Znanje, ljepota i moda…

Projekt Sanje Bjedov Popović, Tamare Roglić i  Rubena D. Zilberboima – Miss Supra Team Croatia

Jučer je u Zagreb Eye vidikovac na Trgu bana Jelačića bio party u čast odlaska Miss Supranational Hrvatske Tihane Babij na pripreme za svjetski izbor ljepote. Podsjetimo, Tihana Babij će 7. prosinca predstavljati Hrvatsku u Poljskoj. Za Tihanu je izrađen i nacionalni kostim pod nazivom Croatica. Vlasnik tvrtke RZD d.o.o Ruben D. Zilberboim te vlasnice licence Miss Supranational Hrvatske Sanja Bjedov Popović i Tamara Roglić jučer su predstavili i projekt Miss Supra Team Croatia. Projekt Miss Supra Team Croatia putem natječaja okuplja mlade i perspektivne vizažiste, frizere, stiliste i fotografe koji će dobiti priliku da sudjeluju u finalnom izboru Miss Supranational Hrvatske u Vodicama. Najbolje među njima će birati tim stručnjaka. Tako će mladi i talentirani vizažisti, frizeri, stilisti i fotografi dobiti priliku da se pridruže Miss Supranational profesionalnoj ekipi za ljepotu, a na web stranici Miss Supra Teama Croatia piše da će najbolji osvojiti i prestižne nagrade – jednogodišnji profesionalni ugovor u vrijednosti od 12 tisuća kuna u koji su uključeni svi troškovi putovanja i smještaja, zatim RZD d.o.o. će osigurati poseban seminar u vrijednosti od 20 tisuća kuna te profesionalni portfolio. Vlasnik tvrtke RZD d.o.o i suorganizator projekta Miss Supra Teama Croatia, Ruben D. Zilberboim, za portal Scena.hr ispričao je više detalja o projektu.
– Kad sam prije deset godina došao u Hrvatsku, upoznao sam Sanju Bjedov Popović i Tamaru Roglić. Mi smo prije svega veliki prijatelji. S obzirom na to da se naša ljubav prema modi i ljepoti podudara, došli smo na ideju da započnemo suradnju kroz projekt Miss Supra Team Croatia. Naš zajednički cilj je da mladim ljudima pružimo priliku. I zato poručujemo svim mladim ljudima da ne odlaze živjeti negdje drugdje, nego da iskoriste priliku za uspjeh ovdje u Hrvatskoj. Ako to dovoljno želite, uspjeh vam je zagarantiran. A najvažnija poruka ovog projekta i naš cilj je da stvorimo zajedništvo među ljudima – objasnio je Ruben za portal Scena.hr. Ističe da je Hrvatska zemlja dobrih prilika.
– Uspoređujući Hrvatsku s mnogo većim državama kao što su Austrija, Njemačka i SAD, smatram da u Hrvatskoj ima puno više prostora za nove mogućnosti jer su ove velike spomenute države već došle ili dolaze do svog limita. I naglašavam da je Hrvatska zemlja prilike za uspjeh – kazao je Ruben. Dodaje da u Hrvatskoj mladim ljudima samo treba dati šansu.
– I to su razlozi zbog kojih sam otvorio svoju kompaniju u Hrvatskoj. Mi dajemo šansu upravo mladim ljudima u Hrvatskoj, koji žele iskoristiti šansu za uspjeh, za ostvarenje svojih ambicioznih snova. Mi im dajemo upute i pomažemo im otvarati vrata koja sami ne bi mogli otvoriti. Na ovu ideju sam došao jer sam i sam pokrenuo posao kao mladi čovjek – ispričao je vlasnik tvrtke RZD. Ruben se školovao u Hrvatskoj, ali nije se vratio u rodni Izrael, već je odlučio u Hrvatskoj pokrenuti privatni biznis. A razlog ostanka u našoj zemlji je:
– U ovu zemlju sam se zaljubio.

Foto: Scena.hr

The post Ruben D. Zilberboim: Miss Supra Team Croatia mladima pruža priliku za uspjeh appeared first on Scena.hr.

Čarobna frula…

U četvrtak se u Hrvatskom narodnom kazalištu dogodila čarolija i to me čini posebno ponosnom, kazala je nagrađivana sopranistica Ivana Lazar

Sopranistica Ivana Lazar oduševila je premijernu publiku arijom Kraljice noći. Kaže da se osjećala kao pobjednica jer je svladala strahove, sumnje i sve poteškoće koje ta arija nosi.
– Kraljica noći je jedna od najtežih i najrizičnijih uloga operne literature. Moja profesorica je znala reći da ona puno uzima, ali i puno daje. U te tri minute arije morate biti u stanju upregnuti svoje znanje, samokontrolu, instinkte i usmjeriti ih prema jednom cilju, a to je reprodukcija Mozartove genijalne muzike na sceni. Pri tome morate biti i sluga umjetnosti i gospodarica scene – ispričala je sopranistica Ivana Lazar za portal Scena.hr. U četvrtak je bila premijera opere ‘Čarobna frula‘ Wolfganga Amadeusa Mozarta u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Izvedbama su ravnali maestro Nikša Bareza i maestro Veton Marevci, a režiju predstave potpisuje Krešimir Dolenčić. Premijerna publika bila je oduševljena izvedbom. S osmijehom na licu, pod dojmom izvedbe, iz kazališta su izašli i oni najzahtjevniji. Sopranistica ističe da će se ove premijere dugo sjećati.
– Svaka premijera nosi posebno uzbuđenje zbog toga što se publici predstavlja nešto sasvim novo, a što ste s kolegama stvarali mjesecima. Uvijek je prisutna bojazan kako će to publika primiti, i hoće li na predstavu gledati isto kao i mi izvođači. U četvrtak se u HNK dogodila čarolija i to me čini posebno ponosnom. Uspjeli smo na publiku prenijeti iscjeljujuću moć Mozartove glazbe, a inscenacija Krešimira Dolenčića je podigla publiku na noge – kazala je Ivana. Sopranistica je dobitnica brojnih nagrada, a lani je dobila i nagradu Jurica Murai za najbolju interpretaciju na 47. Varaždinskim baroknim večerima. Uz sjajnu Ivanu, na kazališnoj sceni u četvrtak su uistinu briljirali i Valentina Fijačko Kobić, Adela Golac Rilović, Tamara Franetović Felbinger, Dubravka Šeparović Mušović, Marta Schwaiger, Tomislav Mužek, Siniša Štork, Ozren Bilušić, Ivica Trubić, Siniša Galović, Mario Bokun, Božimir Lovrić, Robert Palić, Marija Kuhar Šoša, Lidija Horvat Dunjko, Kristina Anđelka Đopar, Helena Lucić Šego, Neda Martić, Anabela Barić, Marko Špehar, Ljubomir Puškarić, Berislav Puškarić, Kristijan Beluhan, Ladislav Vrgoč, Marija Lešaja, Sabina Li Puma, Tena Lebarić Rašković, Josip Čajko te Zbor i Orkestar Opere HNK Zagreb kao djeca iz Djevojačkog zbora Zvjezdice.

Podsjetimo…
Čarobna frula posljednja je Mozartova opera koja u formi bajke donosi priču o borbi dobra i zla te pobjedi ljubavi i iskrenosti nad intrigama i smrću te alegorijskoj potrazi za mudrošću i prosvjećenjem. Ova kultna opera nastala je na njemački libreto Emanuela Schikanedera, a praizvedena je u Beču 30. rujna 1791., dva mjeseca prije Mozartove smrti. A kako je bilo na premijeri, pogledajte u fotogaleriji.

Foto: Amel Kobić, Ivica Trubić, Scena.hr

The post Ivana Lazar: Kad pjevam ariju Kraljice noći, moram biti sluga umjetnosti i gospodarica scene appeared first on Scena.hr.

Intervju…

Mlada glumica Dubravka Lelas za portal Scena.hr prisjetila se i svog djetinjstva te oca koji joj je prije spavanja čitao ‘Najljepše bajke svijeta’

Bilo bi mi drago da se publika uz Orašara na trenutak odmori od svakodnevnih obaveza i s nama utone u svijet između jave i mašte, kazala je Dubravka Lelas, članica ansambla Gradskoga kazališta Trešnja od 2016. godine. Redatelj Paolo Tišljarić i dramaturginja Lada Kaštelan na Trešnjine daske dovodi predstavu Orašar, prema bajci njemačkog romantičarskog pisca E. T. A. Hoffmanna Orašar i mišji kralj. Premijera će se održati 30. studenoga 2018. godine u zagrebačkom kazalištu Trešnja. A Dubravka u ‘Orašaru’ igra djevojčicu Marie.

Scena: Igrate djevojčicu Marie, kako osjećate svoju ulogu?
Marie je djevojčica koja je za svoj uzrast neobična, a opet vrlo obična djevojčica. Naime, za razliku od većine djece koji poput njezina mlađeg brata Fritza stalno ‘vise’ na tabletima ili igraju videoigrice, Marie svoje utočište i svoj svijet mašte pronalazi u starim prašnim knjigama.

Scena: Gdje pronalazite inspiraciju za svoju ulogu?
Priznali mi to ili ne, čovjek vrlo često pronalazi inspiraciju u samom sebi. Nema te osobe na svijetu koja ne posjeduje paletu emocija, samo je pitanje koliko ih može u određenoj situaciji kontrolirati ili ne. Iz toga se stvaraju karakteri. Naš glumački zadatak je prepoznati emociju koja se stvara u određenom kontekstu suigre i s redateljem i ostatkom glumaca pronaći način na koji lik dolazi do rješenja svog problema. Tako da sam inspiraciju za igranje djevojčice koja istražuje svijet oko sebe i stalno sve propitkuje pronašla, ni više ni manje, nego u sebi.

Scena: Što vas je posebno zaintrigiralo u Orašaru?
Možda najzanimljivije u priči o Orašaru je činjenica što većina ljudi zapravo ni ne zna pravu priču o Orašaru, a svi su ludi za njim. Misle (uključujući i mene do sada) da je to isključivo balet. U pravoj priči o Orašaru ne postoji Šećerna Vila niti Pahuljice. U adaptaciji koju je napravila Lada Kaštelan pokušali smo se držati što je više moguće originala, a priča je pomaknuta u budućnost.

Scena: Kako biste opisali svoj lik?
Marie je djevojčica koja upija svijet i doživljaje najviše kroz stare knjige. Ima iskonsku dječju toplinu, želju da se svi problemi riješe, ali i zna biti dosadna sa svojim stalnim zapitkivanjima. Ona je djevojčica koja sa sobom nosi mudrost starijih – jer zna da sve što vrijedi nalazi se u čovjeku, a ne na njemu.

Scena: Orašar je priča o prijateljstvu, ljubavi, opraštanju, slobodi mašte, ružnoći osvete, o velikom umu… Što vas kao glumicu fascinira u predstavi?
Iako mi je ovo treći put da surađujem s Paolom Tišljarićem na predstavi u Trešnji, uvijek se ponovno iznenadim njegovim odličnim rješenjima koja su tako prekrasno potpomognuta svjetlosnim brojevima Vesne Kolarec te ništa manje sjajnom scenografijom Irene Kraljić i kostimografijom Tee Bašić Erceg.

Scena: Kako je izgledao vaš svijet bajke kad ste bili dijete?
Voljela sam da mi tata čita prije spavanje iz velike plave knjige ‘Najljepše bajke svijeta’. Naravno, maštala sam o tome da sam princeza u velikoj raskošnoj ružičastoj haljini i da će doći princ na bijelom konju po mene, odnijeti me do dvorca i da ćemo živjeti sretno do kraja života.

Scena: Što biste još poručili publici?
Bilo bi mi drago da se publika uz Orašara na trenutak odmori od svakodnevnih obaveza i s nama utone u svijet između jave i mašte.

Više o predstavi…
Priča o Orašaru prati znatiželjnu djevojčicu Marie i njezinog brata Fritza koji uz pomoć svog voljenog kuma, genijalnog izumitelja Drosselmeiera, upoznaju neočekivane, fantastične likove i svjetove. On im za Božić daruje stoj za čišćenje orašastih plodova, naizgled neživog Orašara, a time počinje uzbudljiva priča koja nas uči o prijateljstvu, ljubavi, opraštanju, slobodi mašte, te veličanstvenom ljudskom umu i imaginaciji za koje ne postoje prepreke ni granice. U ulozi Orašara je Marin Klišmanić, u ulozi brata Fritza je Matija Čigir, primabalerinu Ernestinu utjelovit će Ivana Bakarić, Silvio Mumelaš je u ulozi strica Drosselmeiera, a Vini Jurčić u ulozi Luise. U ostalim ulogama nastupaju Hrvoje Barišić, Karla Brbić, Ana Vučak Veljača, Paško Vukasović, Jure Radnić, Krunoslav Klabučar, Ana Vilenica, Tena Jeić Gajski, Aleksandra Naumov, Kruno Bakota, Sanja Hrenar i Luka Bulović.
Scenografkinja predstave je Irena Kraljić, kostime je osmislila Tea Bašić Erceg, koreografkinja je Blaženka Kovač Carić, rasvjetu je oblikovala Vesna Kolarec, a video projekcije Ivan Lušičić. Plakat je dizajnirala i ilustrirala umjetnica OKO.

Foto: Damil Kalogjera

The post Dubravka Lelas o ulozi u Orašaru, inspiraciji, mašti te princu iz bajke appeared first on Scena.hr.

