Maribor…

Irenu hvale i kritičari, koji kažu da je Irena glasovno potpuno iznenadila te da ova mlada i vitka Azucena može uistinu slaviti svoj suvereni debi

Irena Parlov utjelovila je Azucenu u operi ‘Trubadur‘ Giuseppe Verdija. Premijera opere bila je 31. ožujka u Mariboru, a režiju potpisuje Filippo Tonon. Premijera je za Irenu bila jako emotivna, pa nije mogla sakriti suze radosnice kad ju je publika nagradila uzvicima oduševljenja i dugim aplauzom. Irena kaže da je uloga Azucene jedna od najzahtjevnijih mezzosopranskih uloga.
– Mislila sam da sam luda kad sam se upustila u takvu avanturu, s obzirom na to da sam za učenje uloge imala samo mjesec dana. Na probe ansambla došla sam nakon devet dana pripremanja uloge jer sam prije toga imala premijeru Madama Butterfly u kojoj sam debitirala kao Suzuki u Ljubljani, i jednostavno nisam mogla miješati Puccinija i Verdija. Da sam dobila ulogu, saznala sam možda 25 dana prije početka službenih proba. Jedna sam od rijetkih koja recimo niti prvu ariju Stride la vampa, nikada nije pjevala. Tako da mi je sve bilo novo – ispričala je operna pjevačica za portal Scena.hr. Dodaje kako je generalno mišljenje da se uloga Azucene pjeva u znatno zrelijoj životnoj dobi od njezine.

– No napravila sam malo istraživanje i većina svjetskih Azucena je baš u mojoj dobi počela pjevati ovu ulogu. Kao recimo Fiorenza Cossotto, koja je i jedna od mojih najdražih mezzosopranistica. Interesantno mi je bilo slušati njene snimke iz tog perioda i kasnije, i to zato što je kao mlada pjevala Azucenu, a poslije sve zrelija. Zato nimalo ne žalim što sam se upustila u sve ovo. Posebno sam sretna i zahvalna što je kompletna predstava naišla na veliko odobravanje publike. Ovo je bio moj debi u divnoj operi u Mariboru – naglasila je Irena. Oduševljena je ansamblom, režijom i kostimima.

– Svi smo bili jedna zaista dobra ekipa, koja je disala zajedno da napravi dobar projekt. Moje zadovoljstvo je tim veće što sam ovu ulogu spremala s jednim od najboljih naših dirigenata, Lorisom Voltolinijem i jako sam zahvalna i sretna što me prepoznao, vjerovao u mene te zbog svega što sam od njega kroz ovaj period naučila i usvojila – kazala je Irena kojoj je ovo bila treća suradnja s dirigentom Voltolinijem. Kaže da je iz svakog projekta s njim izašla bolja i spremnija za nove izazove.
– Lijepo je raditi s dirigentom koji pjevaču želi dobro, diše s njim, pa i kad se naljuti i prigovori, a to čini jer zna da možeš bolje i želi to izvući iz tebe. Kao otac s djetetom. Ponekad zagalami, ali samo zato da dijete ne padne i ne udari se. To mi je najljepši dar za sav trud koji sam uložila jer sada ova uloga može dalje rasti, a i ja s njom – otkrila je Irena. Ističe da ima još puno toga što može dati u ovoj ulozi.
– A sve to dolazi s godinama jer kad dobro postaviš ovakvu ulogu u mladosti, sve ono što se bude dalje nadograđivalo na nju s godinama, čini je boljom i boljom. Iz tog razloga nisam željela u ovoj ulozi biti nešto što trenutno nisam – objasnila je. Hvale je i kritičari koji kažu da je Irena glasovno potpuno iznenadila te da ova mlada i vitka Azucena može uistinu slaviti svoj suvereni debi
– I to sam zaista bila ja. Mlada Azucena. Od svoga glasa nisam željela praviti ništa drugo jer to što treba doći, doći će samo s godinama i ne može se i ne smije umjetno dodavati – kazala je. Ireni je najveći kompliment došao od pojedinih opernih znalaca, koji su bili uvjereni da je ovu ulogu već pjevala.

Foto: Slavko Rajh

The post Irena Parlov nije mogla sakriti suze radosnice nakon ovacija publike appeared first on Scena.hr.

Samo nebo je granica…

Jedna od najboljih balonašica svijeta i prva pilotkinja balona na solarni pogon za portal Scena.hr otkriva zašto se zaljubila u balonaštvo

Na aerodromu Gubaševo pored Zaboka ovog vikenda održao se Međunarodni festival balona Croatia Hot Air Balloon Rally. Festival balona privukao je svjetske balonaše iz Njemačke, Velike Britanije, Slovačke, Švicarske, Slovenije te Hrvatske. Francuski pilot Francois Messines i bivši svjetski prvak bio je jedna od zvijezda festivala balona, ali najviše pažnje privukla je Marija Petrić Mikloušić, jedna od najboljih balonašica svijeta i hrvatska reprezentativka u letenju balonima na vrući zrak. Petrić Mikloušić je i jedina pilotkinja balona na solarni pogon. Iza nje je više od tisuću letova balonom, a leti od početka 80-ih. U ekskluzivnom razgovoru za portal Scena.hr Marija je otkrila kako je let balonom postao njezin život.
– Moj suprug je prenio ljubav prema balonima na mene. I kad smo se vjenčali, krenula sam polako u taj sport. Imali smo svaki svoj posao, ali zaljubila sam se u letenje balonima i jednostavno ne možeš prestati s time. Ostavili smo svoje poslove i krenuli u balonaštvo. Kasnije sam položila za pilota. Bilo je i teškog vremena za preživjeti, ali nikad nisam požalila. To je jedna ljepota življenja. Svijet balonaša je jedna draga zajednica, ljudi se rado ugoste, druže… – priča Petrić Mikloušić. Dozvolu za pilota balona dobila je 1998. godine u Engleskoj.
– U Hrvatskoj u to vrijeme nije bilo škole za balonaše. Prvo se polaže teorija – meteorologija, koja je jako važna za balone jer je balon jako osjetljiva letjelica. Zatim navigacija, pa zakone u zrakoplovstvu te sistem i procedure balona i u konačnici provjerava se psiho fizička spremnost. Ispit traje oko četiri sata. Nakon teorije polaže se praktični dio. Letiš s iskusnim pilotom, koji prati tvoj let – otkrila je Petrić Mikloušić. Dodaje kako je let balonom siguran sport. Kaže da se rijetko dogode opasne situacije, a najviše ih ima na natjecanjima.
– Na natjecanjima se ide do krajnjih granica. Prije dvije godine bilo je Svjetsko žensko prvenstvo i poslali su nas letjeti po kiši. Naravno da imaš iskustvo i zaboraviš da je natjecanje jer prvo čuvaš svoj život, pa svoj balon, pa tek onda razmišljaš o natjecanju. No bile su neke djevojke koje su razmišljale samo o natjecanju, pa su se našle u opasnoj situaciji. No statistike pokazuju da je let balonom siguran – naglasila je Petrić Mikloušić, koja je balonom obišla skoro cijeli svijet.

Foto: Scena.hr
Fotogalerija:  [See image gallery at www.scena.hr]

The post Pilotkinja balona Marija Petrić Mikloušić – ljubav prema letenju appeared first on Scena.hr.

Prisjetila se…

Lijepa glumica raduje se nastavku snimanja serije ‘Novine’. U seriji igra nesretnu suprugu kontroverznog tajkuna zbog kojeg je često pijana i drogirana. U razgovoru za portal Scena.hr Sandra govori o ulozi te otkriva jednu zanimljivu scenu sa snimanja

Sandra Lončarić Tankosić kaže kako uživa u kratkom odmoru od snimanja i uloga. Za nove glumačke uspjehe Sandra baterije puni uz obitelj.
Zvijezda televizijske serije ‘Novine‘ kaže da se još nisu slegli dojmovi od snimanja prve sezone, iako je prošlo godinu dana. Dodaje kako se veseli snimanju nastavku serije.
– Zaista sam uživala na tom snimanju. Ekipa je uistinu sjajna. Čula sam da će se snimati druga sezona i jedva čekam – otkrila je lijepa glumica za portal Scena.hr. Sandra u seriji igra suprugu kontroverznog tajkuna.
– Uloga je jako zanimljiva i slojevita. Igram ženu koja je ogorčena i to se vidi po njezinom ponašanju te po načinu života. Puno pije, drogira se… Stalno je pijana. To je njezin bijeg iz svog svijeta, iz zlatnog kaveza u koji je smještena. Bilo mi je zanimljivo graditi tu ulogu. Pokazati tu njezinu slabost u toj njezinoj ljutnji. A zapravo, njoj je potrebna ljubav jer njezin suprug je ne voli onako kako bi svaka žena željela da je suprug voli. A zatim je iz bunta otišla u krajnost, u alkohol i drogu, kako bi im svima uništavala živote barem malo. Kako bi zapravo pokazala da je tu, da postoji – ispričala je Sandra, koja je u svojoj karijeri igrala puno zanimljivih i slojevitih ženskih likova u kojima je mogla pokazati široku lepezu emocija i stanja ženske naravi.
Glumica se prisjetila jedne zanimljive scene sa snimanja.
– Uvijek prepričavam tu jednu scenu gdje sam snimala kako šmrčem kokain. I onda sam morala šmrkati šećer u prahu. Dakle, što mi sve glumci moramo proći za ulogu – otkrila je glumica kroz smijeh za portal Scena.hr te dodala:
– Šmrkati šećer u prahu bilo je zanimljivo jer mi je dva dana u ustima i nosu sve bilo slatko. Šećer mi je ušao u sve sisteme u tijelu.
Osim glume, Sandra uživa u putovanjima. Posebno pamti prošlo ljeto kad je 17 dana provela u Americi.
– Putovala sam sama i to je nevjerojatno iskustvo. Bila sam u New Yorku, Richmondu, Washington… Bilo je fantastično. Upoznala sam puno ljudi, dobila sam samopouzdanje jer putovati sama bilo je također izazov – naglasila je sjajna glumica.

