neko sjećanje iz tih dana?

Tog vremena se sjećam kao doba neopterećenosti, uživanja u upoznavanju ljudi, tuluma…

Scena: Kako kao glazbenica proživljavate ovo vrijeme pandemije?

Teško. Imali smo toliko planova koji su se izjalovili. Imali smodogovoreno preko deset ljetnih koncertnih nastupa, a kad je nastupio lockdown, istog trenutka su otkazani.

Tada sam shvatila da dolazi vrijeme kad se ništa neće moći planirati. Imala sam sreće da sam tada rodila sina Viktora te je plan ionako bio smanjiti poslovne obveze i biti doma, no kada odjednom svijet stane – nije lako.

Scena: Koliko su se stvari u glazbi promijenile u odnosu na 2019. godinu?

Puno. Prvenstveno vezano uz ograničenja održavanja koncerata, pa onda i na to da je jako malo prostora za medijski nastup, prezentaciju pjesama i svog rada. Sve je nekako prešlo na ‘online’, a ja sam osoba koja voli ljude i volim taj neposredni ljudski kontakt.

Scena: Kako se osjećate i kao majka s obzirom na to da živimo u turbulentnim vremenima. Je li vas pomalo strah?

Teško pitanje. Zapravo vrlo brzo se zaboravlja sve što smo prošli, a kako se nekako situacija polako smiruje i taj virus slabi, pozitivna sam i vjerujem u brzi kraj pandemije.

Scena: Nedavno je završen popis stanovništva koji nam je pokazao da nas je sve manje. Mnogo ljudi se odselilo iz Hrvatske. Vi ste živjeli i u Americi, a vaš suprug je također vezan za inozemstvo, no niste se trajno preselili. Ostali ste ovdje, pa možete li nam ispričati zašto je u Hrvatskoj još uvijek bolje živjeti nego u inozemstvu? I je li bolje?

Jako volim putovati, to je nesporno. Istraživati nove kulture, upoznavati nove ljude, no ipak jako volim mir u svojoj Istri, ljude, čisto more i hranu, dok je Zagreb gdje živim ni prevelik, ni premalen, moj je i jako ga volim. Nedjeljne šetnje i kava na Britancu.

Scena: Kad osjetite nemir, gdje potražite mir i utjehu?

Kod mame i none Silvane u Istri. Na svojoj plaži u Rapcu, gdje sam odrastala.

Scena: Iako je teška situacija, vi se prilagođavate te marljivo snimate nove pjesme. Koliko je napora potrebno za to?

Puno. No od prvog trenutka kad je počeo ovaj kaos, rekla sam svom timu kako ne smijemo stati i prepustiti se. To sam dužna svojoj publici.

Scena: Što pripremate trenutno?

Završavam album čiji smo datum izlaska nekoliko puta pomaknuli zbog pandemije. A spremam i još nekoliko iznenađenja.

Scena: I za kraj, kakav svijet želite za svoje dijete i buduće generacije?

Bolji svijet, gdje nema zlobe, gdje ljudi nisu prazni i površni.

Foto: Press Dora 2022. Renato Branđolica za HRT

Lana Živić održala prvu samostalnu izložbu grafika

Održano je otvorenje prve samostalne izložbe grafika iz kolekcije „Bezdan” („Abyss” Collection ) vizualne dizajnerice Lane Živić, u srijedu 16. studenog 2022. godine u 19 sati, u prostorima bivše Bečke kavane, a danas Samsung STUDIO 22, nove elegantne i kul pop up lokacije na Trgu bana Josipa Jelačića 7, u centru Zagreba.

-Poruka izložbe je: krenite od sebe i prestanite bacati smeće u more i počnite zaista voljeti Lijepu Našu- poručila je Lana Živić za portal Scena.hr.

Lana Živić se, osim novinarstvom i crtanjem, već 20 godina bavi jedrenjem na dasci (windsurfing), a radila je i kao instruktorica surfanja u pelješkom Vignju. Iako rođena „na asfaltu”, Jadransko more joj je uvijek bilo najposebnije mjesto za „pobjeći od svakodnevice”, posebno za aktivni odmor. Upravo se kroz jedrenje na dasci svaki put iznova zaljubi u hrvatsko more, obalu i otoke. Tako se Jadransko more prirodno nametnulo kao tema mnogim njezinim grafikama.

– Radim dosta stvari po narudžbi i pokušavam kroz svoje vizuale, ostvariti svoje i tuđe ideje te ih materijalizirati. Užasno sam zaljubljena u more i stvarno imamo prekrasnu zemlju ali apsolutno ne mogu vjerovati da će prvi susjed baciti staru vešmašinu u more. Također mi je nevjerojatno da su prije par dana počeli čistiti Ližnjan koji je najpoznatiji windsurfing spot u Istri od golemih količina nafte i ulja. Baca se plastika, bacaju se čikovi, plastične vrećice, ribari rade ogromne probleme bacajući mreže i tako dalje – izjavila je Lana Živić za portal Scena.hr.

Povod kolekciji „Bezdan” je prije svega ljubav prema moru i njegovoj bioraznolikosti, ali i nečuvenoj količini i zastupljenosti raznog otpada na dnu Jadranskog mora koji su među najvišima su u Europi. Iskorištavanje Jadrana se može pripisati i pomanjkanju ljubavi prema moru, a to se kosi s najpoznatijim hrvatskim sloganom „Lijepa naša”. Naša, nažalost, više nije toliko lijepa. Ali, možemo joj pomoći, samo se moramo ponovno zaljubiti!

-Svi se tako ponosimo ovom zemljom i govorimo”Hrvatska je najljepša” što doista i jest, ali ljudi čine zemlju i potrebno je da se mindset ove zemlje počne mijenjati! Lijepa Naša je naš slogan, a s druge strane, dođeš pa kroz prozor baciš čik, u more baciš plastičnu bocu i slično – nadodala je Lana za portal Scena.hr.

I zato je važno širiti poruku da Jadransko more nije odlagalište smeća, već dio našeg ekosustava, identiteta i ponosa.

Foto: Press – Lumidream/Lana Živić