Intervju…

Djed Mraz je postao mladić, koji je upravo diplomirao na ekonomiji. Moj Nikola mogao je otići putem biznisa ili putem nekoga u koga milijuni djece vjeruju. Izabrao je ovaj drugi. I u tome je njegova ljepota, ispričala je autorica teksta mjuzikla ‘Divan Božić’ za portal Scena.hr

Dok je jedne ljetne večeri šetala psa na zagrebačkom Ribnjaku, Vesna Ravenšćak Lozić dobila je ideju o novom mjuziklu ‘Divan Božić‘. Vesna je autorica teksta novog mjuzikla zagrebačkog kazališta Žar ptica, Bojan Jambrošić je napravio glazbu, a redatelj mjuzikla je mladi redatelj Robert Bošković. Uz Vesnu i Bojana, u predstavi igraju i Dunja Fajdić, Marko Hergešić, Petar Atanasoski te Zoran Pribičević. Koreografiju potpisuje Tihana Strmečki. Premijera mjuzikla ‘Divan Božić’ će biti u nedjelju 2. prosinca 2018. godine u 12.30 sati u kazalištu Žar ptica. Mjuzikl ‘Divan Božić’ je dio i velikog humanitarnog projekta ‘Nije sam onaj koji ima prijatelja’ za pomoć Udruzi Hrabri telefon. Vesna je u razgovoru za portal Scena.hr otkrila kako je mjuzikl nastao, gdje je pronašla inspiraciju, prisjetila se i svog djetinjstva te ispričala zanimljive detalje o mjuziklu…

Scena: Gdje ste pronašli inspiraciju? Možda u djetinjstvu?
Tekst je inspiriran filmom ‘Divan život’ Franka Capre u kojem glavnu ulogu igra nezaboravni James Stewart. Gledala sam taj film milijun puta i svake godine jedva čekala Božić kako bih iznova mogla proživjeti dramu George Baileyja.

Scena: Kako pamtite Božiće u djetinjstvu?
Po vati koja glumi snijeg na okićenom boru, mirisu kolača i naravno nezaboravnoj francuskoj salati. Po skafanderu i bucama. Ah, gdje su te zime…

Scena: Sjećate li se svog prvog susreta s Djedom Mrazom?
Ne sjećam se, ali imam fotografije. Nekoliko njih iz različite dobi. Na svakoj djelujem dosta zadovoljno, rekla bih čak ozareno. No sjećam se kako sam baš jako i istinski vjerovala u Svetog Nikolu. Taj nevidljivi čovjek koji nosi mandarine, čarape i slatkiše u čizmice, bio mi je toliko magičan i nestvaran da sam svake godine pokušavala ostati budna ne bih li ga ulovila u prozoru na djelu.

Scena: U koga ili što danas vjerujete?
U dobrotu, prijateljstvo, ljubav, hrabrost, prirodu, zdrav razum, svemir koji je vrlo smislen, samo smo mi često bez smisla.

Scena: Da se vratimo na predstavu, u mjuziklu ‘Divan Božić’ moć transformacije u Djeda Mraza dali ste mladiću, a Djed Mraz svako toliko postaje drugi mladić.
Djed Mraz je postao mladić, koji je upravo diplomirao na ekonomiji. Učinio mi se zgodan taj kontrast materijalnog i duhovnog. Taj moment u kojem je potrebno samo malo čarolije i jedna čvrsta odluka koja će vam iz temelja promijeniti život. Svaki sljedeći Djed Mraz je ipak netko tko ima veliko srce. Planetarno veliko. Moj je Nikola mogao otići i jednim i drugim putem. Putem novca i biznisa ili putem nekoga u koga milijuni djece vjeruju. Izabrao je ovaj drugi. I u tome je njegova ljepota.

Scena: U vašoj priči likovi propitkuju svijest o sebi i svojem mjestu pod suncem…
Da. To mi je bilo jako važno da izađe iz priče. Jesmo li svi s razlogom tu gdje jesmo i što bi bilo da se samo netko od nas nikada nije rodio? U kojem bi se smjeru naši životi razvijali? Koliko utječemo jedni na druge?

Scena: U priči je i ljubomorni vilenjak, koji odluči uništiti sve igračke i tako djeci ukrade Božić.
Da, naš je Boris pomalo nesretan jer ne shvaća da smo svi baš tu gdje trebamo biti. On je jako želio postati nasljednik prethodnog Djeda Mraza, ali nije bio u pravo vrijeme na pravom mjestu. Barem on tako misli. Pa je odlučio smjestiti Otu, Djedovom najboljem prijatelju i prvom vilenjaku. Jer ako već nije mogao biti nasljednik Djeda Mraza, mogao je barem postati njegova desna ruka. Ali ne… Djed je sa sobom doveo svog prijatelja Ota, mladića koji vjeruje u Božić, dobrotu, ljubav, čaroliju… Smjestio mu je toliko da je Oto poželio da se nikada nije ni rodio.

Scena: No ljubomornog vilenjaka osvijestila je igračka malog psića, koji je vilenjaka vratio u djetinjstvo, i to ga je slomilo. Tako da su djeca ipak dobila Božić i darove.
Boris je uništio sve igračke, a umalo i Božić. No samo jedna igračaka koja je ispala iz saonica, vratila ga je u djetinjstvo, psić Winnie kakvoga je dobio pod bor od Djeda Mraza kao mali. Čuva ga cijeli život. Toliko mu znači. S Winniejem u naručju odluči sve priznati, ali i spašava Božić. A kako? Pogledajte u prosincu u Gradskom kazalištu Žar ptica.

Scena: Koja je poruka mjuzikla?
Nije izgubljen onaj koji ima prijatelje.

Scena: Cijela priča ima i humanitarnu notu. Naime, mjuzikl je dio velikog humanitarnog projekta ‘Nije sam onaj koji ima prijatelja‘ kojim će vaše kazalište pomoći Udruzi Hrabri telefon.
Da, jako sam sretna zbog toga. Naša se šefica marketinga Milanka Čolović srcem i dušom dala u tu akciju i velika je stvar što možemo pomoći. Psić Winnie zvijezda je mjuzikla. Vrijedne ruke naših Nevenke Gale i Danijele Krivić danonoćno ručno šivaju psiće, koji su namijenjeni za prodaju, a sav novac će se donirati Hrabrom telefonu. Psića je osmislio Patricio Alejandro Aguero, a inspiracija je bio moj pas Winnie. Vjerujem da će se psići prodavati jer je svaki unikat i ručni rad.

Scena: Tko je sve zaslužan za nastanak mjuzikla?
Tim predivnih i kreativnih ljudi, redatelj Robert Bošković, autor glazbe i stihova Bojan Jambrošić, koreografkinja Tihana Strmečki, vokalni pedagog Iva Bardun, izradu kostima I rekvizite potpisuje Patricio Alejandro Aguero koji je oko izrade rekvizite imao pomoć Gordane Poljančić, projekcije potpisuje Ivan Bjondić kao i dizajn zvuka s Draženom Slopšekom, Nevenka Gale i Danijela Krivić šivale su kostime i psiće, Vesna Kolarec osmislila je svjetlosni dizajn, Velimir Lončarić taj dizajn provodi u djelo svaki dan, naši scenci su svi uključeni Dubravko Kancijan, Tomislav Blatančić i Marinko Pavlinić, šef tehnike Goran Jurković i naravno ravnatelj Gradskog kazališta Žar ptica Drago Utješanović koji nam je svima ukazao povjerenje i dao slobodne ruke. Ne smijem zaboraviti ni cure iz marketinga Milanku Čolović, Božicu Forko i Valentinu Meštrić koje su nas zaista fantastično ispromovirale, a i napunile dvoranu 25 puta. I cast.. fantastični cast u sastavu Dunja Fajdić, Zoran Pribičević, Marko Hergešić, Petar Atanasoski i Bojan Jambrošić. Hvala vam do neba i natrag.

Scena: Kako su izgledale kazališne probe?
Tako da smo svaki dan išli kućama pjevajući drugu pjesmu i tako ukrug. Doslovno.

Scena: Što je posebno zanimljivo bilo na probama?
Meni je posebno draga podrška casta, koji su stoički podnijeli višesatne probe bez primjedbi, a poneki su uživali u novootkrivenom pjevačkom talentu.

Scena: Za kraj razgovora, koja je poruka publici?
Dobrodošli i ako se samo jedno dijete nepovratno zaljubi u mjuzikl kao kazališnu formu, moja je misija ispunjena.

Foto: Press – Berislav Tomičić, Vesna Ravenšćak Lozić priv. album

The post Vesna Ravenšćak Lozić: Djed Mraz iz našeg mjuzikla je diplomirani ekonomist velikog srca appeared first on Scena.hr.

Nagrada hrvatskog glumišta…

Talentirana i lijepa glumica dobila je Nagradu hrvatskog glumišta za uloge u predstavi ‘U potrazi za slovom R’

– Ono što su već neki glumci spomenuli, a to je da je ovo definitivno bila jedna od boljih dodjela Nagrade hrvatskog glumišta. Svaka čast Paolu Tišljariću i cijeloj ekipi. Glazbeni dio dodjele bio je predivan, baš sam uživala. A mislim da je svima u pamćenju ostao govor Mustafe Nadarevića i Zrinke Cvitešić. Drago mi je da sam bila dio ovogodišnje dodjele – rekla je Petra Cicvarić za portal Scena.hr. Talentirana i lijepa glumica dobila je Nagradu hrvatskog glumišta za uloge Suzane i Dore u predstavi ‘U potrazi za slovom R‘ za najbolju žensku ulogu u kategoriji najboljih glumačkih ostvarenja u lutkarskim predstavama ili predstavama za djecu i mlade. Petra kaže da glumcima puno znači svaka lijepa riječ, svaka emocija probuđena u gledatelju, svaki aplauz, pa tako i nagrada.
– A još je slađe kad priznanje dobiješ od svojih kolega, glumaca i redatelja. Voljela bih da mogu reći da se nakon nagrade poveća broj poziva za rad, da se nude druge uloge i projekti… Ne znam, nisam sigurna da je tako, ali u svakom slučaju to je znak da smo nešto dobro napravili – naglasila je Petra. Glumica kazališta ‘Zorin dom’ u Karlovcu dodala je da nije razmišljala o nagradi kad je pisala tekst za predstavu.
– Nisam razmišljala o nagradama i ovacijama. Ali naravno da mi je drago da su nagrade tu – zaključila je Petra te nastavlja:
– Predstavu smo radili u siječnju i veljači ove godine. Bilo je super jer smo odlična ekipa. U predstavi su još Sara Ipša, Filip Eldan i Vanja Gvozdić, a režirao ju je Peđa Gvozdić. Svi se znamo s Akademije, ali je ovo prvi put da smo radili zajedno. Atmosfera je bila super, zabavljali smo se i uživali u traženju najboljih rješenja. Pred kraj procesa, a desetak dana pred premijeru svi smo se razboljeli, ali smo i dalje radili, pod temperaturama, bez glasa, jedva smo čupali zadnje atome energije, ali uspjeli smo i vrijedilo je.
A kome je Petra Cicvarić posvetila nagradu…
– Cijeloj ekipi kazališta ‘Zorin dom’ te Peđi i Korani – rekla je Petra.

Foto: Scena.hr

The post Petra Cicvarić: Lijepo je kad priznanje dobiješ od svojih kolega appeared first on Scena.hr.

Štefica Cvek u raljama života…

Glumica u predstavi igra Anušku koju je u kultnom filmu utjelovila Mira Firlan i tetku iz Bosanske Krupe koju je igrala Senka Sokolović

Ana Marija Vrdoljak kaže da se u svakom od nas krije jedna Štefica Cvek koja je u potrazi za srećom i ljubavi svog života.
– I vjerujem da to nema veze sa spolom. I žene i muškarci nose malu Šteficu u sebi. Lucidni roman Dubravke Ugrešić i fenomenalni film Rajka Grlića dio su mog odrastanja. Zanimljivo je da ponovno čitanje romana napisanog prije gotovo četrdeset godina ukazuje da se svijet i ljudska priroda nisu mnogo promijenili. Pogled na ženu je identičan kao i tada. Zapravo mi se čini da su odnosi oštriji u eri prejakih medija i velikog utjecaja društvenih mreža. Imperativ vremena pojačava potrebu da svi moramo biti nevjerojatno uspješni, lijepi, zanimljivi, da vodimo neke fantastične živote, da smo drugačiji, originalni, imamo neke nevjerojatno zanimljive stavove, i da smo uz to super odjeveni i koristimo neke genijalne proizvode. To je strašno – ispričala je Ana Marija za portal Scena.hr. Glumica u predstavi ‘Štefica Cvek u raljama života’ igra tetu iz Bosanske Krupe i Anušku te je pripovjedačica. Glumica ističe da danas žena mora biti super žena.
– Danas glumice iz glumačkih kostima uskaču u gala haljine za neki event. U konačnici i sama sam dio toga. Nitko od nas nije imun ostaviti dojam da je baš u pravo vrijeme na pravom mjestu i da mu je divno. E, tu se onda probudi jedna Štefica koja je ranjiva, iskrena, krhka i pada u depresiju jer se ne snalazi u žudnji da ostvari onu bazičnu ispunjenost kojoj svi težimo – naglasila je glumica. Ana Marija kaže da je izazovno raditi kazališnu predstavu nakon kultnog romana i filma, iako to nije prvo kazališno uprizorenje ‘Štefice Cvek u raljama života’.
– No naša mala vesela družina uz puno smijeha uhvatila se u koštac s ovim zadatkom. Okupio nas je Borna Armanini u sklopu svog Binocular Teatra, a potpisuje kako režiju, tako i adaptaciju romana, i odrađuje mnoge druge poslove koje uključuje nezavisna kazališna scena. U predstavi igram tetku iz Bosanske Krupe i Anušku te pripovjedačicu u raznim oblicima koja je unutarnji glas Štefice, no to ćete vidjeti u predstavi. Anuška je dramaturški spoj svih Štefičinih prijateljica iz romana, zapravo zagrebačka frajerica, mačka sigurna u sebe koju je u filmu utjelovila Mira Furlan, a tetku pak Senka Sokolović. Tetku sam radila kao masku naglašenih karakternih osobina, proces kakav smo radili na zagrebačkoj Akademiji s Ivicom Boban. Filmske glumačke kreacije su kultne i bilo mi je zanimljivo istraživati kako ispričati priču ovih lica na moj način. U procesu je redatelj uz glavne smjernice, Ranku, Nataliji i meni dao odriješene ruke. Puno smo se zafrkavali i puno isprobavali, ubacivali ‘montipajtonovska’ i ‘almodovarovska’ rješenja, kulturu filmova na kojima smo generacijski odrasli. Nešto od toga će ostati, nešto brusimo dalje. Još radimo – otkrila je. Glumicu dječjeg kazališta ‘Žar ptica’ posebno veseli što nakon dugo vremena igra u kazališnoj predstavi za odrasle.
– Rad na Štefici Cvek moj je odmak od teatra za djecu, ali i međunarodnih aktivnosti u FIA-i, Međunarodnoj federaciji glumaca gdje predstavljam HDDU te aktivnosti u glumačkom sindikatu – ističe Ana Marija. Dodaje da je rad na nezavisnoj sceni s odličnom glumačkom ekipom ispunjava.
– Zajedno sudjelujemo u svakom segmentu posla, razgovaramo, slušamo se i puno smijemo. Vjerujem da će naš smijeh s proba prijeći na publiku na izvedbama ‘Štefice Cvek u raljama života’ za koje već sada vlada veliki interes – rekla je glumica za portal Scena.hr. Svečana premijera predstave ‘Štefica Cvek u raljama života’ održat će se 19. prosinca u 20 sati u Kino klubu Grič u Zagrebu. A više o predstavi i intervju Natalije Đorđević možete pročitati na linku.