Foto: Scena.hr

The post Sandra Lončarić Tankosić: Zbog uloge sam šmrkala šećer u prahu appeared first on Scena.hr.

Umjetnica za Scenu…

INSPIRACIJA SU LJUDI: Odrastanje uz dvije velike književnice, Sunčanu Škrinjarić i Sanju Pilić, život kroz fotografiju i ljubav prema dokumentarcu

– Iako sam rasla okružena ženama, umjetnicama, dugo vremena se nisam doživljavala kao umjetnica. Niti sam se deklarirala kao umjetnica, iako unazad 13 godina imam status slobodne umjetnice – započinje svoju priču sjajna fotografkinja Vladimira Spindler, koja je odrasla uz dvije velike književnice, baku Sunčanu Škrinjarić i majku Sanju Pilić.
– Nisam patila zbog njihove jačine, niti se trudila da im moram biti uz bok. To je došlo spontano. Genetski. Nisam mogla pobjeći od sudbine. Ipak mojim tijelom kola njihova krv. I danas sam ponosna na to. A dobila sam i njihovu individualnost. Niti jedna od njih; krenuvši od moje mame Sanje Pilić, bake Sunčane Škrinjarić do moje šukunbake, koja je isto bila spisateljica, Zofke Kveder, nisu pripadale nikakvim lobijima, političkim strankama, niti su se pretjerano družile kako bi osigurale svoju poziciju. One su najvjernije bile onome čime su se bavile. I preko svog rada su bile prepoznate. To je njihova posebna kvaliteta. Danas sam ponosna na to što sam pristala biti umjetnicom, čak sam naučila izgovoriti to preko svojih usana. Valjda sam konačno odrasla. I žene iz moje obitelji me sada više fasciniraju, nego kad sam bila djevojčica. Onda nisi toga svjestan. Pa se nisam niti time opterećivala – nastavlja Vladimira za portal Scena.hr te se prisjeća djetinjstva i jednog pisma.

Pismo Vladoši
– Moje djetinjstvo je bilo kao u sve djece, na biciklu, uz mjuzikle u kojima sam se ‘gušila’, na cesti, u muzičkoj školi… Život nam je bio više nego skroman jer se od knjiga nije naročito živjelo. Više se preživljavalo. No možda smo zato naučili biti skromni. I to kroz sve generacije. Novac nam je nekako bio najlošija karika. Čitala sam pisma šukunbake koja piše u Prag svojoj kćeri Vladoši, koja je tamo upisala studij, kako nema novaca, pa joj šalje neke štrudle, jabuke… I kako će poslati više kad bude imala. No Vladoša nažalost nije doživjela velike godine. Umrla je na svoj 19. rođendan pokošena španjolskom gripom u Pragu – otkriva Vladimira. U svijet fotografije Vladimira je zaronila s tadašnjim dečkom fotografom.

Put fotografije
– Prve korake sam radila uz njega. Krajem 1997. godine Rene Bakalović me pozvao u časopis Globus i rekao mi: “A sada moraš sama.” Bilo je nemilosrdno. Nisu me dočekali široko otvorenih ruku. Malo sam snimala. No u jednom kratkom periodu, najljepšem u tom vremenu, uzeo me kao svog fotografa pokojni Malnar. Koji je postao i moj veliki prijatelj. On je jako cijenio način na koji radim i savršeno smo se slagali. Nakon tog je uslijedio časopis Tjednik. Obožavala sam tamo raditi. Isprva, je ulazak opet bio težak, no bila sam strpljiva. Dolazila sam u redakciju, iako nisam dobivala snimanja. Nakon dva mjeseca mojeg strpljenja došlo je i prvo snimanje. Tog trena moj rad je primijetio Miljenko Jergović. U Tjedniku sam ostala do njegovog gašenja. Tada je postalo lakše. A u međuvremenu je krenula i stalna suradnja s kazalištem ‘Gavella’ zahvaljujući Krešimiru Dolenčiću. Tamo sam provela pet prekrasnih godina. Kazalište je ipak ostalo moja ljubav – ispričala je Vladimira. Kaže da joj je rad u kazalištu dao poseban pogled kroz fotoobjektiv.
– Tada se radilo na film. Hodala sam s bezbroj filmova po džepovima fotografske torbe. Na pozornici su se izmjenjivala svjetla, a ja sam morala računati blende u glavi i uloviti pravi trenutak. Jako puno procesa. Kad bi se svjetla upalila, mahnito sam brojala koliko sam filmova ispucala, bojeći se pritom da u tom mraku nisam izgubila koji. Rad u kazalištu je specifičan. I ono najvažnije, morate ga voljeti. Ja neizmjerno volim kazalište. I promatrati kako nastaje predstava. Biti dio ekipe. Dio svih koji rade na projektu. Biti jedna vrsta psihologa, kako bih što bolje osjetila karakter glumaca na sceni. To je puno više od pustog okidanja fotoaparatom – ističe lijepa Vladimira. Dodaje da je njezina najveća kvaliteta upravo ljubav prema poslu i ljudima.
– Moja fotografija se nije mijenjala u svojoj srži. Samo je počela nalaziti i druge smjerove. Kako su mi ljudi, oni obični, jako važni, tako sam se povremeno okretala i dokumentarnoj fotografiji. Često sam i sama, kao prosvjednica, bilježila događaje, ljude, ali s tom razlikom, da mi je bilo bitno da imaju fotografije i jednu art poziciju, a ne samo kao reportažna fotografija. Tako sam bilježila emocije ljudi. Tako je nastala jedna od mojih izložba pod nazivom ‘Kronike vremena‘, u vrijeme prosvjeda protiv Horvatinčića i za Varšavsku. Tako sam i sama nekim dijelom sudjelovala u istoj borbi, a ne bila tek puki promatrač – ističe Vladimira, pa nastavlja:
– Fotografski me privlače razni momenti. Ljubav, bol, sjetnost, ljepota… Nije važno je li to kolodvor, izmaglica, ruševna zgrada, lijepa djevojka, romski dječak koji plače, Zagreb pod snijegom, ljudi koji ispijaju kavu ili moja djeca. Bitan je trenutak, igra svjetla. To je ono što me ponese. Fotografiram život, koji me okružuje i nadahnjuje. Ne postoji tema koja je važnija.
Njezin fotografski potpis je postao prepoznatljiv, a kroz privatni rad iz nje često izlazi sjeta i tuga.
– Volim autoportrete svojih stanja. Ne volim baš kad me drugi fotografiraju. Možda se može to nazvati taštinom, no sama sebe najbolje snimim – kazala je. Vladimiru ponekad može rasplakati nečiji snažan rad.
– Desila se jednom situacija da sam posjetila izložbu, meni najdražeg hrvatskog fotografa Đure Janekovića, i cijelim njegovim opusom, šetajući po izložbenom prostoru, plakala. Plakala sam od ljepote – prisjetila se. Vladimira je nakon 20 godina rada kao fotografkinja odlučila krenuti u jednu novu formu – dokumentarni film.

Dokumentarni film 
– To je došlo spontano. U trenutku stagnacije. Kad imate osjećaj da stojite na mjestu i da vas to više ne zadovoljava dovoljno. 2014. godine sam odlučila napisati sinopsis za film ‘Geni moje djece’, koji će govoriti o mojim genima, o ženama iz moje obitelji. Prošla sam natječaj i od HAVC-a sam dobila poticajna sredstva za pisanje scenarija. Nakon šest mjeseci i njega sam završila. No nekako još nije bilo vrijeme da krenem u taj projekt. Trebala sam još malo odrasti – objasnila je. Vladimira je napravila i kratki lirski dokumentarni film ‘Preko ruba’.
– Moja desna ruka, pomoćnica režije bila je moja najbolja prijateljica Ana. A film je nastao kao poklon mojoj prijateljici primabalerini Mirni Sporiš. No i on je čekao spremljen u ladici godinu dana. U međuvremenu sam upisala školu dokumentarnog filma. To mi je bila najbolja odluka životu. Uz satove snimanja, imali smo satove snimanja zvuka, montaže, razna predavanja, predavače, puno zadaća koje smo morali napraviti. Ta vrsta školovanja te tjera da svakodnevno učiš, radiš. Ja sam se naime potpuno zaljubila i u montažu. Ona je vrh nastajanja filma. Ona će na kraju odvesti priču do kraja. O njoj najviše ovisi. Ponovno sam se osjetila živom i kreativnom – priča Vladimira, koja je snimila i kratki dokumentarac od 20 minuta ‘Mama, zašto plačeš…’
– Nadam se da će ga mentori slati na festivale. A došlo je vrijeme da i film o Mirni izvadim i plasiram ga. I nakon godine dana stojim iza njega. On je na neki način moja prva beba. Nadam se da sam na putu da dokumentarni film postane moja profesija – zaključila je lijepa Vladimira te otkriva zašto baš dokumentarna forma.
– Zato što me zanimaju ljudske sudbine, priče, a ujedno sublimira sve ono čime sam se bavila. Preko muzičke škole, slikarstva, fotografije… Sve je to satkano u toj umjetnosti. I shvatila sam da je to jedini ispravni put. I ono čime se želim baviti. Do kraja života – sigurna je.
– Svoje zelje zapisujem. I maštam o njima. Sljedeća želja je završiti i dokumentarni film ‘Geni moje djece’ s kojim je sve počelo. Da nije bilo te prvotne želje, vjerojatno se ne bi ništa od ovoga u mom životu dogodilo. Ovako mogu samo zahvaliti mentorima, predavačima i onima koji vjeruju da mogu. I sebi što još imam profesionalnih želja – naglasila je Vladimira za portal Scena.hr.

Foto: Vladimira Spindler

The post Vladimira Spindler: Od fotografije do dokumentarnog filma appeared first on Scena.hr.

Za portal Scena.hr….

USTAV RH: Dramaturginja kaže kako živimo u vremenu koje negira pravo na izbor, negira osobne slobode ili ih nedovoljno dopušta, a posebno različitost. Ističe kako se danas autocenzura uvukla u umjetnost i to je plaši

– Moram reći da je izazov pretočiti filmski scenarij u kazališni tekst. I zadatak, koji se tek na prvi pogled može učiniti jednostavnim jer je riječ o dijaloškoj formi, za razliku od adaptacije romana, međutim to je po mom mišljenju, zahtjevnije – kazala je Željka Udovičić Pleština koja je dramaturški obradila kazališnu predstavu Ante Tomića i Rajka Grlića, Ustav RH. Redatelj predstave je Vinko Brešan, a predstava će biti izvedena na 41. Danima satire Fadila Hadžića 7. lipnja u Satiričkom kazalištu Kerempuh u Zagrebu. Dramaturginja za portal Scena.hr govori o tome kako je biti umjetnik u današnje vrijeme.
– Prije no što je film započeo sa snimanjem, rodila se ideja da Ustav Republike Hrvatske postavimo na kazališne daske. Dakle, kazalište je predložilo da se to negdje paralelno odvija, i ja sam u početku mislila: “Jao, ne opet Srbi , Hrvati , već mi je dosta te teme“. Međutim, Ustav RH govori o tome koliko je različitost nepoželjna, koliko je povijest zablude jaka i koliko ljudi teško od njih odustaju. Mislim da danas, nažalost, živimo u vremenu koji itekako svim svojim hodovima za život i ostalim sličnim stvarima, negira pravo na izbor, negira osobne slobode ili ih nedovoljno dopušta, a pogotovo različitost, multikulturalnost u koju se Europa, u koju želimo pripadati, toliko kune – ispričala je izbornica festivala Dani satire te odgovara na pitanje kako je to bilo biti umjetnik nekih davnih godina.
– Nekada je svaki dan bilo bolje, možda generalno nije bilo bolje, ali činjenica je da danas zbog tih pustih financijskih i ostalih problema, postoji manji broj premijera, postoje problemi recimo u HAVC-u. Pitam se kako je moguće da televizija, javni servis, duguje drugom javnom servisu, HAVC-u. To ja nikad neću shvatiti i razumjeti. Međutim, ono čega se danas najviše bojim u takozvanim mladim demokracijama, koje su se udaljile od značenja te riječi, je jedan novi oblik cenzure koji je karakterističan za ovo vrijeme, a to je autocenzura koja se probila i u umjetnosti. Kad umjetnici pokušavaju zadovoljiti i apologetski kritizirati, taman u mjeri u kojoj je to poželjno – ispričala je Udovičić Pleština te ističe važnost satire.
– Danas satira doista nalazi svoje teme na svakom koraku. Što su vremena teža, satira pronalazi više tema. Meni je bliska, ne samo meni, nego uvidom u ovu cjelovitu produkciju, relativno cjelovitu produkciju prijavljenih predstava, politička satira je naravno ona koja cvjeta. Samo je pitanje na koji način on tretira tu politiku, ide li preko pojedinačnih sudbina, malog čovjeka u sukobu s velikim problemima, ili pak tretira neke univerzalne probleme. Kazalište i satira ne može i ne smije oponašati život i stvarnost jer je stvarnost, pogotovo danas, tisuću puta jača i stvarnija od onog što se može pokazati na daskama. Ali kazalište i satira je potrebna, ima svoje mjesto po tome što ona može, a stvarnost nikada neće moći, fokusirati tu stvarnost, izdvajati jedan problem, spojiti vrijeme, mjesto i problem, kondenzirati ga tako da nas on lupi u glavu – zaključila je Udovičić Pleština u razgovoru za portal Scena.hr.

Foto: Scena.hr

The post Udovičić Pleština govori o autocenzuri u umjetnosti i o tome koliko je danas različitost nepoželjna appeared first on Scena.hr.

Iskreno i sasvim osobno…

“TREBA NEKAD ZASTATI, DATI SEBI VREMENA I KRENUTI ISPOČETKA”: Glumica Marijana Mikulić u razgovoru za portal Scena.hr iskreno otkriva detalje iz života i karijere koji su je obilježili, ali i naučili da bude bolja osoba, majka i glumica

Marijana Mikulić u filmu ‘General‘ igra suprugu Ante Gotovine, Dunju. Kaže da joj je velika čast igrati u filmu Antuna Vrdoljaka.
– Bila mi je velika čast to što sam pozvana da budem dio tog projekta jer je to trenutno najveći projekt u Hrvatskoj. Svi su željeli biti dio tog projekta, a mene je zapalo da budem i zaista mi je velika čast – rekla je glumica Marijana u ekskluzivnom razgovoru za portal Scena.hr. Dunju Gotovinu nije osobno upoznala, ali je istražujući spoznala da je Dunja čvrsta i snažna žena.

‘Dunja Gotovina je snažna žena i pravi vojnik’
– Dunja je bila pravi vojnik. I žena koja nije nikada pokleknula, nije sjela i plakala, nego se cijelo vrijeme borila. I to je ono što sam u svojoj ulozi željela prikazati – otkrila je Marijana. Dodaje kako je imala veliku tremu na snimanju svojih scena.
– Bila sam u tolikoj tremi da je redatelj dolazio do mene i govorio mi da je sve dobro. Vidio je na meni da sam u tremi. Nije svejedno igrati takvu ulogu, živuću osobu, iako je u ovom filmu uloga mala jer je film do Oluje – naglasila je glumica. Marijana kaže da se divi ženama vojnika jer smatra da je teško živjeti u stalnoj strepnji i strahu za supruga, ali se divi i ženama koje su se odlučile za vojnu karijeru.
– Mislim da ženama nije jednostavno biti vojnik. Vjerujem da je to veliki stres, a posebno uz to imati svoju obitelj – rekla je glumica te otkriva kako se osjećala kad je saznala da će zaigrati u filmu o Anti Gotovini.
– Ante Gotovina je zaista heroj i drago mi je da postoje takvi ljudi. Kad sam čula da se snima film o Gotovini, nisam pomišljala da u filmu za mene ima prostora da igram jer sam obilježena kao glumica iz sapunica, iako već dugo igram i u kazalištu Trešnja. I nekako nisam išla za idejom da bih mogla biti dio te priče. Kad sam pozvana na razgovor o filmu, bila sam presretna što sam uopće opcija. Niti nakon tog razgovora nisam išla za time da će se za mene odlučiti. Do samog snimanja bilo mi je nepojmljivo da ću biti dio projekta, meni osobno to je bila velika stvar – ispričala je Marijana.  Glumica hvali i kolegu Gorana Višnjića, koji je u filmu utjelovio Antu Gotovinu.

‘Bilo je ugodno raditi s Goranom Višnjićem’
– Goran je bio divan. Vrhunski profesionalac. Ne ponaša se kao neka velika zvijezda na setu. Goran je čovjek, koji sa svima komunicira na setu, koji ništa nema posebno na setu, bez privilegija. Goran je na snimanju bio drag i ugodan, i velika podrška, kao i redatelj. I raditi s njim je bilo baš ugodno iskustvo – naglasila je Marijana. Glumica se trenutno priprema za predstavu Snježna kraljica u kazalištu Trešnja.
– I tome se veselim jer sam dobila ulogu koja se razlikuje od svega što sam dosad radila. Drago mi je da sam u podjeli i veselim se – kazala je Marijana. Glumica će s obitelji ljeto provesti u Makarskoj. Marijana je majka dvoje djece – Ivan (8) i Andrija (3). U razgovoru za portal Scena.hr, Marijana se dotakla i teme majčinstva.