Foto: Ines Stipetić – objava uz odobrenje kazališta Binocular teatar – Ana Marija Vrdoljak

The post Ana Marija Vrdoljak o izazovnim ulogama u predstavi i super ženama appeared first on Scena.hr.

Glazbenica za Scenu…

Nina Badrić u razgovoru za portal Scena. hr otkrila i tko je njezina srodna duša

– Lijepo je kraj godine završiti s nježnim koncertom. Božićne pjesme su radost i nježnost. Predivno sam se osjećala na pozornici. Publika je bila divna. Zaista sam uživala – rekla je Nina Badrić za portal Scena.hr.
Jedna od naših najvećih glazbenica u petak je pjevala na Laganini božićnom koncertu u KD Vatroslav Lisinski uz pratnju orkestra Josipa Cvitanovića. Nini je bilo izuzetno drago što je u petak pozornicu dijelila s dragim kolegama i prijateljima Massimom, Tonyjem Cetinskim, Vesnom Pisarović te mladim glazbenicima. Posebno ju je oduševio dječji zbor ‘Zagrebački anđeli‘. Glazbenicu je jako dirnuo trenutak kad su mališani spontano s njom zapjevali pjesmu ‘Dani i godine‘. Pjesmu ‘Dani i godine’ Nina je objavila u svibnju 2016. godine, a pjesma je vrlo brzo postala hit.
– Nikad u životu nisam radila pjesmu da bi bila hit. Od početka svoje karijere radila sam pjesme. ‘Dani i godine’ je pjesma koja će ostati iza mene. Pjevam pjesme koje volim. Pjevam svoje priče o životu. Ne pjevam tuđe priče. Pjevam svoj život koji nosim. Očito nas puno ljudi živi slično, a moja publika su moje srodne duše – ispričala je Nina te dodaje:
– ‘Dani i godine’ je pjesma koja je preko noći osvojila sve nagrade osim nagrade Porin, a što mi je žao. Mislim da je stvarno bila pjesma godine, kao što je bila i pjesma ‘Moje zlato’ od Petra Graše godinu ranije. Nini je, kaže, žao što Petar Grašo nije dobio nagradu Porin jer smatra da je sjajan glazbenik koji je zaslužio tu nagradu.
– Malo je kvalitetnih glazbenika u Hrvatskoj i treba te ljude nagraditi – naglasila je Nina.
Glazbenica je na glazbenoj sceni više od dvadeset godina. Tijekom svoje sjajne karijere objavila je niz nježnih balada koje je publika zavoljela. Za svoj rad dobila je niz glazbenih nagrada te je višestruka dobitnica Porina. Njezine pjesme preživjele su sve glazbene trendove.
– Trebalo je jako puno hrabrosti krenuti tim putem. Danas, kad se okrenem iza sebe, mislim da ne bih više imala tu hrabrost jer je to zapravo graničilo s ludošću. Ali htjela bih se vratiti u onu Ninu iz 90-ih, u tu djevojku koja je gradila svoj put dosljedno. Mislim da je dosljednost da zaista radiš ono što voliš suština uspjeha. I onda se u životu dogodi jedna velika pjesma koja prelomi taj cijeli put truda – kazala je Nina. Glazbenica kaže da je glazba njezin smisao života.
– Sretna sam i blagoslovljena jer kad god te život slomi, ta scena ti vrati taj jedan život, puninu ljubavi i opet te podsjeti iznova zašto postojiš – otkrila je Nina Badrić.
Glazbenica će Božić provesti uz svoju obitelj. Ističe da nikada u svojoj karijeri nije pristala pjevati na Božić.
– Sve sam već pripremila za Božić. Volim jesti, volim i kuhati, sve sam naručila domaće od svojih prekrasnih kumica. Jedva čekam Božić. Bit će puna kuća, moja obitelj. Uživam u tom miru, uživat ću u televiziji, majci, sestrama i prijateljima – kazala je pjevačica. A što želi u 2019. godini.
– Uvijek imam želju da nova godina ništa ne oduzima, da sve ostane tako kako je. Da smo svi zdravi. Kad čovjek dođe u neki period života, kad iskusi neke stvari, onda ti bude teško zapravo shvatiti ozbiljno taj život. Ja ga ne želim shvatiti ozbiljno. Bolje da se ja šalim sa životom, nego on sa mnom. Dosta se našalio, pa je red da se onda šalimo obostrano. U 2019. godini neka što više grlimo ljude koje volimo – poručila je Nina za portal Scena.hr.
Nina će 8. ožujka 2019. godine održati veliki koncert u Spaladium Areni u Splitu.

Foto: Scena.hr

The post Nina Badrić: Pjevam svoje priče, pjevam svoj život koji nosim appeared first on Scena.hr.

Za Scenu…

Indira Levak kaže da je ostvarila sve svoje snove kad je započela samostalnu karijeru

– Ova godina je bila jako radna. Iza mene je prvi samostalni album ‘Valkira‘. Puno sam neprospavanih noći i ljubavi utkala u taj album. Na tom albumu htjela sam pokazati glazbenu širinu. U solo karijeri ostvarila sam sve svoje snove. Ostvarila sam se kao autor teksta. Potpisujem 12 glazbenih priča, a to nikada prije nisam radila. Uz podršku svog supruga, odvažila sam se na da podijelim tu emociju sa svojom publikom – ispričala je Indira Levak za portal Scena.hr.
Indira je svoj samostalni album objavila u rujnu ove godine. A prije Božića snimila je spot za pjesmu ‘Nisam spavala’. Riječ je o pjesmi za koju glazbu, aranžman i produkciju potpisuje Branimir Mihaljević, tekst je napisala Indira, a po odabiru njezinih obožavatelja postala je šesti singl s albuma ‘Valkira’. Indira u prosincu ima puno nastupa, no među najdražima bio joj je nastup na humanitarnom koncertu ‘Želim život’ u organizaciji Zaklade Ana Rukavina i Nove TV.
– Dugi niz godina dio sam obitelji Zaklade Ana Rukavina i srce mi je ovdje ispunjeno. Divno je biti ovdje jer Zaklada daje šansu za život – naglasila je pjevačica. Indira se prisjetila i borbe svoje majke s teškom bolešću.
– Bila je to velika trauma. Bila sam uz nju. Uz njezinu volju, borbenost i pozitivu, pobijedila je karcinom. Ta bolest je sada već osam godina iza nje. Naša cijela obitelj je borbena i važno je boriti se. U bolesti je najvažnija ljubav i podrška. Ne treba s ljudima koji boluju pričati o nekim teškim temama, ja pokušavam dati pozitivu koju posjedujem. Majku sam puno grlila i ljubila. Svi u obitelji smo borci, tako da smo sve pobijedili – otkrila je Indira za portal Scena.hr. Indira kaže da će Božić provesti u krugu obitelji.
– Naravno da ću kuhati. U kuhinji sam glavna šefica – rekla je uz osmijeh. Doček 2019. godine provest će na pozornici. Pjevat će u hotelu Splendid u Budvi u Crnoj Gori. A novi Indirin spot pogledajte u videu.

Foto: Scena.hr
Video:

The post Sasvim osobno: Indira Levak otkriva detalje iz karijere i života appeared first on Scena.hr.

Za ona dobra stara vremena…

Teatar će ostati zauvijek. To nije prolazno, rekao je Ivo Gregurević

– Film ‘Za ona dobra stara vremena‘ u najkraćim crtama možemo opisati kao priču o izgubljenoj generaciji i vječnoj dilemi otići ili ostati u domovini. Nažalost, ući će i u povijest kao jedan od posljednjih filmova našeg neprežaljenog kolege i prijatelja Ive Gregurevića, koji nas je nedavno prerano napustio. Kako bismo zadržali sjećanje na neponovljivog Ivu, zajednička je odluka bila prikazati snimku njegovog posljednjeg intervjua nastalog tijekom snimanja filma ‘Za ona dobra stara vremena‘. U ovom ćemo razgovoru čuti neke od posljednjih njegovih misli o svijetu filma, nekim aktualnim događanjima, ali i životu općenito, najavila je glumica Matija Prskalo.
Posljednji intervju Ive Gregurevića
– Kako to zovu danas – sapunice. Kakve sapunice, nije bilo sapunica, sapunice su došle poslije, kad su se producenti, redatelji koji nemaju pojma o tom poslu počeli baviti i samo lovu u džep, samo lovu u džep. To im je najbitnije. Uzima amatere za glumce, svašta uzima, ali ne bih želio pričati o tome jer sam pri kraju svoje karijere i to je to. Ali da znaju ovi mladi glumci kojima ovi sole pamet i prave ih popularnim pred ljudima, nije to ljudi nikakva popularnost. To je najgore smeće na svijetu… – ispričao je Ivo Gregurević.
Intervju je prikazan na pretpremijeri filma ‘Za ona dobra stara vremena’. U filmu ‘Za ona dobra stara vremena’ posebno mjesto zauzima glumački doajen Ivo Gregurević, kojem je ovo posljednja u cijelosti snimljena filmska uloga u impresivnom glumačkom nizu. Gregurević u intervjuu otkriva koje je vrijeme za njega najbolje.
– Sad je uvijek najbolje vrijeme. Ovo trenutno sad što mi radimo, sad mi je najbolja stvar u mom životu – naglasio je. Grgurević u intervjuu sve najbolje govori o redatelju Eduardu Galiću. Otkrio je i kako gleda na iseljavanje mladih ljudi iz Hrvatske.
– To je grozno što ljudi odlaze iz zemlje zbog ne dobivanja posla, dosta krađe u politici, privredi, u svemu. Tome se mora stati na kraj. Da sad ne pričam o svima koji su pokrali Hrvatsku. Zbog toga ljudi odlaze. Ali u Osijek se već neki ljudi vraćaju iz inozemstva. Jedan dio njih će se vratiti – rekao je Gregurević. Glumac koji je snimio 260 filmova, serija i drama, naglasio je:
– Teatar će ostati zauvijek. To nije prolazno.
A što poručuje mladim glumcima…
– Da paze na svoju karijeru. Jer karijera se stvara postepeno.
– Ja ulogu kad radim o tome razmišljam u tramvaju, u autu, dok jedem. Uvijek razmišljam o tom liku. Lik radim iz sebe, mog osjećaja prema tome – rekao je Gregurević u intervjuu koji je publiku na pretpremijeri duboko dirnuo.
Scenarist i producent filma ‘Za ona dobra stara vremena’ je Dominik Galić, redatelj Eduard Galić, direktor fotografije je Dario Hacek, dok su za montažu i zvuk zaduženi Ivan Zelić i Stjepan Lučić. Uz Gregurevića, u filmu igraju Marko Petrić, Karlo Mrkša, Andrej Dojkić, Elizabeta Brodić, Vini Jurčić, Matija Prskalo, Ksenija Pajić, Denis Bosak, Mustafa Nadarević, Žarko Potočnjak i Karlo Mlinar.
Film Za ona dobra stara vremena u kino dvorane dolazi 31. siječnja 2019. godine.

Foto: Scena.hr

The post Posljednji intervju: Ivo Gregurević o filmu, popularnosti i životu appeared first on Scena.hr.

Intervju…

Divim se ženama koje imaju hrabrosti progovoriti o onim bolnim, skrivenim pričama ili propitkivati zadani narativ. Žene prije nas su se borile za pravo glasa, pravo na imovinu, pravo na slobodu. Mi imamo odgovornost prema našim kćerima, ali i sinovima, izboriti jednakost do kraja, ističe Kristina Gavran za portal Scena.hr. Dodaje da su njezini pravi uzori žene oko nje – majka i bake.