Biti roditelj…
– Prvenstveno, biti majka, roditelj je lijepo, ali često nije lako, čak i bude teško. Moji sinovi su dosta živahni. Posebno stariji, koji je u školi odlikaš, super s njime sve to ide, ali njemu je ovaj školski sustav dosta krut, on je dosta živahan, ali školski tim mu je izašao u susret drugačijim pristupom i načinom. I zahvalna sam na tome cijelom školskom timu. Isprva sam mislila ‘to mora biti tako, ne smiješ dizati glas protiv sustava’, a onda  odeš, zatražiš pomoć, i tada svi pomažu. I ravnateljica, i učiteljice, i cijeli školski tim se uključio i angažirao. To me zaista iznenadilo, i dijete odmah drugačije reagira i sretan je. Tako da je jedna briga manje – priča glumica i nastavlja:
– No nije lako biti roditelj jer puno radimo, a naši roditelji ne žive u Zagrebu, pa ne mogu uskočiti kad zatreba. Imamo dadilju, ali je dosta je teško posložiti rasporede, i nekad zaista ne znaš kud bi, što bi. Nakon snimanja, trči doma, pripremi ručak za sutra, pripremi djecu za školu i vrtić. Pa temperatura, a ti na snimanju, paralelno radiš nekoliko stvari odjednom, radiš, zoveš liječnika, brineš se. Bude dosta kaotično, uostalom kao i svim roditeljima. Iako se tako ne čini na van jer te strah reći da nekad ne uspiješ sve posložiti kako treba. Ja se divim roditeljima s puno djece. Imam rođakinju koja ima petero djece, i stalno se pitam kako sve stiže, a kad krenemo razgovarati o roditeljstvu, shvatim da i ona jedva sve stiže. No na kraju nekako uspiješ sve posložiti, ali svi se veselimo ljetu da malo predahnemo o obaveza.

Karijera: ‘Treba se uvijek truditi, ne odustati’
Marijana se osvrnula i na svoju glumačku karijeru.
– Uvijek se može više i bolje, ali zadovoljna sam svojom karijerom, ali ono što sam naučila kao glumica, majka i kao žena, je to da dok sam bila na početku, manje znala i bila lošija, imala sam  veće samopouzdanje. Što više učim i što više znam, i što imam više iskustva, vidim koliko sam bila prije loša, a koliko sam bila bahata, kako sam znala reagirati bahato, i bezobrazno, a zapravo nisam bila u pravu. Danas me je sram nekih situacija od prije pet ili deset godina. Sad nakon tisuće snimljenih minuta na državnim i komercijalnim televizijama, snimanja s velikim glumačkim imenima, vidim da si negdje uvijek na početku. Znam da je još veliki put ispred mene učenja i rada. Nadam se novim ulogama i nadam se da ću biti još bolja i glumica i majka i žena. I znam da treba stalno raditi na sebi. Treba se uvijek truditi, ne odustati. Trebaš si dopustiti i da padneš i da budeš loš,  i kad ti se ništa ne da, ali onda sutra treba ići ispočetka. Ali treba, isto tako, sebi priznati – ovo nije bilo dovoljno dobro, ali idemo dalje i pokušati biti bolji – iskrena je bila Marijana. Glumica kaže da je sretna, iako su ona i suprug imali dosta teških perioda života.

Usponi i padovi – život
– Bilo je tu svega. Mi smo jedni od onih ljudi koji su platili stan, a koji se nikad nije završio. I već smo deset godina na sudu s time. Prvi porod je bio težak, sin je prvih dvadeset dana proveo na aparatima, i jedva je ostao živ. Moja majka je imala dvije teške operacije i jedva je ostala živa. Svašta se događa, ali čovjek preživi. I vidi da može ići dalje. Što te ne ubije to te ojača, naučiš prihvaćati stvari, to je život – prisjetila se glumica. No sad je to teško razdoblje iza nje. Kaže da je posljednjih godina imala puno lijepih projekata na kojima je radila, upoznala neke nove divne ljude, a poseban dojam na nju je ostavila Nataša Janjić s kojom se zbližila na Pravoj ženi.
– Suprug i ja ipak smo kupili stan uz pomoć naših roditelja, i započeli neku novu životnu eru – kazala je Marijana. Tu sreću joj nije pokvarila ni dijagnoza upalne bolesti crijeva, koja joj je nedavno dijagnosticirana.
– No nadam se da će i to izaći na dobro. Imala sam sreću da sam naišla na odličnu liječnicu Katju Grubelić uz odličan tim KBC-a na zagrebačkom Rebru. I sad sam u procesu istraživanja što moram mijenjati u životu, prehrani…  I malo stati na loptu, prestati se utrkivati sama sa sobom. Nekad treba malo usporiti. Imam dvoje djece, super posao, obitelj, supruga, ljude koje volim, s kojima živim i radim. Treba nekada zastati i dati sebi vremena i krenuti ispočetka – zaključila je Marijana u razgovoru za portal Scena.hr.

Foto: Marijana Mikulić priv. album, Maja Kljaić

The post Marijana Mikulić o ulozi Dunje Gotovine, životnim usponima, padovima i bolesti appeared first on Scena.hr.

Intervju…

NOVA PJESMA I ALBUM: Smatram se dijelom nove, svjesne generacije žena koje znaju kako se poštenim putem, snagom, voljom, hrabrošću, radom, žrtvom i ljubavlju dolazi do cilja i kojima je svijet na dlanu. Obrazovane smo i razmišljamo svojom glavom. Sloboda duha i glazba, pjevanje i ples, osmijeh od srca je ono što vjerujem da će publika osjetiti, kazala je Maja

Mladu pjevačicu šira javnost upoznala je lani, ali i brzo upamtila njezino ime te pobudila znatiželju. Maja Bajamić ovih dana priprema novu pjesmu koja je i najava za njezin prvi album. Maja kaže da voli stvarati kvalitetne pjesme i glazbu u kojima osjeća slobodu i ljubav. Iako je zgodna žena, ističe da svoje tijelo neće koristiti kao sredstvo u glazbenoj karijeri. Maja je već poznata po tome da bez problema u javnost iznese stvari koje joj smetaju, pa je tako i ovog puta ispričala kako je izgledao jedan prijedlog koji bi joj omogućio brži proboj u medije, ali Maja nije pristala.

Scena: Snimate nove pjesme, pripremate i album…
Ja uvijek radim, snimam… Volim stvaralačku atmosferu koja vlada u studiju, mnogo kreativnih ljudi koji su pozvani i rade ono što vole i znaju najbolje, ono za što i od čega žive. U pripremi imam nekoliko projekata, no prvo s čime izlazim je nova pjesma, ona je najavni singl albuma koji radim s provjerenom splitskom ekipom. Riječ je o novo-starom zvuku, kojeg nema na našoj sceni. Jako se veselim reakcijama publike.

Scena: Recite nešto više o novoj pjesmi?
Već duže vrijeme surađujem s Krešom i Žuvijem – hrvatskim reperima iz Splita. Finaliziramo duet koji smo započeli prošlog ljeta. Pjesma je urbanog zvuka, najavljuje ljeto i opisuje kako ga provodimo. U pjesmi sam se u potpunosti pronašla, pogotovo u dijelu ‘Rijetki znaju moj broj, rijetki znaju moj đir’…hahah. Pripremamo se za snimanje spota koji bi krajem srpnja trebao ugledati svjetlo dana. Saša Antić snima pjesmu. Pravi je gušt i velika čast raditi s njim. Radim svu kvalitetnu glazbu u kojoj osjećam ljubav i slobodu. “Zavoli umjetnost u sebi, ne sebe u umjetnosti“.

Scena: Modni stil na sceni…?
Volim glam rock stil. Za oko mi uvijek zapnu komadi koji su po nečemu posebni, koje nemaju svi, a najbitnije mi je da mi je udobno u onome što nosim. Nisam za kompromise kad je u pitanju moda. Odabirom odjeće uvijek izražavam svoj duhovni svijet, koji je zaista šaren i pulsira različitim intenzitetom. Odlično se osjećam u različitim stilovima, a  sitnim detaljima i idejama uvijek dajem svoj autentični pečat. Ne volim se svrstavati u određeni stil, ni u čemu jer je moj duh u potpunosti slobodan.

Scena: Zgodna ste žena. Koliko je izgled bitan za glazbenu karijeru?
Izgled ne može odmoći, ali ne smatram ga presudnim. Vjerujem da je tijelo hram duha i brinem se o njemu s puno nježnosti i ljubavi. Svoju ljepotu prihvaćam, volim i njegujem, ne koristim je kao sredstvo. Sebe ne doživljavam kao objekt, već kao predivan subjekt ženskog roda. Pritom ništa ne dodajem niti oduzimam, ne umanjujem svoju senzualnost i ženstvenost kako bih dokazivala nešto suprotno, već se u svom tijelu osjećam ugodno i slobodno. Isto tako ne volim nametanje i vulgarnost, pretjerivanje, neukusno plasiranje ženske ljepote – isključivo ljepote tijela, kojeg danas ima pregršt. Žena sam koja ima pokretačku snagu, volim život i od njega uzimam ono najbolje za sebe. Smatram se dijelom nove, svjesne generacije žena koje znaju kako se poštenim putem, snagom, voljom, hrabrošću, radom, žrtvom i ljubavlju dolazi do cilja i kojima je svijet na dlanu. Obrazovane smo i razmišljamo svojom glavom. Sloboda duha i glazba, pjevanje i ples, osmijeh od srca je ono što vjerujem da će publika osjetiti.