Kristina Gavran 2012. godine dobila je nagradu Marin Držić za dramu ‘Spremni’. Napisala je niz nagrađenih drama. Kristina je i dva puta nagrađena za svoje drame za djecu nagradom Mali Marulić. Za dramu ‘Dječak koji je tražio zmaja’ osvojila je drugu nagradu 2012. godine, a drama je premijerno izvedena u kazalištu Scena Gorica u režiji Damira Mađarića 2014. godine. Iste godine osvaja treću nagradu Mali Marulić za dramu ‘Koruptivitis u Mišogradu’. Njezina knjiga kratkih priča ‘Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu’ ostvarila je zapažen uspjeh. Lani je objavila roman Gitara od palisandra. U razgovoru za portal Scena.hr Kristina priča o romanu, inspiraciji, uzorima…

Scena: Nedavno ste objavili roman Gitara od palisandra. Zanimljiv naslov, kako je roman nastao?
Ideja za roman rodila se prije nekoliko godine, nekako u isto vrijeme kad sam završavala svoju prvu knjigu kratkih priča ‘Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu’. Dobiti ideju, zazvati muzu, to je sve lako, najljepši dio posla. Onda slijedi istraživanje i pisanje. Procesi u kojima isto tako uživam, ali treba dosta izdržljivosti. Sa svih strana vas napadaju sumnje, dvojbe, nesigurnosti, a vi se morate izboriti i napisati roman do kraja. Gitara iz naslova romana bila je nit vodilja koja me vodila kroz pisanje. I tematski, ali i kao glazbena podloga. Slušala sam jako puno klasičnih skladbi za gitaru u izvedbi nekih od najboljih svjetskih gitaristica. Željela sam taj doživljaj prenijeti i na čitatelja, pa uz svako poglavlje dajem preporuku za slušanje jedne skladbe. A palisandar iz naslova odnosi se na stablo palisandra koje raste u Indiji, koje se još naziva i ružino drvo (zbog mirisa) i od njega se izrađuju skupocjeni predmeti, namještaj, ukrasi, i naravno, koristi se kod izrade dijelova gitare. Sjemenka palisandra započinje čitavu priču.

Scena: Radnja romana fokusirana je na pet ženskih sudbina. Naizgled stoljećima udaljene, svaka u svome svijetu i u svojoj priči… Što te žene povezuje, a što ih razdvaja?
Baš kao što gitara ne bi mogla nastati da nije bilo sjemenke palisandra, klice i mladice koja je izrasla u snažno stablo u čijoj su krošnji pjevale ptice, tako ni Petra ne bi bila snažna kao stijena da nije bilo žena prije nje – Gabrijele, Sirotice, Ruže, Ashe. Tih pet žena povezane su u istu priču neraskidivim nitima, i iako se neke od njih nikada ne susretnu, svaka sa svojim odlukama utječe na onu drugu. Povezanost u prirodi, povezanost među ljudima, baš kao i povezanost između ljudi i prirode me fascinira i inspirira. Nitko ne živi sam za sebe, samo u svojoj priči. Svi smo povezani, bez obzira na geografske ili vremenske udaljenosti. Mislim da je to u današnje vrijeme klimatske krize toliko jasno i vidljivo da jedino što možemo učiniti jest preuzeti odgovornost. To preuzimanje odgovornosti je ključna poveznica među mojim likovima. Željela sam napisati roman o snažnim ženama.

Scena: Što vas je inspiriralo za ovaj roman?
Inspirirala me glazba, gitara kao instrument, iskustvo majčinstva, priroda. Inspiracija je posvuda. Već godinama kamo god krenem, uz sebe imam malu crvenu bilježnicu u koju zapisujem ideje. Neke ideje zatim postanu roman, priča, pjesma, kazališna predstava, a neke ideje još čekaju svoj red stisnute između listova papira.

Scena: Kako je danas biti žena, a kako je biti spisateljica?
Lijepo je biti žena i još je ljepše biti spisateljica. Je li društvena situacija blagonaklona prema ženama i spisateljicama? Baš i nije. Pokreti poput #metoo na globalnoj razini ili #prekinimošutnju u Hrvatskoj su me šokirali i pokazali koliko su priče koje pripovijedamo u javnom prostoru važne. Postoje dominantne priče i one koje su na margini ili skrivene, obavijene velom šutnje ili zaglušene bukom drugih priča. Divim se ženama koje imaju hrabrosti progovoriti o onim bolnim, skrivenim pričama ili propitkivati zadani narativ. I opet ću se vratiti na povezanost, žene prije nas su se borile za pravo glasa, pravo na imovinu, pravo na slobodu. Mi imamo odgovornost prema našim kćerima, ali i sinovima, izboriti jednakost do kraja.

Scena: Koja je žena vaš uzor?
Pomislila sam prvo na neke slavne spisateljice čije knjige volim čitati, ali iskreno, to ne bi bio točan odgovor. Njima se divim iz daljine, ali pravi uzori su žene oko mene. Moja mama, moje dvije bake. Imale smo posve drugačija životna iskustva, različiti smo karakteri, ali od njih sam najviše naučila o tome tko mogu i želim biti.

Scena: Prije ovog romana napisali ste knjigu priča ‘Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu’, a pišete i drame. Kad ste postali svjesni da želite pisati?
Pisala sam još od osnovne škole, spremala igrokaze, nastavila u školskim novinama, u dramskoj grupi u srednjoj školi. Tu su velik utjecaj imale moje profesorice hrvatskog i književnosti – Ljerka Dujmović i Marina Vujčić u osnovnoj školi i Majda Bekić-Vejzović u srednjoj školi. Vjerujte, profesorica književnosti vam može odrediti život! Nikada neću zaboraviti kad me profesorica Dujmović uhvatila kako nešto skrivam pod klupom za vrijeme sata. Pozvala me da joj donesem papir koji sam skrivala. Kad je vidjela da je papir išaran desetinama haiku pjesmica, nasmijala se i vratila mi papir uz osmjeh ohrabrenja. U Petoj gimnaziji glumila sam u dramskoj grupi, profesorica Vejzović nas je vodila na Lidrano. To su mi najljepše uspomene iz srednje škole. Kasnije sam upisala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti i imala prilike učiti od nekih od najzanimljivijih hrvatskih umjetnika. Tada su nastale moje drame Gaudeamus igitur, Mamutica, Spremni… Za dramu ‘Spremni’ dobila sam nagradu Marin Držić. Onda sam se okrenula prozi i evo, dvije knjige, obje u izdanju Disputa, su iza mene. Lijepo putovanje.

Scena: Koliko je vas u vašim junakinjama, a koliko je junakinja vaših romana u vama?
Nisam ja skrivena samo u junakinjama, podjednako sam skrivena i u muškim likovima, pa čak i u opisima prirode. Nemoguće je pisati, a da to ne proizlazi negdje iz vas samih. Ipak, ne volim kad se pisce poistovjećuje s njihovim likovima. U procesu pisanja puno istražujem, učim o stvarima koje mi nisu poznate, slušam tuđe priče i iskustva. To je jako kreativan proces i u njemu se pisac mora povući i pustiti svoje likove da preuzmu priču.

Scena: U kakvom su položaju danas pisci?
Nedavno sam u sklopu doktorskog istraživanja intervjuirala jednog od najboljih pripovjedača u Engleskoj i on mi je rekao kako je pripovjedačima, umjetnicima, piscima mjesto na margini. Jer samo iz te pozicije mogu pričati svoje priče i kraljevima i prosjacima. Još uvijek sam pod dojmom njegovih riječi.

Scena: Koji su planovi za ovu godinu?
Ove godine se moram posvetiti doktoratu. Trenutno sam na drugoj godini, najljepša faza prikupljanja građe. Doktorat sam upisala na Sveučilištu Loughborough u Engleskoj gdje istražujem storytelling, tj. pripovijedanje. Trenutno putujem po čitavoj Engleskoj i posjećujem storytelling klubove. Analiziram izvedbe i priče, intervjuiram sudionike…divno mi je! No, ni pisanje nije po strani. Pišem novu dramu ‘Papar i med’ koja je inspirirana paprenjacima, ali i iskustvom života u iseljeništvu. Drama je nastala za Notnow Collective, nezavisno kazalište koje smo Tina Hofman i ja osnovale 2015. godine. Tina će glumiti u toj monodrami o Hrvatici Ani koja je doselila u Englesku i njenoj baki koja na udaljenom hrvatskom otoku čeka povratak svoje unuke i šalje joj pakete s domaćim paprenjacima kako bi je podsjetila gdje je dom. Zanimljivo mi je to pitanje doma i pripadnosti. Prva izvedba održat će se u Derby Theatreu, točno dan nakon planiranog Brexita. Brojni Europljani u Engleskoj pitaju se pripadaju li ovdje i koliko su prihvaćeni, njihova percepcija doma promijenila se nakon Brexita.

Scena: Koja je poruka vašeg romana?
Poruka ne ovisi samo o pošiljatelju, nego i o primatelju. Možda čak i više o ovom potonjem. Ne mogu ja odrediti poruku svog romana. Tu slobodu ipak moram prepustiti čitatelju. K tome, teško da postoji samo jedna poruka, svaki će čitatelj u mom romanu pronaći nešto drugo za sebe. Štoviše, ako isti čitatelj uzme istu knjigu ponovo u ruke u nekom drugom životnom razdoblju, činit će mu se da čita neku posve novu knjigu. Meni se to dogodilo kad sam iznova čitala jednu od svojih najdražih knjiga iz djetinjstva ‘Heidi’. Ja ne pišem da bih nešto poručila. Pišem o onoj ideji koja me dovoljno dugo opsjeda i traži da bude ispisana. Tako je nastala ‘Gitara od palisandra’, tako su nastale priče o putovanjima okupljene u zbirku ‘Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu’. Jednostavno mi likovi nisu dali mira. Trenutno me zaokupljaju ideje koje propitkuju emigraciju, pitanje identiteta, pripadnosti… možda polako nastaje novi roman, vidjet ćemo.

Foto: Kristina Gavran priv. album

The post Kristina Gavran: Gitara od palisandra je roman o snažnim ženama appeared first on Scena.hr.

Sjećate se Conchite Wurst…

Za portal Scena.hr Jacques Houdek otkrio kako je došlo do suradnje s američkim autorom. Charlie Mason je koautor pobjedničke pjesme Eurosonga iz 2014. godine, a surađuje i s velikim svjetskim zvijezdama poput Miley Cyrus

– Posebna nam je čast da je dio našeg autorskog tima legendarni američki autor Charlie Mason, koji je Eurosong publici najpoznatiji kao koautor pobjedničke pjesme iz 2014. godine Rise Like A Phoenix koju je otpjevala Conchita Wurst. Osim toga, Charlie je surađivao sa svjetskim zvijezdama kao što su Miley Cyrus, Eric Saade, Abraham Mateo, Sarah Connor – kazao je Jacques Houdek za portal Scena.hr. Mladi glazbenik Roko Blažević nastupit će na Dori s pjesmom ‘The Dream‘. Autor glazbe je Jacques Houdek, dok tekst supotpisuje s Andreom Čubrić, ali i Charlie Masonom. A kako je došlo do suradnje s poznatim američkim autorom…
– Naime, Charlie je inicirao suradnju te se javio mome menadžeru Mihovilu Beku kako bi volio sa mnom surađivati te mi ponuditi svoje pjesme, a što me iskreno oduševilo i tako je započela korespondencija. Kako sam upravo u tom trenutku već imao viziju Rokova nastupa na Dori i radio sam na njegovoj pjesmi, poslao sam Charlieju demo te ga pitao za mišljenje i s obzirom na to da mu se pjesma jako svidjela, odmah mi je dao neke sugestije za tekst te smo tako započeli surađivati koautorski i dogovorili se da će prva suradnja biti upravo na Rokovoj pjesmi The Dream. Naravno, veselim se daljnjoj suradnji i jedva čekam vidjeti tekstove koje je Charlie pripremio i za moje buduće singlove – ispričao je Houdek za portal Scena.hr. Jacques kaže da je Masona pozvao u Hrvatsku.
– Charlie Mason se jako veseli dolasku, a svi vjerujemo u našu pjesmu i da ćemo se uskoro zajedno družiti u Tel Avivu na 64. Eurosongu – zaključio je Houdek. Jacques ističe da je Charlie jako profesionalan, inteligentan, dobronamjeran i beskrajno talentiran.
– Oduševljen sam njegovim autorskim sugestijama, idejama, pjesničkim slikama. Baš sam sretan što surađujemo i vjerujem da će se iz ove suradnje u budućnosti roditi još puno sjajnih pjesama – naglasio je Houdek te dodaje da je Mason oduševljen i moćnim vokalom mladog Blaževića.
– I njegovom interpretacijom, sugestijom, scenskim pokretom i energijom. Zanimljivo, Roku je jedna od najdražih pjesama upravo ‘Rise like a phoenix’, i izveo ju je tijekom Zvijezda, tada ni ne sluteći da će nastupati na Dori, a kamoli da će pjevati pjesmu pobjednika Eurosonga. Odmah sam poslao tu izvedbu Charlieju i nije mogao vjerovati koliko Roko dobro pjeva i s koliko žara izvodi tu njegova pjesmu. Osvojio ga je na prvu – otkrio je. Houdek kaže da pjesma The Dream širi lijepu i univerzalnu poruku svim ljudima.
– Mjesecima pripremamo njegov nastup. Bit će to jako upečatljivo, a naglasak je, naravno, na njegovim nevjerojatnim vokalnim sposobnostima. Jedva čekam da publika čuje pjesmu i doživi je kroz Rokovu izvanserijsku interpretaciju – ističe Houdek te poručuje čitateljima portala Scena.hr i gledateljima Dore.
– Sanjajte s nama! Roko će vas odvesti na nezaboravno glazbeno putovanje koje ćete s radošću dugo pamtiti. Budite uz nas. Roko nastupa 11., a to je anđeoski broj, pa se nadamo sreći, miru, dobroj energiji i blagoslovu! Hvala svima na velikoj podršci, tisućama poruka koje pristižu svakoga dana i hvala za svaki glas koji ćete u subotu uputiti Roku i našem Dream teamu koji će, vjerujem, dobiti priliku predstavljati našu Hrvatsku na Eurosongu.