Scena: Hoćete li ove godine na ljetnom odmoru učiniti nešto ludo, a što niste nikad?
Hoću, ovo ljeto se neću depilirati… ahahahahha

Scena: Koja vam se najluđa stvar dogodila otkad ste stupili na javnu scenu?
Htjeli su mi uporno podvaliti ‘kavu s poznatim nogometašem’ koja će biti poslikana i objavljena u medijima jer je to kao ‘dio show-businessa, koji se nažalost veže uz umjetnost i glazbu puno više nego što bi trebao, ako pitate mene. Odmah sam odbila taj scenarij. Zapravo, vrlo rijetko se priča o tom dijelu glazbenog puta u kojem sam, (kao i brojne mlade djevojke koje osjećaju glazbu kao životni poziv, a izgledaju dobro) bila opstruirana biti netko tko nisam jer me netko treći vidi i svrstava ‘u košaru’ za koju isti taj netko misli da joj pripadam. Nikada nisam pristajala na to, već sam upravo u tim situacijama tražila izlaze, oslobađajući se na drugim nivoima. To me zabavljalo i veselilo; sve sam imala pod kontrolom, a radila sam nered…hahaah. Tako sam, umjesto kave s nogometašem dobila ideju da ‘dignemo javnost’ judo bacanjem na pozornici, čime sam kao devetnaestogodišnjakinja na posve drukčiji način poslala vrlo ozbiljnu poruku. Judo sam trenirala punih sedam godina, a obraniti se i zaštititi znam u svakoj situaciji. Prljavštinu sam uvijek voljela tretirati istinom i hrabrošću kroz ono što jesam.

Scena: Jeste li žena od kompromisa?
Nema kompromisa kad je u pitanju moja karijera. Da sam krenula s kompromisima možda bi put bio lakši, brži, ali ja ne bih bila sretna. Upravo sve treba biti kako je, jer kad se osvrnem i pogledam što sam do sada napravila i kojim putem sam išla – istinski sam ponosna. “Ili ću biti ja, ili neću biti“, moj je životni moto.

Foto: Maja Bajamić priv. album, Scena.hr

The post Maja Bajamić: Svoju ljepotu prihvaćam, ali ljepotu ne koristim kao sredstvo appeared first on Scena.hr.

Za portal Scena.hr…

Poznata dizajnerica interijera, Mirjana Mikulec, posjetila je New York iz kojeg se vratila puna inspiracije i dojmova. Mikulec u razgovoru za portal Scena.hr otkriva zanimljivosti iz svijeta dizajna interijera i poslovne planove

Scena: Posjetili ste New York.
Posjet New Yorku već mi je dugo bio na popisu neostvarenih želja, no krajem prošle godine definitivno sam odlučila da ga moram posjetiti. Kćeri i supruga nije trebalo dugo nagovarati, a kad sam već išla, odlučila sam spojiti ugodno s korisnim pa sam povela i svoj vjerni snimateljski tim sa sobom. Svašta smo snimili i doista se veselim novoj sezoni koja počinje početkom listopada.

Scena: Što vas u arhitekturi i dizajnu u Americi fascinira?
Potpuno je drugačija od europske, samim time već je fascinantna. Ono što je definitivno prepoznatljivo i drugačije su popularni takozvani loftovi – veliki prozračni prostori, koji su nekada imali industrijsku namjenu poput primjerice tvornice, skladišta, a danas su originalni i jedinstveni stanovi. Odatle i trenutno vrlo popularan industrijski stil, kod nas je većinom poharao ugostiteljske objekte.

Scena: Što za vas znači uređenje doma?
Daleko je to od onoga što se nekada, kad sam tek počinjala, svodilo na usklađivanje ukrasa ili boja.

Scena: Kako se inspirirate za uređenje nekog interijera?
Inspiraciju pronalazim posvuda, nekad je to nečija odjevna kombinacija, a nekad novi neistraženi grad koji posjetim. Sad sam trenutno u toj drugoj fazi, New York je doista posebno i impresivno mjesto, nimalo nalik ijednom drugom gradu koji sam vidjela.

Scena: Koja arhitektonska kultura je po vašem mišljenju najviše sklona funkciji čovjeku?
Mislim da je skandinavski dizajn, i to onaj baš izvorni oblik sa sredine prošlog stoljeća. Topao, udoban, estetski toliko privlačan, a opet toliko jednostavan i nenametljiv. Zvuči gotovo kao formula za savršen interijer.

Scena: Koji su vam najveći izazovi prilikom uređenja interijera?
Svatko od nas, pa tako i svaki klijent mog studija, ima već u svojoj glavi određenu viziju, kod nekoga je to jasnije izraženo, kod nekoga manje. Svi mi znamo što nam se sviđa, a što ne. Na meni kao dizajneru interijera jest da to prepoznam i u skladu s pravilima arhitekture i dobrog dizajna pretvorim u stvarnost. Napokon, samim time što smo svi mi različiti i potrebe nam nisu iste, svaki je moj projekt poseban izazov i drugačiji od prethodnog.

Scena: Je li bilo kakvih zgoda ili nezgoda prilikom uređenja?
Ima ih, naravno, pogotovo kad ta uređenja snimate! Tada, kao za inat, sve pođe po zlu! Napokon, na svakoj odjavnoj špici emisije pokažemo i kako to izgleda iza kamera, greške sa snimanja i slično, pa se svemu kasnije samo dobro nasmijem.

Scena: Smatrate li da se posljednjih godina promijenio ukus ljudi, i kakvu ulogu u dizajnu interijera ima digitalna tehnologija?
Definitivno jest. Kad se sjetimo kako su izgledali interijeri prije deset ili petnaest godina, jasno vam je da se i trendovi u interijerima itekako mijenjaju, bili vi toga svjesni ili ne. Samim time mijenja se i ukus, osobito kad je svaka informacija ili fotografija dostupna u nekoliko sekundi. Posebno sada u doba Instagrama ili Pinteresta svjedočimo instant trendovima koji haraju neko vrijeme i kasnije nestanu bez traga.

Scena: Koji su planovi u karijeri?
Nakon deset godina na hrvatskoj sceni, otvorila sam studio i u Londonu. Trenutno sam fokusirana na razvoj novih proizvoda i na organizaciju sajma, no dizajn interijera sam po sebi moja je velika ljubav i na koliko god različitih projekata radila. Volim reći da je otvaranje studija u Londonu svojevrsna kruna uspješnog desetogodišnjeg poslovanja mog studija za dizajn interijera u Hrvatskoj. Nakon toliko vremena steknete mnoštvo poslovnih kontakata i prilika u inozemstvu, pa je otvaranje inozemne podružnice MMI-ja bio logičan korak naprijed. S obzirom na to da me s Londonom vežu razni kontakti i poznanstva te klijenti, nisam dugo dvojila i zasad sam zadovoljna.

Scena: Kad ste se i zašto zaljubili u dizajn interijera?
Odmalena me prati interes za uređenje. Prvo sam eksperimentirala sa svojom sobom, s izrađivanjem ukrasa i slično, a s vremenom s to iskristaliziralo u konkretan i kontinuiran interes, pa kad je došlo vrijeme za odabir profesije, nisam previše dvojila. Sretna sam sa svojim odabirom.

Scena: Tko je na vas najviše utjecao?
Prva dizajnerica koja mi je i danas velik uzor je Kelly Hoppen. Poznata britanska dizajnerica interijera koja je sa šesnaest godina jednostavno odlučila da će se baviti s dizajnom interijera. Iako samouka, napravila je neke od medijski najeksponiranijih projekata te zapravo transformirala poimanje zanimanja dizajnera interijera. Danas je vlasnica golemog poslovnog carstva i volim se na nju ugledati. Mislim da je prava inspiracija za sve, ne samo za nas koji se bavimo ovim poslom.

Scena: Koji su svjetski noviteti, a koje ćete primijeniti i u Hrvatskoj?
Za ovaj ćete odgovor definitivno morati pričekati jesen – najnoviji trendovi i noviteti dolaze u Arenu Zagreb od 14. do 17. rujna, kad organiziramo novi sajam interijera InDizajn – Festival modernog doma. Upravo radim na novim kolekcijama proizvoda koje ću, nadam se premijerno pokazati upravo ondje!

Foto: Mirjana Mikulec priv. album

The post Mirjana Mikulec o savršenim interijerima, industrijskom stilu i instant trendovima appeared first on Scena.hr.

Intervju…

2 LUĐAKA: Željela sam da prvi samostalni singl bude u mom duhu, da publika osjeti da idem i dalje putem dobre pop glazbe. Publika mi je najvažnija i neizmjerno sam im zahvalna na potpori koju mi pružaju. Želim čuti reakciju moje publike na pjesmu i nadam se da će je poželjeti često slušati, rekla je pjevačica za portal Scena.hr

Nakon odluke da kreće u samostalnu karijeru, Indira Levak okupila je tim kreativaca i snimila pjesmu ‘2 luđaka‘ koju, kao autor glazbe, potpisuje Branimir Mihaljević. Spot je sniman u Samoboru. Uz Indiru, u spotu se pojavljuje J.Miljan koji izvodi dio pjesme, DJ, plesačice i parkuristi, koji daju dinamiku cijeloj priči, a koju su osmislili Sandra Mihaljević i Igor Ivanović. Indira u ekskluzivnom razgovoru za portal Scena.hr govori o prvoj samostalnoj pjesmi i budućnosti. A svojoj vjernoj publici je zahvalila na velikoj podršci.

Scena: Snimili ste svoju prvu samostalnu pjesmu. Koja je ideja prvog singla?
Željela sam da prvi samostalni singl bude u mom duhu, da i dalje opisuje moju energiju i da publika osjeti da idem i dalje putem dobre pop glazbe. Branimiru Mihaljeviću sam dala smjernice, on je okupio ekipu mladih, ali na klupskoj sceni aktivnih ljudi i nastala je odlična pjesma koja mi stvara trnce pod kožom, a to je ta poruka koju želim drugima prenijeti – da ih pjesma pokrene, da osjete pozitivu i probudi želju u njima za ples!

Scena: Jeste li uzbuđeni? Imate li tremu?
Kod glazbenika uvijek postoji uzbuđenje kad stvara nešto novo. Nema razlike je li prva ili stota pjesma. Želim čuti reakciju moje publike na ‘2 luđaka’ i nadam se da će je poželjeti slušati često…

Scena: Hoćete li i dalje ostati u svom prepoznatljivom pozitivnom duhu?
Samo pozitiva, sreća, ljubav, to su teme koje motiviraju, pokreću svijet. Ja sam emotivka i veseljak po prirodi pa takve pjesme i biram. Teške teme ostavljam drugima..

Scena: Što ste spoznali od svojih početaka karijere, pa  do danas?
Spoznala sam da sam borac, da se uvijek znam dočekati na noge. Kad netko traje 21 godinu onda je to s razlogom, i dalje na pozornici ostavljam i zadnji atom snage, živim kao vojnik. Treniram, pazim što jedem, koliko spavam. Ulažem u scenski izgled i općenito u cijeli projekt jer bez ulaganja nema rezultata. Ponosna sam na sve što sam napravila i točno znam što još moram napraviti.

Scena: Publika vas obožava, a koliko vi volite svoju publiku?
Naša ljubav je uzajamna, bez njih ne bi bilo mene, kome bih pjevala?! Oni su najvažniji i neizmjerno sam im zahvalna na potpori koju mi bezuvjetno pružaju.

Scena: Što biste im poručili?
Vi ste moj vjetar u leđa. Vaše poruke na društvenim mrežama mnogo mi znače i zapravo ste mi potvrdili da sam na pravom putu! Ljubi vas vaša Indira!

Foto: Press – Jure Perišić
Video:

The post Ekskluzivno: Indira Levak: Moja prva pjesma u samostalnoj karijeri appeared first on Scena.hr.

Intervju…

Oblik riblje konzerve me podsjeća na neki maleni teatar u kojem se sve ‘priče’ odigravaju. Tko pažljivije gleda, u svakoj od njih može naći jedan dio mene ili neku moju priču, san, misao, kaže glumac

Glumac osječkog HNK, Vladimir Tintor, od ribljih konzervi izrađuje unikatne suvenire. Vladimir je prvu tintoramu darovao kolegici Tatjani Bertok i otada izrađuje ove posebne i zanimljive suvenire. Trenutno se njegove tintorame mogu kupiti u galerijama Rovinja, Novigrada, Hvara, Dubrovnika i Amsterdama. Glumac dodaje kako planira otvoriti on-line trgovinu u kojoj će biti neka limitirana izdanja. Vladimir je za portal Scena.hr otkrio više detalja o svojoj ljubavi prema izradi suvenira.

Scena: Od ribljih konzervi radite suvenire…
Radim to s velikim uživanjem, polako i opušteno. Konzervice zahtijevaju strpljenje jer su likovi unutar njih jako mali te se ponekad zbog toga osjećam kao stari majstor koji popravlja satove. Izrađujem uglavnom morske motive, ali ima još tema. One su kao još jedan kanal kroz koji se mogu izraziti. Tko pažljivije gleda, u svakoj od njih može naći jedan dio mene ili neku moju priču, san, misao. Svaki put kad ih šaljem u galerije imam osjećaj da šaljem fragmente sebe i veselim se što će putovati i naći svoj put diljem svijeta.

Scena: Zašto baš riblje konzerve?
Učinilo mi se to kao idealan medij, veličina i forma. Njihov oblik me podsjeća na neki maleni teatar u kojem se sve ‘priče’ odigravaju. Zato sam išao za idejom i počeo ih izrađivati. Također, ta limenka je tako poznat objekt, predmet, s kojim se dosta ljudi može poistovjetiti. Slijedom toga, tako široko poznat objekt želim staviti u okvir pop kulture. Htio sam vidjeti može li biti prihvaćen i gledan iz drugog kuta. Ne samo kao limenka. A ona je sama po sebi zanimljiva, ako se pažljivo gleda. Svaka njena nepravilnost, hrđa na rubovima čini je posebnom jer ima svoju priču, patinu. Takve stvari volim. A s obzirom na to da imamo naše divno more, a i sama činjenica da imamo svoje tvornice sardina čini ovaj suvenir i autentičnim. Nešto što ljudi vole ponijeti kao uspomenu.

Scena: Kad ste otkrili ljubav prema izradi suvenira i toj vrsti umjetnosti?
Ljubav prema likovnoj umjetnost traje dugo. Volim uživati u svim njenim oblicima, grafike,slike, kiparstvo… Nisam se nikad usudio pokušati bio te priče, ali nešto je bilo jače od mene i odlučio pokazati svijetu svoju zamisao. Bio sam spreman na kritike. Ali se dio mene nadao da će biti prihvaćene. Početnu nesigurnost razbila je prva publika, čije riječi ohrabrenja su mi dale volju da nastavim dalje pričati svoje priče kroz ovaj medij. Hvala im na tome.

Scena: Gdje se mogu kupiti vaši suveniri?
Oni se mogu kupiti u nekoliko galerija u Rovinju, od kud je priča i počela. Zatim u Novigradu, Hvaru, Dubrovniku i Amsterdamu. Uskoro planiram i otvoriti on-line trgovinu u kojoj će biti neka limitirana izdanja. Do tada mi svatko može pisati na FB stranici ili na Instagramu: tintorama.art, pa možemo pokušati zajedno ispričati neku zajedničku priču ili zamisao.

Scena: Kako reagiraju vaši prijatelji i kolege na suvenire?
Moram priznati dosta dobro. Ispočetka je i mojim roditeljima sve izgledalo kao hir, ali sad i oni shvaćaju koliko su one važne u mom životu.

Scena: Jeste li kome napravili neki posebno zabavan suvenir?
Naravno. Prva je napravljena, a da nisam ni sanjao da će se od nje ovako sve divno nastaviti. Darovao sam je mojoj dragoj kolegici Tatjani Bertok. Napravio sam limenku kao mali teatar s teškim, crvenom zastorima od papira. Ona, tj. jedna njena simpatična fotografija iz predstave, koju sam jako volio, bila je glavni lik obgrljen ružama koje ona privatno voli.

Scena: Koliko vam je potrebno vremena za izradu jednog suvenira?
Ovisi. uglavnom traje onoliko dugo koliko je potrebno da dobije oblik koji se i meni sviđa. Ne volim dati u prodaju nijednu koju ne pogledam po nekoliko puta, dok se ne uvjerim da je sve na svom mjestu. Posvetim im se jako, tako da ni ne mjerim vrijeme.

Scena: Jeste li dobili zanimljivu ponudu da izradite možda veću seriju vaših suvenira? Je li bilo ponuda iz inozemstva?
Za početak je proboj na inozemno tržište bila jedna galerija u Amsterdamu. I očekujem da je to samo početak. Također mislim da prilike možemo stvoriti i sami. Ja na to gledam ovako: Ideja o tint-o-rami je baš bila s neba. Jedan maleni glasić mi je došapnuo da trebam pokušati. Naravno da iza nje stoji znanje, osjećaj za boje, kompoziciju, ali nisam svjesno o tome razmišljao. Ja sam se samo ohrabrio tu ideju sprovesti koliko god ‘blesava’ bila. Sve što trebam je samo ne ograničavati ju. Ona, kao neko moje ‘dijete’ raste samo od sebe, a ja sam tu samo da joj pokažem put i budem podrška. I zasad se to pokazalo kao odličan put.

Scena: Imate li u planu izradu suvenira i od drugih predmeta iz svakodnevne upotrebe?
Još ne, ali naravno da hoću ako vidim da u nečemu mogu uživati kao u njima ili ako vidim da bih time zabavio ili uljepšao život nekome tko te predmete promatra iz drugog kuta. U svakom slučaju, volim te ‘obične’ predmete učiniti neobičnima.

Scena: Koji je vama najdraži suvenir koji ste kupili? I zašto?
Rijetko nađem nešto što me oduševi baš toliko. I na moju žalost najdraži mi je jedan suvenir koji nisam kupio. Nisam bio siguran hoću li imati dovoljno novca do kraja tog putovanja, pa sam odlučio ne kupiti ga tada, nego preko interneta kad se vratim doma. Kasnije sam saznao da je ta figura koju sam htio kupiti bila unikatna, limitirana edicija umjetnika Toma Hoffmanna. I dan danas žalim za njom. Toliko mi se svidjela. U pitanju je bila duhovita figura svinje. Kad sam je vidio u jednoj madridskoj galeriji, toliko mi se dojmila da sam bio uvjeren da me gleda. Pravo u oči. A to je najdivniji osjećaj u odnosu na umjetnost. Kad neko djelo toliko s vama uspostavi kontakt da imate dojam da je umjetnik mislio na vas kad ga je radio. Tome umjetnost služi.