Foto: Damjan Fiket, privatni album

The post Američki autor Charlie Mason dio tima mladog Blaževića appeared first on Scena.hr.

Dora…

Pjesmu ‘Tebi pripadam’ posvetila sam svim ljudima koji vole. S porukom da i dalje nastave širiti svoju ljubav. Svejedno je radi li se tu o partnerskoj, roditeljskoj, bratskoj, sestrinskoj ljubavi, ljubavi prema bilo kojem živom biću, ljubavi prema Bogu, kaže glazbenica Lea Mijatović

Lea Mijatović kaže da je pjesma ‘Tebi pripadam’ nježna balada, moderne produkcije koja ulazi u uho na prvo slušanje.
– Kad smo moj tim i ja čuli da je nakon devet godina HRT objavio natječaj za Doru, odlučili smo napraviti pjesmu. Autori pjesme ‘Tebi pripadam’ Igor Ivanović i Marko Vojvodić napravili su nešto drugačije od svega onoga što je publika navikla čuti od mene u zadnjih desetak godina – otkrila je Lea Mijatović za portal Scena.hr. Lea dodaje da je za nastup na Dori okupila vrhunske profesionalce.
– Ivan Alduk je zadužen za kreaciju te sam mu prepustila i redateljsku palicu nastupa. Tihana Strmečki je zadužena za koreografiju. 16. veljače ćemo vas odvesti na trominutno putovanje u naš svemir i iz tog svemira ćemo odaslati veliku količinu ljubavi u domove svih koji će biti uz male ekrane – sigurna je Lea. Pjesmu ‘Tebi pripadam’ posvetila je svim ljudima koji vole.
– S porukom da i dalje nastave širiti svoju ljubav jer je svijetu prijeko potrebna. Svejedno je radi li se tu o partnerskoj, roditeljskoj, bratskoj, sestrinskoj ljubavi, ljubavi prema bilo kojem živom biću, ljubavi prema Bogu… Upravo to mi je bila prva misao kad sam prvi put čula pjesmu još u demo verziji, iako se ja u tekstu obraćam direktnoj osobi, poruka je univerzalna – zaključila je glazbenica. Lea će na Dori imati podršku obitelji i prijatelja. I to joj, kaže, daje snagu.
– Samo ću vam reći da iz Splita dolazi 15 ljudi pružiti mi podršku, najuži krug obitelji i prijatelja, iako su karte za Doru već odavno rasprodane. Taj oblik bezuvjetne podrške je ono što želim svakome u životu da osjeti jer uz publiku zbog koje sve ovo i radim i koja daje smisao svemu. Podrška najbližih meni je vjetar u leđa, pogotovo pred ovako velike i važne nastupe – naglasila je Lea. Prisjetila se Eurovizija u djetinjstvu.
– Generacija sam ‘Hajde da ludujemo’. To je bila himna mog djetinjstva. Dok sam bila dijete s nestrpljenjem sam iščekivala Doru i Eurosong. I danas je kod mene gledanje Eurosonga jedan mali posebni ritual s društvom gdje se svi pretvaramo u modne i glazbene kritičare i prognozere pobjednika – ispričala je Lea. Lijepa glazbenica bi željela pobijediti na Dori i predstavljati Hrvatsku na Eurosongu.
– S obzirom na to da ta odluka nije u mojim rukama, pustit ćemo želji da plovi svemirom, a ja u međuvremenu završavam svoj album koji bi krajem godine trebao ugledati svijetlo dana. Šest singlova je iza mene u ove dvije godine suradnje s mojom ekipom deCibel studija Igorom Ivanovićem i Markom Vojvodićem. Čeka nas još par pjesma koje moramo završiti u studiju i puno glazbenih druženja u obliku koncerata – ispričala je Lea za portal Scena.hr.

Foto: Press – Petra Oreč

The post Lea Mijatović: Svijetu je potrebna ljubav appeared first on Scena.hr.

Uoči premijere…

Redatelj otkriva zanimljivosti s kazališnih proba predstave ‘Timm Thaler ili prodani smijeh’, ali i zašto je važna poruka nove predstave zagrebačkog kazališta Trešnja

Rene Medvešek redatelj je predstave ‘Timm Thaler ili prodani smijeh‘ njemačkog autora Jamesa Krüssa.
– Riječ je o njemačkom romanu za djecu, klasiku po kojemu je u Njemačkoj snimljeno nekoliko filmova i serija, ali koje je kod nas, iako preveden šezdesetih godina prošlog stoljeća, pao u zaborav. Faustovska tema ugovora s vragom poprilično je zahtjevno obrađena s obzirom na čitateljstvo kojemu je bila namijenjena, ali je zbog svoje osnovne fabule i jasne temeljne poruke jako dobro prihvaćen i mnogi ga pamte kao važnu lektiru djetinjstva. Pokušali smo iz tog obilja materijala odabrati i na scenu prenijeti ono što je univerzalno i aktualno, a da pritom ne preopteretimo predstavu namijenjenu školskome uzrastu – rekao je Medvešek za portal Scena.hr. Premijerna izvedba predstave ‘Timm Thaler ili prodani smijeh’ održat će se 22. ožujka 2019. godine u zagrebačkom kazalištu Trešnja. S obzirom na to da je i u današnje vrijeme priča aktualna, pitali smo redatelja mogu li ljudi opet vratiti osmijeh na lice i poništiti ugovor s iskrivljenim i nemilosrdnim svijetom kapitala koji je ljude diljem svijeta doveo u robovlasnički položaj, kao što je to učinio dječak u priči s moćnim Barunom.

– Poništavanje ugovora, čuvanje unutarnje slobode i spašavanje vlastitog osmijeha izazov koji svakoga od nas čeka na osobnoj razini. No vrlo je važno koje vrijednosti društvo promovira i na koji način. Agresivnom i nemilosrdnom propagandom stroju teško je uzvraćati istom mjerom, no tihe riječi liječe duše, samo za njih treba imati otvorene uši – naglasio je Medvešek. Redatelj kaže da su pripreme za predstavu bile zanimljive.
– Vrlo zanimljiv, ali i težak rad. Budući da je riječ o tako složenoj strukturi priče pred glumcima je nimalo lak, pomalo neuobičajen zadatak za jednu dječju predstavu. Junački se s tim nose i moram naglasiti koliko je njihova strpljivost i spremnost na suradnju bila, i još uvijek je, ogromna pomoć pri oblikovanju ove kazališne napetice – kazao je Medvešek te čitateljima portala Scena.hr poručio:
– Svakako bi ih pozvao da navrate i pogledaju predstavu u nadi da će ih potaknuti na ponovno promišljanje ove vječne ljudske teme, ovaj put zapakirane u neobičnu kombinaciju bajke i krimića za djecu.

Autori predstave su:
Redatelj je Rene Medvešek, dramaturginja Jelena Kovačić, scenografkinja je Tanja Lacko, kostimografkinja Doris Kristić, skladatelj glazbe je Matija Antolić, za oblikovanje svjetla zadužen je Aleksandar Čavlek. Asistentica redatelja je Nika Bokić, asistentica scenografkinje Ana Sarić, asistentica kostimografkinje Mirna Mihoković. Grafička dizajnerica je Jelena Đanko, scenski slikar Aleksandar Bezinović, oblikovanje tona Hrvoje Petek, autor plakata Zdenko Bašić, autor fotografija je Damil Kalogjera. Produkciju video materijala potpisuje Miran Brautović. Majstorice šminke su Irena Königsknecht i Tatjana Bjeliš. Inspicijentica je Aline Arlavi Šarkezi. A glume: Matija Čigir, Ivan Horvat, Luka Bulović, Tvrtko Jurić, Dubravka Lelas, Jure Radnić, Silvio Mumelaš, Aleksandra Naumov, Paško Vukasović, Kruno Bakota, Sanja Hrenar.

O predstavi:
Roman Timm Thaler ili prodani smijeh njemačkog autora Jamesa Krüssa prvi puta je objavljen 1962. godine. Timm Thaler siromašni je dječak zvonkog imena i zvonkog smijeha koji nesmotreno potpisavši ugovor s dijaboličnim moćnikom, barunom Garvom gubi najvrjedniji dio sebe – svoj neodoljivi, zarazni smijeh. U zamjenu za smijeh Barun mu daje jednu sasvim specifičnu sposobnost – sposobnost dobivanja svake oklade. I iako mu ta sumnjiva trgovina donosi u život prije svega bijeg iz siromaštva, a s jednom nemogućom okladom postaje i najbogatiji dječak na svijetu, Timm vrlo brzo shvaća da je s gubitkom svog smijeha, zapravo izgubio sebe, te da mu bogatstvo koje mu sada stoji na raspolaganju ne može zamijeniti njegov gugutavi smijeh, smijeh koji ga je činio neponovljivim, koji ga je hrabrio u najtežim trenucima, koji mu je dao istinsku radost i slobodu. Tužnog i ozbiljnog lica neprestano smišlja najrazličitije oklade u nadi da će barem jednu izgubiti i tako izgubljenom okladom poništiti ugovor s Barunom i vratiti svoj smijeh. No svi njegovi napori ostaju uzaludni, sve dok se u njegovu priču, jednog dana, sasvim slučajno ne uplete Krešimir, novinar koji odluči odgovoriti na pitanje zašto se dvanaestogodišnji Timm prestao smijati? Timmova potraga za smijehom tako postaje njegova, ali i naša potraga za samima sobom. Podsjeća nas na to gdje se skriva ono najvrjednije što ćemo ikada posjedovati i uči nas jednu od najvažnijih lekcija da se nikad, ali baš nikad ne zaboravimo smijati, jer upravo je smijeh odraz naše unutarnje slobode i nesputanosti.

Foto: Press – Damil Kalogjera

The post Rene Medvešek: Propagandom stroju teško je uzvratiti, no tihe riječi liječe duše appeared first on Scena.hr.

Predstava Geste i grimase…

Arsen Dedić je jednom rekao: “Histrioni su plovili u doslovnom i prenesenom značenju. S njima sam od samog početka. S njima mi je bilo mučno, dosadno, dugo, loše plaćeno, neizvjesno i teško, strašno, loše ocijenjeno, osobito u vrijeme elitnih kazališta gesta i grimasa, ali to je ipak moje najljepša provedeno vrijeme, i kazališno i prijateljsko.“

– Drago mi je sjetiti se Arsena. A što se tiče jedne od njegovih kozerija s osvrtom na histrionsku družinu, činjenica je bila, ali i ostala da mu je provedeno vrijeme s nama bilo najljepše, kako kazališno tako i prijateljsko. Naravno i sve drugo što je u svom ironičnom stilu izgovorio je točno. Volio sam taj njegov humor. Jedanput se osvrnuo na jednog svog kolegu šansonijera. Naime, nije bio sretan što sam ja za njega iskazivao određene simpatije pa je u polemici koja je uslijedila samo promrmljao: “Znaš što ću ti reći: “Kad je Bog dilija talent njemu je da – pasa”. Jetko i oporo, zar ne? – ispričao je Zlatko Vitez za portal Scena.hr. U izvedbi Glumačke družine Histrion premijera predstave ‘Geste i grimase’ autora Arsena Dedića održat će se u nedjelju 31. ožujka u 20 sati kao i svečana dodjela nagrada i zatvaranje XII. Gumbekovih dana. U predstavi glume Zlatko Vitez, Sanja Marin, Franjo Kuhar i Oliver Belošević. Vitez kaže da ‘Gestama i grimasama’ žele podsjetiti publiku na Arsenove songove, ali i na mnogobrojne stihove posvećene glumcima i kazalištu.
– Predstava je hommage Arsenovim angažmanima vezanim za histrionsku družinu. Čak u 26 predstava Arsen je, što originalnom glazbom, što stihovima, što glazbenim efektima, oplemenio naše kazališne uratke. U nekim predstavama upravo je njegova glazbena komponenta bila presudna za uspjeh izvedbe – naglasio je Vitez te dodaje:
– Za Sanju Marin, Franju Kuhara i Olivera Beloševića, kao pratnju na glasoviru, bio je veliki užitak, ali i privilegij družiti se s Arsenovim glazbenim opusom pisanim za Histrione. Smatram da je jako važno, ali i potrebno sjećati se svojih velikih umjetničkih bardova i to ne samo prigodničarski, nego planski i kontinuirano, prije svega da novi naraštaji vide i čuju da je i prije njih postojalo nešto vrijedno, kako bi oni mogli iskazati svoj talent u sadašnjem vremenu. Uz sjećanje na rad s velikanom, Vitez se prisjetio druženja i prijateljstva s Arsenom.
– Arsen je bio Zorici i meni vjenčani kum. Kad je bio završen čin vjenčanja samo je ukratko rekao: “Konačno smo i to uglazbili“  – otkrio je Vitez za portal Scena.hr. Za kraj razgovora, Vitez je pozvao publiku na predstave Histriona.
– Gledajte histrionske predstave i u Histrionskom domu, i na Opatovini, i na gostovanjima.