Scena: Mislite li da je poduzetnička klima u Hrvatskoj dobra da sa suvenirima napravite i posao od kojeg se može pristojno živjeti?
Trebamo shvatiti da se sustav promijenio i da živimo u kapitalizmu, htjeli mi to prihvatiti ili ne. Što bolje upoznamo i istražimo njegove principe, lakše će nam biti. On je nemilosrdan, ali zna biti dobra podloga da se krenemo buditi i vidjeti kako se sami možemo boriti. Poduzetnička klima nije loša, sama po sebi, ali zna dosta kočiti stvari. Najviše zbog toga što je nedosljedna. Ne postoji nikakva edukacija. Sustav nam samo nameće obaveze, ali vas ne educira o pravima. Sad je lako otvoriti firmu, ali nigdje se ne može dobiti ni najjednostavnija brošura o tome što vam je činiti, kako da širite posao, što se od vas očekuje itd. To je sklizak teren jer ljudi iz neznanja rade greške, a budu kažnjeni više nego netko tko ih čini namjerno i usprkos sistemu. Tako da mi se čini da kao da je, ciljano ili ne, stvorena podloga da ljudi budu više u prekršaju nego u razvoju. Nedostaju nam znanja o poslovanju, tržištu, zakonu, i na kraju o pravima koja imamo. Trebamo shvatiti da je otvaranje firme jednostavno rečeno ugovor s državom. A svi sudionici ugovora imaju prava, ali i obaveze. Mi bi svoje obaveze, mislim, puno bolje ispunjavali da vidimo da je i s druge strane tako. Da odgovorim na pitanje, mislim da je sve moguće, samo treba izaći iz zone komfora i usuditi se. Izmišljati stvari, zanimanja. I ne plašiti se. I soboslikar, kuhar nisu bila zanimanja, ali su se ljudi navikli na njih vremenom jer su shvatili da su potrebna. I bicikl je bio predmet ruganja i neobično vozilo u koje je malo tko vjerovao. A sad?

Scena: Koje su vaše želje vezano za suvenire koje izrađujete?
Moje želje su da se proširim na veliko tržište. Ali se u svoje vrijeme. Kad budem spreman, tako će i biti. Puštam ih da mi same kažu.

Scena: Kako provodite ljeto?
Ljeto u skladu s temom, provodim radeći svoje tintorame, uz naravno odmor i druženje. Sezona još nije počela, punim za nju baterije, a u pripremi su kao i do sad vrhunski uspjesi osječkog HNK.

Foto: Vladimir Tintor priv. album

The post Riblja konzerva kao suvenir: Vladimir Tintor: Planiram otvoriti on-line trgovinu appeared first on Scena.hr.

Intervju za Scena.hr….

Zrinka Grancarić kaže da je veliki gurman, a ukusna hrana njezin je najveći porok. Dodaje da o kalorijama brine kasnije. Urednica i novinarka HRT-ove emisije ‘Tema dana’ uživa u novinarstvu. Ističe da dobro podnosi stres koji donosi novinarstvo, a ispušni ventil pronašla je u sportu, jedrenju i veslanju. Zrinka ne može zamisliti dan bez osmijeha, topline i komunikacije. Slobodne večeri najradije provede u, kako kaže, akciji. Bitno joj je da se negdje ide i da se doživi nešto novo. Zrinka voli ležerni stil odijevanja, a obožava maštovite haljine. Kućanske poslove radije prepušta drugima zbog premalo slobodnog vremena, ali kad baš mora, čisti, pere i pegla uz jako glasnu rock glazbu. Lijepa i simpatična Zrinka za portal Scena.hr otkrila je još neke detalje iz svog života.

Scena: Izazovi u novinarstvu…?
Izazov je uvijek isti, odraditi zadatak tako da nakon obavljenoga posla budem zadovoljna. S obzirom na to da sam vrlo racionalna i krajnje samokritična, taj izazov mi je veoma poticajan. Svatko tko je dugo u svojemu poslu zna je li nešto odradio dobro, vrhunski ili korektno ili samo skinuo s dnevnoga reda.

Scena: Vaš najveći strah je…?
Konkretno, kad je riječ o ‘Temi dana’, najviše se bojim da će mi gosti kasniti ili da se neće pojaviti te da ću se zateći u praznome studiju, da ću gledateljima morati reći da nema emisije jer gosti nisu došli. Srećom, to se još nikad nije dogodilo, iako su u nekoliko navrata gosti u zadnji tren ulijetali u studio, što mi je sigurno odnijelo koju godinu života.

Scena: Kako se nosite sa stresom?
Dugo sam u poslu i zaista volim raditi to što radim, tako da svu strku koja prati moj posao prilično dobro podnosim. Možda se tako osjećam zato što imam i svoje ispušne ventile, a to su sport, rekreacija, česti izleti, putovanja, koncerti, ples… Bitno je odvojiti privatni život od posla, a meni to uspijeva. Posao je posao, a privatni život je privatni život.

Scena: Da niste novinarka, što biste radili?
Osoba sam šarolikih interesa. Kad sam bila mala, dvoumila sam se hoću li biti slikarica ili veterinarka, a obitelj je bila usmjerena turizmu i jezicima. Od studija oceanografije odustala sam kad shvatila da uključuje puno kemije, koja mi nije baš bila draga… Da se dogodi neki potres u mojoj karijeri, vjerojatno bih se okrenula nečemu povezanom s morem i brodovima, a ni misao o radu na fakultetu mi nije strana – voljela bih budućim novinarima protresti njihove romantične iluzije o novinarskome poslu.

Scena: Što vas je zapravo privuklo novinarstvu?
Uglavnom splet okolnosti. Iako sam u srednjoj školi surađivala u školskome časopisu, nisam razmišljala o novinarstvu kao pozivu jer su me roditelji usmjerili studiju engleskoga i njemačkoga jezika. No čini se da mi je novinarstvo bilo suđeno. Bio je prosinac, prvi semestar studija, prva godina, prijateljica je čula da je Hrvatski radio – Radio Zadar oglasio audiciju i rekla mi je: “Ajmo vidjeti što je to.” Audiciju smo prošle obje, ona je uskoro odustala jer se nije u tome pronašla, a ja sam se zauvijek cijepila adrenalinom koji me i danas nosi.

Scena: Koliko novinarstvo i rad na televiziji utječe na vaš privatni život?
Kao i svaki posao kojemu radno vrijeme nije od 8 do 16 sati. Ponekad neke stvari moraš propustiti jer radiš do 20.30 ili vikendom. Moji slobodni dani u pravilu nisu tijekom vikenda. ‘Tema dana’ donijela je jednu veliku novost u moj život, a to je da ipak donekle mogu planirati svoje slobodno vrijeme. Dok sam radila na terenu bilo je to jako teško jer nikad ne znaš kad ćeš negdje zapeti ili kad će te urednik dignuti na zadatak, iako imaš slobodan dan. Privatnost mi zasad nije posebno narušena, ljudi me prepoznaju na ulici, ali sve je to u pristojnim i ljubaznim okvirima.

Scena: Koja je prva misao kad razmišljate o djetinjstvu?
Sloboda. Odrastala sam u predgrađu Zadra. U mjestašcu koje se zove Diklo. Ljeta su bila nezamislivo duga. Zujali smo okolo samo u kupaćim gaćama, bosi, crni, bez faktora 50+, roditelji se nisu brinuli gdje smo, znali su da ćemo se pojaviti na ručku i večeri. Gradili smo kućice, gađali se kuglama blata, cijeli svijet je bio naš, iako internet nije postojao.

Scena: Pamtite li događaje poput školskih priredbi, primanja u pionire i omladince?
U moje vrijeme nije bilo mnogo takvih zbivanja. Od prvoga do četvrtoga razreda išla sam u područnu školu, bilo nas je osam u razredu. Više smo se igrali i brali divlje cvijeće i čitali priče, nego što je bilo ozbiljnoga učenja. Unatoč tomu znali smo sve što smo trebali znati i bili odlikaši kad smo se prebacili u matičnu školu u grad. Primanje u pionire nije mi baš ostalo u sjećanju, ali mislim da je moja generacija zadnja koja se primala u omladince. To je bilo u Drvaru. Sjećam se da smo bili jako uzbuđeni zbog izleta i oduševljeni sendvičima koje smo dobili. Tinejdžeri kao tinejdžeri, najvažnije je bilo biti faca i narugati se.

Scena: Kako gledate na trenutnu situaciju u Hrvatskoj?
Uza sve dužno poštovanje mislim da imamo puno važnijih tema od onih kojima se u zadnje vrijeme ponajviše bavimo u javnome prostoru i koje izazivaju puno gorčine. Prošlost pripada prošlosti, pozabavimo se radije sadašnjošću i budućnošću.