O predstavi:
Autor:
Arsen Dedić
Kostimografija:
Elvira Ulip
Glazba:
Arsen Dedić
Rasvjeta:
Dražen Dundović
Tehnika:
Enes Hodžić & Daniel Pavlović
Marketing:
Elizabeta Vrbančić i Nikolina Radenić
Odnosi s javnošću:
Igor Rogina, Elizabeta Vrbančić
Producent:
GD HISTRION
Predstava je:
U pripremi
Izvođači:
Zlatko Vitez, Sanja Marin, Franjo Kuhar, Oliver Belošević
Puna cijena karte:
60
Cijena karte s popustom: 40 kuna
Trajanje predstave: 80 minuta

Kabaretni kolaž složen iz izbora Arsenovih kazališnih songova i Arsenove poezije inspirirane kazalištem. Od samoga početka 1975. godine i predstave DOMAGOJADE, Arsen Dedić je za Histrione što skladao, što ispjevao, što glazbenom kulisom oplemenio 26 predstava. Mnoge su od njih nagrađivane, a ovaj glazbeno-scenski prikaz je još jedan od onih koji se temelji na nepresušnoj Arsenovoj ostavštini.

Autor fotografije: Press – Ines Stipetić

The post Zlatko Vitez: Arsen Dedić je glazbom i stihovima oplemenio Histrione appeared first on Scena.hr.

Zagreb…

I Milijunaš i Potjera su mi najdraži kvizovi, od ukupno njih četiri – koliko sam ih imao prilike voditi, kaže Tarik Filipović

Uoči puta u Toronto gdje će izvesti hit monodramu ‘Ćiro’, Tarik Filipović u posljednjim je pripremama na Hrvatskoj radioteleviziji za najgledaniji televizijski kviz – Tko želi biti milijunaš?, a koji se vraća nakon gotovo čitavog desetljeća – u četvrtak, 19. rujna na HTV 1.
Uhvatili smo omiljenog televizijskog voditelja, kazališnog i filmskog glumca – i zamijenili ‘stolice’ (iako nije bilo iznosa za osvajati):
Milijunaš ili Potjera – što vam je draže?
– I Milijunaš i Potjera su mi najdraži kvizovi, od ukupno njih četiri – koliko sam ih imao prilike voditi… A kada sam trebao odlučiti vraćam li se u Milijunaš – ne znam, osjećao sam se pomalo kao trener – s puno igrača – koji treba složiti momčad.. No, izabrao sam ‘staru’ ljubav, znate, čovjek se i u poslu zaželi promjene. A i nekako mi je bilo nezamislivo gledati ‘Milijunaša’ s drugom osobom u toj stolici…
Upravo je kviz ‘Tko želi biti milijunaš?’ vaš prvi voditeljski angažman. Jeste li željeli biti voditelj, obzirom na glumački poziv?
Nisam ni sanjao o voditeljskoj karijeri – ali na poziv Maje Jurković i Laze Goluže otišao sam na audiciju za ‘Milijunaša’ i prošao… Zanimljivo, jedan moj susjed, koji je igrom slučaja živio i u Americi, pokazivao mi je fotografije – par mjeseci prije te audicije – i govorio o američkoj verziji ‘Who wants to be a millionaire’ i rekao mi kako taj kviz dolazi u Hrvatsku. ”To je rođeno za tebe!” – govorio mi je…. ma nije mi bilo na kraj pameti. No, kad su me pozvali na audiciju, odmah sam mu se pohvalio – na što je on odgovorio: ”Rekao sam ti – imao sam osjećaj, znam da ćeš proći..’ – I eto prošao sam, i nekako se u životu sve čudno, ali na kraju ipak posloži.
I, jeste li onda platili susjedu piće?
Da, naravno!! (smijeh).
Koja je tajna Milijunaša?
Tajna je u jednostavnosti. I ta formula ne pali samo kod nas, već u čitavom svijetu. Voditelji su ti koji ga čine posebnijim, no recept je: jednostavno, a savršeno.
Koja je vaša tajna uspješnog vođenja – naime, valja ostati ‘hladnog’ izraza lica, a natjecatelji čak i u vašem pogledu traže neki mali mig…?
To je glumačko – pokeraški trening, ha, ha… Ponekad, kada nisam siguran u odgovor, mi je lakše, onda i ja samo ‘blejim’ u čovjeka i mislim si ‘možda je C, možda A…’, ali kada znam odgovor – eh onda moram ostati hladan… No, bilo je svega – čak sam bio uvjeren da znam točan odgovor, pa me natjecatelji iznenade svojim znanjem…
Nastavno na vaš odgovor – da niste glumac ili voditelj – biste li se prijavili za Milijunaša?
Mislim da bi! Bi! Iako… mislio sam da jako puno znam, sve dok nisam upoznao svoje ‘lovce’ u Potjeri… Sada znam da to nije za mene …
Koje su novosti u kvizu koji nam se vraća?
Studio je noviji, savršeniji nego što je bio prije – spremni smo osvajati zajedno milijune četvrtkom u 20:05, u starom kvizaškom terminu Kviskoteke – i svi jedva čekamo start prve emisije!
U sedam sezona koje su prikazivane od 2002. do 2010. te bilježile rekordnu gledanost – samo je jedna osoba postala ‘milijunašem’ točnije ‘milijunašicom’ – Mira Bičanić koja je 2003. odgovorila točno na svih 15 pitanja. Prema mišljenju tvrtke Celador, tadašnja hrvatska verzija HRT-ova kviza koju predvodi Tarik Filipović među najboljima je od 120 inačica kviza diljem svijeta.

TKO ŽELI BITI MILIJUNAŠ? (u izvorniku: Who Wants to Be a Millionaire? ) licencni je natjecateljski televizijski format kviza znanja Sony Pictures Televisiona u kojem natjecatelj odgovara na pitanja općeg znanja nastojeći, uz pomoć tri džokera, uspješno odgovoriti na 15 pitanja od kojih svako ima četiri ponuđena odgovora. Točnim odgovorom na posljednje, 15. pitanje, osvaja maksimalnu nagradu od milijun kuna.

Foto: Press

The post Tarik Filipović: Da nisam voditelj i sam bih se prijavio za Milijunaša appeared first on Scena.hr.

Zagreb…

Na Hrvatskoj radioteleviziji ovih se dana kuha i peče novi kulinarski show – Kuhan i pečen, a uz voditeljicu Anu Vučak Veljača – u svakoj je epizodi emisije jedini stalni su-voditelj i ‘chef – sudac’ Tomislav Gretić.
Tomislav Gretić, jedan od najpoznatijih hrvatskih chefova, rođen je i odrastao na Trešnjevci u Zagrebu. Da bi postao kuharom morao je ‘prevariti’ roditelje, a to je učinio slagavši im da nema dovoljno dobre ocjene za hotelijerstvo, koje su oni htjeli da upiše, otkriva na početku razgovora s velikim osmijehom na licu, prisjetivši se kulinarskih početaka…
– Želio sam biti kipar ili slikar, istina je da sam imao i svoj portfolio i odlazio sam na pripreme za upis na Akademiju likovne umjetnosti, no odustao sam u spoznaji kako ih se svega troje ili četvero prima na odsjek… I tako na nagovor roditelja upisao sam Ugostiteljsko-hotelijersku školu – rekao je Tomislav Gretić.
Danas Tomislav Gretić ipak poput kipara stvara umjetnost – no, onu koju prepoznaju nepčani pupoljci.. a zbog potrebe da dokumentira vlastita jela – fotografira ih, a tko zna – možda ih uskoro i naslika.
Otkud vaša ambicija za kuhanje?
Obitelj i domaća kuhinja (baka i tata) sigurno su imali utjecaj na odluku, no kada sam kretao u to – nisam ni pomislio da ću smišljati nova jela, da ću biti kreativan. Život mi je promijenila knjiga koja se zvala ‘White heat’ Marca Pierra Whittea, gdje sam prvi put vidio da se ne moraju raditi samo bečki i zagrebački, već da se može stvarati kreativna kuhinja i izmišljati nova jela. I to me je preokrenulo u 23-oj godini.
Kada ste onda skuhali prvo profesionalno jelo?
Bavim se kulinarstvom od 17. godine, ali prvo profesionalno jelo s kojim sam bio zadovoljan napravio sam (nećete vjerovati) s 28 godina. Prije toga sam radio tuđa jela…tuđe recepte…
Što najradije kuhate i pečete?
Sve! Nisam se još našao u situaciji da mi je neko jelo omiljeno – da nešto volim više ili manje, mene ispunjava sam proces kuhanja.
Imate li omiljenu kuhinju?
Imam – francusku! Ona je bazom danas svih modernih kuhinja i da nisam to svladao mislim da ne bih bio ni pola kuhara – kakav sam danas.
Tko su sve kandidati iz prve sezone novog HRT-ovog showa ‘Kuhan i pečen’?
Čini mi se da se čitava prehrambena avangarda prijavila u ovaj show! Vegetarijanci, vegani, što je vrlo interesantno, jer je tendencija u svijetu danas ishrana sa što manje mesa, tj. bez mesa, što nadam se – će zaživjeti tek kad ja umrem.. šalim se, ili ne? Ima svega – od onih koji su željni slave pa žele biti 5 minuta na televiziji, i puno više onih koji su uistinu već polu-profesionalci, u svojim razmišljanjima i načinu kuhanja… što se odmah vidi, jer nemaju previše vremena za filozofiranje u formatu od 30-ak minuta.
Što ste vi naučili od kandidata?
Strpljenje!
Koji su vaši kriteriji pri ocjenjivanju?
Moram najprije reći kako nisam strog, a prvo i osnovno je okus. Današnja hrana u najboljim restoranima u svijetu – više nije fokusirana na izgled, kao prije, sve je u okusu. Imate primjerice francuske kuhare koji imaju samo dvije stvari na tanjuru, ali tim dvjema stvarima taj kuhar zna ime i prezime, od tog piceka ili krave koji su dali život I napravljeno je jelo na najminimalističkiji način kako bi se istaknula kvaliteta. Ako je pogođen okus, onda gledam i prezentaciju – jer nešto što je ugodno i oku svakako zaokružuje priču.
Priča se po hodnicima – kako nakon emisija i vi kuhate?
U pauzama između dva snimanja – meni daju ostatke, namirnice koje nisu uzeli s trake – na primjer konjetina, tatarski, pačja prsa – onda se ja poigram – i to zovemo našom internom menzom (smijeh)…

Iz biografije Tomislava Gretića:
Karijeru je započeo u Yacht klubu marine u Cresu, a zatim nastavio u kuhinji hotela Laguna u Zagrebu. U doba rata u Laguni su bili smješteni prognanici za koje su kuhali jela poput gulaša, graha, sarme i ostalih za koje smatra da ih nikada ne bi pošteno naučio da nije tamo radio. Iako u to vrijeme toga nije bio svjestan, danas to iskustvo smatra sjajnim.
Kasnije odlazi raditi u Sheraton, a 1996. godine odlazi u inozemstvo. Radio je u Sheratonu u Varšavi, Egiptu, Dubaiju i Švicarskoj. Posao u Dubaiju gdje je radio s gotovo stotinu ljudi iz dvadesetak različitih nacija smatra izvanrednom školom, jer se osamostalio kao čovjek i kao kuhar.
Nevjerojatnim iskustvom smatra i posao u hotelu Dolder Grand u Zürichu. Hotel je u to vrijeme već dvadeset godina poslovao u gubitku, ali vlasniku nije bilo bitno zarađuje li hotel ili gubi. Jedino što je bilo važno je to da je sve što se nudilo moralo biti najbolje i najkvalitetnije, bez obzira koliko košta. U vrijeme dok je radio u Dolderu bilo je obavezno da se chef pojavi pred VIP gostima. U najboljem sjećanju mu je ostao bend U2, dok susret s Tomom Jonesom smatra najljepšim doživljajem iz tog hotela.
Tomislava je posao vodio po brojnim hrvatskim i svjetskim hotelima, kuhao je za poznate svjetske zvijezde poput Stinga, Rolling Stonesa, Billa Clintona i mnogih drugih.
Prvi je hrvatski chef koji je dobio pozivnicu za Hangar 7, kompleks u Salzburgu u sklopu kojeg se nalazi kultni restoran Ikarus, dobitnik Michelinove zvjezdice. Pozivnica za sudjelovanje u tom projektu, u kojem dvanaest kuhara gostuje po mjesec dana, među svjetskim kuharima je postala stvar prestiža.
2000. godine je proglašen zaposlenikom godine u hotelu Deira u Dubaiju gdje je primio posebnu nagradu za svoja kulinarska postignuća, a 2014. godine je proglašen najboljim hrvatskim chefom.
Gretiću televizijski format nije stran, obzirom da je kuhao i pekao u nizu kulinarskih emisija, no ovoga puta – jedini je sudac koji odlučuje o pobjedniku, uz pomoć 6 kolega – chefova mentora, koji će voditi 64 natjecatelja kroz prvu sezonu novog HRT-ovog kulinarskog showa ‘Kuhan i pečen’.
David Skoko, Anita Margić, Ivana Bekavac, Ivan Erak, Mate Janković i Christian Misirača – plejada je uspješnih i svjetski priznatih hrvatskih kuhara koja će nadgledati i pomagati svojim natjecateljima.
Podsjetimo, riječ je o licencnom formatu BBC-a, prema ideji svjetski proslavljenog kuhara Jamieja Olivera, a koji će nakon Kanade zaživjeti i u hrvatskoj verziji na HTV 2 od utorka 8. listopada, 2019.

Foto: Press – Dinko Bažulić za HRT

The post Tomislav Gretić: Želio sam biti kipar ili slikar appeared first on Scena.hr.

VIII. Bobijevi dani smijeha…

U listopadu Histrionskim domom odjekuju salve smijeha – od 2012. godine održavaju se Bobijevi dani smijeha – festival komedija posvećen velikom histrionu Josipu Bobiju Marottiju

VIII. Bobijevi dani smijeha počinju s predstavom Fine strine s Opatovine Nine Škrabea, koja je premijerno izvedena u srpnju na Ljetnoj pozornici Opatovina, a Festival će završiti svečanom dodjelom nagrada. VIII. Bobijevi dani smijeha počinju 17. listopada i traju do 30. listopada. Sve predstave se održavaju u 20 sati u Histrionskom domu (Ilica 90), osim predstava Malograđani – GDK Gavella i Zaljubljeni Shakespeare – ZGK Komedija koje će se održati u matičnim kazalištima. Zlatko Vitez, glumac, redatelj, utemeljitelj i umjetnički direktor Kazališne družine Histrion kaže da stihovi, koje je posvetio Bobiju Marottiju, najbolje opisuju njegove emocije kad se sjeti dragog prijatelja.

Bobi naš je dragi sa smeškom povedal:
“Deco, problema nema!“
makar je dobro znal da glumci nisu,
kak bi se reklo – društvena krema.
Znal je još reći:
“Nemojte se samo svadit!“
i nadodat: „Hajmo rajše s našom zverinom
dobre predstave – radit.“
Niko se ni lepše smijal,
lepim pucama je namigival.
Naš je Bobi dobrovoljček bil.
Najrajše si je histriončeka spil
i popeval “Moj klobuk ima tri lukne“.
Kad ga se setim, srce mi od smeha pukne.

– Bobi Marotti se najbolje snalazio u komedijama, iako je bio član Dramskog kazališta ‘Gavella’ a konačno jedan je od osnivača tog kazališta. Bio je i moj prvi profesor glume davne 1968. godine, a Histrion je postao 1986. godine i svoju posljednju predstavu odigrao je s Histrionima u Histrionskom domu – prisjetio se Vitez. Dodaje da će na ovogodišnjim VIII. Bobijevim danima smijeha publika uživati u sjajnim komediografskim ostvarenjima, a najviše u sjajnim kreacijama glumaca i glumica. Vitez se osvrnuo i na važnost komedije u današnjem društvu.
– Mak Dizdar, veliki hrvatski pjesnik, je napisao: “Kad se smijah, ja i bijah.“ U današnjim društvenim i socijalnim deprimirajućim okolnostima smijeh je zasigurno itekako potreban. Histrioni se trude da i ljeti na Opatovini, a onda i u Histrionskom domu odzvanja ljekovit smijeh. A to nam je naposljetku i najveća nagrada za naš trud.
Na festivalu će gostovati predstave iz Beograda, Karlovca, Požege, Zadra, Vinkovaca, Malog Lošinja…
– Svake godine nastojimo dovesti predstave s kojih će publika otići zadovoljna i kazati: “Baš mi je drago da sam vidjela ili vidio tu predstavu!“ Nadamo se da će to tako biti i ove godine. Suradnja s nekim kazalištima je već tradicionalna, a neke smo ove godine pozvali prvi puta – rekao je Vitez te šaljivo dodao:
– Samo o njima ovisi hoćemo li ih opet zvati.
Za kraj razgovora za portal Scena.hr Zlatko Vitez je pozvao publiku na VIII. Bobijeve dane smijeha:
– Dođite i uživajte!

Foto: Press – Gumbekovi dani

The post Zlatko Vitez napisao sonet za Bobija Marottija appeared first on Scena.hr.

Slavi s publikom…

ZALJUBLJEN U SUPRUGU I GLAZBU: Glazbenik za portal Scena.hr otkriva kako je započela njegova ljubavna priča s lijepom suprugom Kristinom, prisjetio se djetinjstva i mladosti te otkriva detalje iz glazbene karijere

– Muškarci prema svojim partnericama trebaju biti pažljivi svakog dana, a ne samo za Dan zaljubljenih. Ipak, neka se tog dana najviše potrude – rekao je Sergej Ćetković za portal Scena.hr. Glazbenik će 14. veljače 2020. godine održati koncert u zagrebačkoj Areni, a dan kasnije, 15. veljače 2020. godine, u splitskoj Spaladium Areni. Koncerti su u organizaciji Star produkcije. Povodom koncerta za Valentinovo, Sergej se prisjetio kako je započela njegova ljubavna priča s voljenom suprugom Kristinom s kojom je u braku 20 godina.

Ljubav
Suprugu Kristinu poznaje od djetinjstva. Njihovi roditelji su se često družili.
– I kad bi se god dogodila prilika da bude u mojoj blizini da se vidimo, a još smo bili djeca, osjećao sam neku nevjerojatnu kemiju i ponašao sam se drugačije u njezinoj blizini. Ponašao sam se kao zaljubljeni dječak crvenih obraza– kazao je Sergej. No ta viđenja u mladosti su se prorijedila, sve do jedne noći.
– Te večeri sam svirao u jednom lokalu, a Kristina je s prijateljicama došla u taj lokal. Kako je nisam dugo vidio, pitao sam se je li to ona… Da bih provjerio je li to ona, otpjevao sam tada poznatu pjesmu Kneza – Tina Bambina. Pomislio sam, ako je Tina, onda će se nasmijati i dati mi neki znak. Kristina se nasmijala. Tad sam rekao sam sebi: Možeš ti to Ćetkoviću! I kliknuli smo na prvu – ispričao je Sergej. Njegov prvi album Kristina nosi naziv prema njegovoj supruzi, iako su mu u to vrijeme menadžeri savjetovali da to neće biti dobro za njegovu glazbenu karijeru jer glazbenici koji su u potrazi za ljubavlju bolje prolaze među publikom. No Sergej nije želio poslušati njihove savjete.
– Uvijek se nađe netko pametan koji kaže da možda nije dobro da promoviram sebe, pogotovo kao muškarac u svijetu glazbe, kao nekoga tko je sretno oženjen i nekoga tko je našao svoju bolju polovicu. U smislu da je bolje biti onaj vječni neženja kako bih privukao što više publike. No ja nisam glazbenik koji laže publiku. Mislim da treba igrati otvorenih karata od početka i da je to jedini i ispravan put – siguran je Sergej. Glazbenik ima dvije kćeri. Uživa u roditeljstvu.
– Moje kćeri su divne. Divni mali ljudi koji znaju što hoće. Prema njima sam jako pažljiv. Trudimo se zaštititi ih i često sebe uhvatim u tim trenucima kako se pretvaram u svoga oca i moju majku. Tek sad kad sam roditelj, shvaćam tu roditeljsku brigu – naglasio je Sergej s puno emocija.

Djetinjstvo
Glazbenik kaže da je imao lijepo i sretno djetinjstvo. Sergej je rođen u Podgorici. Ima dva brata. Sergejev otac bivši je rally vozač. Osvojio je kup Jadrana u kategoriji brze vožnje te je bio prvak Jugoslavije u automobilizmu. A Sergejeva majka je farmaceut.
– Imao sam divno djetinjstvo. Mi smo dane provodili izvan kuće, družeći se, izmišljajući igre. Imao sam sreću što su moji roditelji uvijek bili na mojoj strani, podržavali me u svemu što sam želio i radio, a to je bila glazba – rekao je Sergej. Otkrio nam je i zašto je njegov otac prestao voziti utrke.
– Kad se rodio moj stariji brat, otac je donio odluku da prestaje voziti utrke. Shvatio je koja je odgovornost kad imaš obitelj. Automobilizam je zavodljiv, interesantan, ali i opasan. I vjerojatno da se nastavio baviti, i mi bismo bili u tome. A tati još i danas govorim da malo uspori, i obratim mu pažnju da to nisu utrke. Ja se trudim voziti što sigurnije – ispričao je Sergej.

Glazbena karijera
Glazbenik je svoju karijeru započeo u djetinjstvu i to u bendu ‘Vatrena srca’ u kojem je sa samo sedam godina pjevao i svirao klavir. Nakon nastupa 1998. godine na festivalu Sunčane skale započeo je profesionalnu karijeru, a 2014. predstavljao je Crnu Goru na Eurosongu. Nastupa po cijeloj regiji, a publika najviše voli njegove balade. Sergej ističe kako je imao sreće jer je njegov stariji brat uvijek slušao dobru glazbu u djetinjstvu, pa je i to utjecalo na odabir glazbenog smjera.
– Odrastao sam gledajući talijansku televiziju, na Sanremo festivalima i njihovim glazbenicima. Slušao sam Olivera Dragojevića. Slušao sam ljude koji su se istinski bavili pop glazbom. To me i oblikovalo kao umjetnika. Vjerojatno i ta blizina mora i sve ono što sam slušao u djetinjstvu i mladosti me odvelo na taj put da se bavim pravom pop glazbom – zaključio je Sergej te dodaje:
– Svaki koncert je posebna priča. Svaki grad je posebna priča. Uvijek je najteže pjevati pred svojima jer to je tvoja prva publika od koje si dobio prvi aplauz i onda se uvijek trudiš dati svoj maksimum. Da se zahvališ za ukazano povjerenje. Ali generalno, svaka publika je zahtjevna na svoj način i uvijek se moraš dati sto posto. Za kraj razgovora za portal Scena.hr Sergej je poručio:
– Pozivam publiku da zajedno proslavimo naših prvih 20 godina karijere i podijelimo ljubav na Valentinovo.

Foto: Scena.hr

The post Sergej Ćetković o 20 godina braka i karijere appeared first on Scena.hr.

Intervju…

Kazalište i umjetnici kao ogledalo društva, neslobodni i zastrašeni, ne usuđuju se progovarati o istini kojoj svjedoče, rekla je talentirana glumica Marija Kolb u intervjuu za portal Scena.hr

Marija Kolb ovogodišnja je dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta za najbolje glumačko ostvarenje u radiodrami, za ulogu Julije u radiofonskom djelu ‘Tuga’. Kaže da joj je uloga Julije u drami izuzetno bliska jer s Julijom dijeli tugu gubitka voljene osobe. Marija je rano ostala bez majke i tu bol je, u radu, prelila na lik Julije. Također, jednako kao i Julija, i Marija se uči nositi s tugom. U intervjuu za portal Scena.hr osvrnula se i na kompliciran položaj mlađih glumaca. Marija smatra da je danas istina postala tabu, kako na glumačkoj sceni, tako i u životu i to ju provocira te dodaje da društvo treba preuzeti odgovornost i ujedinjeno pristupiti razbijanju svih predrasuda i tabua.

Scena: Kakva je Julija u radiodrami Tuga?
Julija je neobična djevojka zaigrane prirode. Iako se predstavlja kao odlučna i nepokolebljiva osoba koja zna što želi i ne boji se to slijediti, iznutra je krhka i nježna. Ne zna se nositi s osjećajima tuge i gubitka, a probleme ne rješava, nego ih vješto izbjegava, zatvara oči i povlači se u sebe. Dosta egzistira u osami. Doznajemo da odlazi iz roditeljskog doma i preseljava u Pariz gdje se želi realizirati kao balerina, no zbog ozljede (koju dugo skriva od obitelji, pa i sebe) ne uspijeva. Upoznajemo ju u trenutku kad joj brat (Mladen Vujčić kao Vincent) preko telefona želi priopćiti tužnu vijest, da im je otac umro. Međutim, Julija to ne može prihvatiti niti se ima snage suočiti s tom situacijom. Ignorira brata, ne odgovara na pozive, briše njegove poruke, zatvara se u sebe, a kad ju ipak uspije dobiti na telefon, ona izbjegava razgovor, mijenja temu, bunca, prepričava fragmente sjećanja iz djetinjstva i tako ostavlja brata na cjedilu i prepušta mu da se sam pobrine za oca, sprovod, obitelj itd. Julija je nesretna i u ljubavi. Neuspjelu vezu doživljava kao poraz i ne može prekid priznati niti sebi niti bratu. Zapravo, ponekad se čini da je više emocija u stanju pokazati strancu u parku,nego bližnjima.

Scena: Ima li sličnosti između vas i Julije?
S Julijom sam se dosta poistovjetila jer sam kao i ona proživjela gubitak voljene osobe. Brat i ja smo ostali bez majke u osjetljivoj dobi. Umrla je kad sam tek napunila 18 godina, a brat 21 godinu. Teško mi je o tome govoriti. Mama mi jako nedostaje i taj osjećaj stalnog žalovanja i tihi jecaji nikada neće nestati. A opet, na neki čudan način osjećam da je majka i dalje s nama, da bdije kao anđeo. Nakon gubitka i brat i ja smo se dosta povezali s ocem, on je naš oslonac, podrška i zaklon.

Scena: Kako vi doživljavate tugu?
Nikako. U privatnom životu uopće ju ne želim doživljavati. Tuga je za mene neželjeni osjećaj koji se pojavi u prsima i koji boli. Na tugu sam uglavnom ljuta, odnosno na sebe iz nemoći da momentalno promijenim taj osjećaj i trebat će mi još puno vremena, rada na sebi i zrelosti da bih ju naučila prihvaćati i da bih ju jednog dana, eventualno, prigrlila kao sastavni dio sebe. Svjesna sam da je kao osjećaj neizbježna u životu i još uvijek tražim mehanizme kako se s njome nositi. Kada sam tužna uglavnom se povučem u sebe, izoliram se. Jer tako skupljam snagu. Tek sam nedavno naučila podijeliti tugu i priznati da sam ranjena. I to samo najbliskijim osobama. Ranije bi me to bilo strah (pokazati ranjivost) i sram (jer bi to značilo da sam slaba). Nakon te faze izolacije posvetim se regeneraciji i ‘punjenju’ lijepim osjećajima i pozitivnim stavovima. Meditiram. Tražim načine, mjesta, ljude i/ili događaje koji me nadahnjuju, razveseljavaju, regeneriraju, pune toplinom i koji vraćaju osmijeh na moje lice. S druge strane, kao glumica rado prihvaćam takve zadatke. Veliki su mi izazov i kad se ne radi o mojoj koži, tugu lako propuštam kroz svoje ’emotivno biće’. Moram priznati da mi nije jasan koncept “da najprije moramo patiti da bismo uistinu znali cijeniti sreću.“ Ne prihvaćam to kao svoju istinu. Ne mislim da u životu moram patiti da bih znala što je sreća. Da, ima i bit će takvih trenutaka. Ali za mene su prolazni, osim kad se radi o gubitku voljene osobe. To je vrsta tuge s kojom se čovjek mora naučiti živjeti.

Scena: Dobitnica ste NHG za najbolje glumačko ostvarenje u radiodrami, za ulogu Julije u radiofonskom djelu ‘Tuga’. Kakav je osjećaj dobiti Nagradu hrvatskog glumišta?
Puno je tu pomiješanih emocija. Uzbuđenje, nevjerica, zahvalnost, sreća… Već samu nominaciju za NHG doživljavam kao potvrdu da struka prati i vrednuje moj rad, da cijeni trud i zalaganje i da uočava moju posebnost. Mnogo je vrijednih i talentiranih glumaca na našoj sceni i to što ne uspijevaju biti izdvojeni (na način kako to omogućava nominacija za NHG) nipošto ne umanjuje njihovu vrijednost i kvalitetu. S tim u vezi valja reći da je puno faktora koji se moraju poklopiti da bi nagrada na koncu došla u nečije ruke. Odličan dramski predložak, redatelj, glumački partneri, sjajan tim, žiri koji se složi oko odluke… A ja sam bila blagoslovljena da se oko ‘Tuge’ okupio takav tim ljudi koji su, svaki na svoj način, doprinijeli da iznjedrim ulogu Julije onako kako ta osjetljiva tema gubitka bližnje osobe i zaslužuje.

Scena: Jeste li očekivali nagradu?
Moram priznati da nagradu nisam očekivala, naprotiv, bila sam uvjerena da je neću osvojiti. Nije se tu radilo o tome da nisam vjerovala u sebe, nego sam jednostavno imala takav osjećaj. Srećom pogrešan. I samu vijest o nominaciji primila sam s nevjericom. Zaista mi nije bilo ni na kraj pameti, za razliku od prve osvojene Nagrade hrvatskog glumišta (za najbolje glumačko ostvarenje u predstavama za djecu i mlade, 2009.) koju sam ‘u sebi’ znala i nekako osjećala da ću dobiti.

Scena: Kako je danas mlađim glumcima u Hrvatskoj?
Činjenica je da svjedočimo hiperprodukciji glumaca uslijed otvaranja Akademije u Osijeku, Splitu, Rijeci i privatnog Fakulteta za film i scensku umjetnost u Zagrebu. Iako potonji ne upisuju klasu svake godine, već svake druge ili čak treće, tržište je preplavljeno glumačkim kadrom. Doduše, zbog redovitog snimanja sapunica, povećala se potražnja za mladim i novim licima, no to još uvijek nije dovoljno da svi glumci žive od posla za koji su se obrazovali. U današnje vrijeme glumci, koji nisu u stalnom angažmanu, primorani su raditi i izvan struke ili pak proširuju svoje područje djelovanja u kulturnom sektoru, u smislu npr. produkcije kako bi si osigurali prostor na tržištu. To mogu tako da osnuju Umjetničku organizaciju i produciraju vlastiti kulturni sadržaj ili da kao samostalni umjetnici predlažu suradnje redateljima, producentima i kolegama glumcima, da se udružuju i da stvaraju sadržaj koji potom prezentiraju kazalištima, kulturnim centrima, festivalima itd. Bilo kako bilo, danas je glumac sam sebi i producent i organizator i PR manager, a često i redatelj i tekstopisac, a na koncu i osoba koja nudi i prodaje predstave, organizira turneje… U jednu ruku to je u redu, jer glumci su kreativni stvaratelji i lijepo je da imaju mogućnost predlagati teme, ideje, projekte koje ih provociraju umjesto da su samo ‘izvođači’ radova, ideja i redateljskih koncepata. Lijepo je i da se izgrađuju i napreduju, da proširuju svoje talente i mogućnosti. S druge strane, to paralelno ‘egzistiranje’ na nekoliko frontova umanjuje njihov fokus te se u moru poslova organizacijske i produkcijske naravi ‘gube’ zbog nemogućnosti da se kvalitetno posvete jednoj stvari.

Scena: Prema vašem mišljenju, koja tema je tabu?
Zapravo mislim da je istina tabu tema, ne samo na glumačkoj sceni, nego u životu ljudi, općenito. Vrlo je teško danas biti iskren i otvoren i progovarati svoju istinu, ma kakva god ona bila. Puno je kalkulacija… kome se to neće svidjeti, kome će smetati, kome ću stati na žulj, tko će se uvrijediti, hoće li me zbog toga izvrći ruglu, onemogućiti napredovanje, sabotirati me, izopćiti, čija sam, čiji si, tko stoji iza tebe, ja – tebi, ti – meni, ako – onda itd…. I u toj neslobodi teško je ostati slobodan i sebi vjeran. Ne biti dužan, ne zaduživati se… Za većinu ljudi život se svodi na puko preživljavanje i u takvom položaju ne samo da ne ostaje vremena i snage za bunt i prosvjed, nego je posrijedi i strah za golu egzistenciju. Bolje je pokriti se ušima. I šutjeti. Takva je klima posebno loša za umjetnike, koji u suštini moraju biti slobodni da bi stvarali. Kazalište i umjetnici kao ogledalo društva, neslobodni i zastrašeni, ne usuđuju se progovarati o istini kojoj svjedoče. Konkretno i nedvosmisleno.

Scena: Koja je najveća predrasuda o glumi?
Jedna od banalnih predrasuda je da je glumcima najteže ‘naučiti sav taj silni tekst’. Ljudi ne znaju da tek tada počinje borba jer je naučen tekst tek jedna puzla u cjelovitoj slici koju zovemo uloga. Mladi ljudi često imaju pogrešnu predodžbu o glumi kao o glamuroznom pozivu i tada su ‘slava i novac’ motivi njihovog upisa na studij glume. S vremenom, ako su voljni odbaciti predumišljaje, shvate da biti glumac i umjetnik iziskuje puno ‘kopanja’ po sebi, po svojoj nutrini i po emotivnom biću. Shvate da su volja i upornost važnije od talenta i da nema jedinstvene formule ili jednadžbe za rješavanje karaktera i uloge. Talent je samo preduvjet, potencijal kojega osoba uz trud i volju može realizirati. Svaki komad, svako lice i svaka uloga zahtijevaju novi pristup, upisivanje novih parametara i novu računicu. Gluma jest zanat, ali njime je jako teško ‘jednom za svagda’ ovladati. Taj zanat zahtijeva konstantno istraživanje, isprobavanje, usavršavanje i nadograđivanje. Pored banalnih postoje i opasne predrasude. Kako bilo, tabuima i predrasudama treba pristupiti studiozno i promišljeno. Valja dijagnosticirati njihov uzrok i uključiti sve segmente društva koji su odgovorni za njihovo nastajanje, pozvati na dijalog i diskusiju i postepeno ih rastvarati. To može biti bolno i dugotrajno, ali otvorena komunikacija i suradnja, razumijevanje i želja za promjenom jedini su načini da se uklone predrasude koje ponekad zaista mogu biti razarajuće. Dakle, cijelo društvo treba preuzeti odgovornost i ujedinjeno pristupiti razbijanju predrasuda, jedne po jedne.

Scena: A što vas kao čovjeka boli?
Najviše me boli nepravda, grubost prema slabijima i nemoćnijima i laži koje mogu biti okrutnije i ostaviti veće posljedice nego fizičke rane.

Scena: Što trenutno radite?
Balansiram i ‘žongliram’ između različitih obveza i poslova i to mi je jedan od najvećih izazova trenutno. Generalno govoreći, to paralelno djelovanje na nekoliko frontova prilično me okupira u zadnje vrijeme jer je upitna dugoročna održivost takvog djelovanja. Naime, angažirana sam kao umjetnička suradnica Branki Cvitković i Almiri Osmanović na kolegijima Gluma i Scenski pokret na Fakultetu za film i scensku umjetnost na privatnom sveučilištu i u tom smislu se bavim pedagoškim radom koji me veseli i ispunjava. Pored toga, trenutno igram u tri predstave: ‘Idi pa vidi’ Centra za kulturu Trešnjevka i Adam scene, ‘Sve o sofi’ Gradskog kazališta Zorin dom gdje alterniram sjajnu kolegicu i glumicu Petru Cicvarić i ‘Čudak Šumek’ Kotar teatra i Kazališta Mala scena. Započela sam rad na novoj predstavi u režiji Žaka Valente čija će premijera biti održana u ožujku sljedeće godine u sklopu programa Rijeka Europska prijestolnica kulture 2020. Što se tiče mog djelovanja kao producentice, s kolegom Matijom Kezele vodim Kotar teatar, jedino profesionalno kazalište u Gorskom kotaru. U okviru Kotar teatra pokrećemo brojne inicijative, stvaramo kulturne sadržaje, radimo na razvoju publike, stvaramo distribucijsku mrežu, umrežavamo umjetnike i institucije s ciljem pružanja kvalitetnog kulturnog programa stanovnicima Gorskog kotara, a sve u želji da Gorski kotar s glavnim gradom – Delnicama jednog dana postane važan kulturni centar na okosnici Zagreb – Rijeka.

Foto: Marija Kolb priv. album

The post Marija Kolb: Istina je u Hrvatskoj postala tabu tema appeared first on Scena.hr.

Premijera…

U predstavi ‘Priče iz davnine’ Ivana Brlić Mažuranić s lakoćom putuje iz davnine u današnjicu, baš kao i njezine bajkovite, antologijske pripovijetke, uvijek podjednako uzbudljive i začudne, kazao je redatelj

Predstava Priče iz davnine, u režiji Paola Tišljarića, koprodukcija je zagrebačkog kazališta Trešnja i dubrovačkog Kazališta Marina Držića. Za zagrebačku publiku predstava će se premijerno izvesti u kazalištu Trešnja danas, 13. veljače, dok je premijera u Dubrovniku zakazana za 6. ožujka.
Radnja predstave je imaginarni susret s našom najvećom dječjom spisateljicom Ivanom Brlić Mažuranić i njezinim pričama, a nastala je iz pera dramaturginje Lade Kaštelan.
– U ovoj predstavi Ivana Brlić Mažuranić s lakoćom putuje iz davnine u današnjicu, baš kao i njezine bajkovite, antologijske pripovijetke, uvijek podjednako uzbudljive i začudne. Prvi put objavljene 1916. Priče iz davnine čitatelje uvode u stilizirani svijet slavenske mitologije, a njihove fantastične teme i osebujni likovi naveli su već mnoge generacije na razmišljanje o životnim vrijednostima, prijateljstvu, ljubavi, hrabrosti i kompleksnosti ljudske ćudi – ispričao je redatelj Paolo Tišljarić za portal Scena.hr. Redatelj kaže da mu je najveći izazov u predstavi bio doći do finalne verzije teksta za izvedbu.
– Priče Ivane Brlić Mažuranić prepune su inspirativnih detalja i začudnih poruka, pa kad je sve to trebalo složiti u predstavu od sat vremena, dramaturginja Lada Kaštelan i ja imali smo za donijeti puno teških odluka – objašnjava Tišljarić. Dodaje da je atmosfera na kazališnim probama bila odlična.
– Užitak je raditi s ansamblom i tehnikom kazališta Trešnja – kazao je redatelj. Iako je predstava prvenstveno namijenjena djeci, Tišljarić kaže, da se obraća i onima koji su nekad bili djeca ako se prepuste ovom neobičnom scenskom prožimanju mašte i stvarnosti, sadašnjosti i prošlosti.
– Isto tako, ova predstava je koprodukcija s kazalištem Marina Držića iz Dubrovnika, pa će biti zanimljivo vidjeti reakciju publike u oba grada – zaključio je Tišljarić, koji nam je otkrio kako doživljava lik i djelo Ivane Brlić Mažuranić.
– Ivana je inspirativna spisateljica s vrlo posebnim osjećanjem svijeta. Moja omiljena priča iz zbirke je Šuma Striborova, a još iz škole pamtim citat: „Morala je pak ta šuma ostati začarana, dokle god u nju ne stupi onaj, kojemu je milija njegova nevolja nego sva sreća ovoga svijeta.“ – prisjetio se Tišljarić za portal Scena.hr te dodaje:
– Svakome tko je ikad čitao Ivanine priče, sigurno su postale neizbrisiv dio njegove “knjige svijeta“, a s obzirom na to da je četiri puta bila predložena za Nobelovu nagradu i više puta prevođena na brojne svjetske jezike, neosporno je važna za naš nacionalni identitet.
U predstavi glume Ivana Bakarić, Glorija Šoletić, Marija Šegvić, Luka Bulović, Matija Čigir, Dubravka Lelas i Paško Vukasović. Scenografkinja predstave je Irena Kraljić, kostime je osmislila Tea Bašić Erceg, koreografiju Blaženka Kovač Carić, rasvjetu oblikuje Vesna Kolarec koja je i autorica video projekcija, uz Žarka Dragojevića, ujedno i autora glazbenih brojeva. Plakat je ilustrirala umjetnica OKO. Predstava je namijenjena djeci starijoj od šest godina, a može se pogledati u kazalištu Trešnja 15., 16., 22. i 23. veljače 2020.

Foto: Press – Damil Kalogjera

The post Paolo Tišljarić: Ivana Brlić Mažuranić je važna za naš nacionalni identitet appeared first on Scena.hr.