Scena: Najveći porok…?
Volim jesti, pa ću to kao pravo žensko svrstati u poroke. Gurman sam i nisam baš karakter kad je kakva delicija u pitanju. Smazat ću je i o kalorijama razmišljati poslije – klasika…

Scena: Bez čega ne možete zamisliti dan?
Bez osmijeha, topline i komunikacije. Ne volim kad u danu ne postoji ništa osim posla.

Scena: Kako najradije provodite večer?
Glavno da je akcija, da se negdje ide, da se nešto novo doživi, osjeti, da se smijemo.

Scena: Omiljena odjeća i obuća?
Sportski sam tip, rokerica, privatno se odijevam dosta ležerno. Volim otkačene haljinice, spasim se kad zatopli toliko da se mogu ubaciti u japanke.

Scena: Hobi?
Jedrenje, veslanje i sve što poželim i što me veseli.

Scena: Najluđa stvar koju ste u životu napravili bila je…?
Napravila sam dosad sijaset ludosti, ali to bi možda ipak bila odluka da se u 38. godini preselim u drugi grad i ostavim sve što poznajem. Trebale su mi točno tri sekunde da je donesem, odnosno onoliko koliko je bilo potrebno da od mozga do usana dođe: ‘Može.’

Scena: Kućanski poslovi…?
Imam malo slobodnoga vremena, pa sam najsretnija kad mogu angažirati nekoga da se pozabavi time umjesto mene. No recept je sljedeći: pusti glasno rock glazbu koju voliš i udri! Glazba me ponese, pa se razletim sa sredstvima za čišćenje. Nije mi to najdraže, ali kad se mora…

Scena: Što vaš najviše živcira i kako izgleda kad se naljutite?
U mlađim danima bila sam prilični živac, no s godinama sam se ipak primirila. Danas nema previše toga što me može izbaciti iz takta jer imam dobro posložen život i oko sebe ljude koji mi odgovaraju, a one koji mi ne odgovaraju ne puštam blizu. Ne volim kad mi propadne neki plan, kad se izjalovi ono što sam zacrtala. Kad se naljutim, sklona sam povući se u sebe i ignorirati osobu koja me je naljutila. Postanem hladna i ne da mi se raspravljati. Ne volim rasprave, većina je rasprava bespredmetna.

Scena: Planovi…?
Ne razmišljam o daljoj budućnosti. Uvjerila sam se da je život nepredvidiv i da često stvari ne ispadnu onako kako si zamislio. Živim dan po dan, ne propuštam nijedna vrata koja mi se otvore jer mislim da se propuštene prilike neće ponovno ukazati. Planiram uživati u životu, i to u svakome danu jer se neću ni okrenuti, a godine će proći. A ja želim još toliko toga doživjeti! I živjeti punim plućima.

Foto: Zrinka Grancarić priv. album

The post Tema dana – Zrinka Grancarić: Moji izazovi, ludosti i strahovi appeared first on Scena.hr.

Intervju…

O NOVINARSTVU: Stanje u novinarstvu preslika je općeg stanja svijesti na lokalnoj i nacionalnoj razini. Skandali su važniji od ljudskih života, banalizacija je zahvatila sve pore društva, smatra Judita

U trećoj sezoni serije ‘Počivali u miru’, koja prati sumnjive smrti zlatne mladeži, novinarku Luciju Car opet igra Judita Franković. Snimanje će trajati tri mjeseca, a deset nastavaka na programu HRT-a može se očekivati početkom 2018. godine. Glavni producent je Dario Vince, a izvršni producent Igor Vukov. Urednik serije je Mislav Brumec. O izazovima u seriji razgovarali smo s glavnom junakinjom serije – Juditom Franković.

Scena: Kako prolazi snimanje?
U jako pozitivnoj atmosferi, radi se puno, ali jako precizno i koncentrirano. Imamo jak i dobro strukturiran scenarij, a Goran Rukavina ima vrlo preciznu viziju priče i likova.

Scena: U seriji igrate novinarku Luciju Car. Koliko se Lucija izmijenila od prvih novinarskih zadataka, pa do ove sezone?
Svi su odnosi vođeni na nekoliko razina. U nekim se trenucima sudbine različitih likova poklapaju, a u drugima vodimo svoje individualne bitke. One ponekad dovode do katarze, nekada do smirenja, a vrlo često do razočaranja. U ovoj seriji nitko nije posve čist. U zadnjoj sezoni imamo puno novih dimenzija Lucije Car. Ovo je ipak veliko finale trilogije, intenzivno, sočno i napeto. Ono što su ove sezone Vince i Podgorelec napisali, Rukavina i Drinovac uobličavaju u potencijalno sjajnu završnicu. Rukavina je Luciju stavio da pleše po tankoj žici negdje između usamljene i neprilagođene žene koja ne pokazuje emocije i ranjene žene zaluđene svojom misijom koja ne može protiv sebe.

Scena: Koji su vam najveći izazovi u ovoj ulozi?
Novinarski kontekst već je pripremljen i ostvaren u scenariju, a ono što mi se jako svidjelo bila je činjenica da je Lucija Car sjajno napisan, punokrvan i slojevit ženski lik, pun mana i s pokojom vrlinom i zato ju je izazov igrati. Izbjegli smo igrati na simpatičnost glavne junakinje, što mislim da je jako hrabro.

Scena: Koliko vam je uloga Lucije bliska?
Bolja riječ, koja sve to opisuje, bila bi izazov. U trenutku kad sam dobila ulogu osjetila sam da mi se sviđa smjer u kojem ćemo je graditi. Svidio mi se kontekst u kojem se ona nalazi. Činilo mi se da za mene kao glumicu u tom liku postoje stvari koje želim istražiti i odglumiti. Nikada racionalno ne promišljam lik i ne razmišljam u kategorijama lako/teško, zahtjevno/ nezahtjevno. Zapravo kad god kreiram neki lik razmišljam, pokušavam osjetiti koliko je različit od mene. Zato što ga ne želim ograničiti na svoje misli, osjećaje i stavove. Želim biti slobodna, primiti neke nove i drugačije senzacije da bih tom liku mogla dati puniji život. Volim intuitivno pristupiti liku. Nemam utabanu šprancu po kojoj radim. Svaki lik traži svoj proces u/otjelovljenja. Nikad nemam unaprijed određen put kojim ću ići, stvari se otvaraju kroz proces.

Scena: Koje scene sa snimanja pamtite iz prve i druge sezone?
Jedna od najintenzivnijih i najdražih scena mi je susret Lucije i Mate Šušnjare (Dragan Despot) u zatvoru u drugoj sezoni. To je zapravo bio jedan veliki razgovor koji je bio razlomljen kroz 10 epizoda, ali mi smo ga snimali jedan cijeli dan. Dogodilo se nešto zaista posebno, neki električan osjećaj, a to se rijetko dogodi.

Scena: Kakav je vaš stav o današnjem novinarstvu u Hrvatskoj?
Stanje u novinarstvu preslika je općeg stanja svijesti na mikro, lokalnoj i nacionalnoj kao i globalnoj razini. Kvantiteta je važnija od kvalitete, skandali su važniji od ljudskih života, banalizacija je zahvatila sve pore društva i intime.

Scena: Imate li strah da će vas neka uloga obilježiti?
Ne! Zapravo moram reći da po tom pitanju imam puno sreće. Ljudi mi znaju spomenuti različite projekte i uloge u kojima su me vidjeli. Možda zato što i mene zanima da se što manje ponavljam. Ljudi pamte Sonju i bika, Judith French, Počivale. Zapravo mi je fascinantno koliko ljudi pamte moje kazališne uloge. Judith French sam već spomenula, ali znaju se sjetiti i Vodoinstalatera iz ITD-a, Fausta iz Exita, dječjih predstava kao što su Kraljica vešmašina i Superspasiteljice.

Scena: S obzirom na to da je snimanje treće sezone počelo, hoćete li uhvatiti nešto godišnjeg odmora?
Nema godišnjeg do siječnja. A onda neko putovanje.

Scena: I za kraj, zašto se vama sviđa serija ‘Počivali u miru’?
Kao sudioniku teško mi je govoriti u tim parametrima. Imala sam veliku sreću sudjelovati u ovako velikom projekti i ono što me najviše veseli jest činjenica da je ljudi gledaju. I to ne samo kod nas nego i vani.

Foto: Dario – Ring produkcija

The post Judita Franković: Novinarka Lucija Car je slojevit ženski lik appeared first on Scena.hr.

Za portal Scena.hr…

Sopranistica je na svom glazbenom putu imala veliku podršku u roditeljima

Sopranistica i kazališna umjetnica, Danijela Pintarić, debitirala je 2003. godine ulogom Sheile u mjuziklu ‘Kosa’, a od siječnja 2006. godine u stalnom je angažmanu zagrebačkog kazališta Komedija. Danijela je ostvarila niz istaknutih uloga u mjuziklima i operetama. Umjetnica je lani dobila Nagradu hrvatskog glumišta za najbolja umjetnička ostvarenja za ulogu Ružice u mjuziklu ‘Legenda Ružice grada’ i za Tanyu u mjuziklu ‘Mamma Mia’. Krajem rujna kazalište Komedija otvorilo je sezonu 150. izvedbom mjuzikla Mamma Mia.
– Mamma Mia igra već više od dvije godine i mislim da se vidi koliko je ansambl uigran i koliko zapravo svi uživaju na sceni – rekla je Danijela za portal Scena.hr. Sopranistica je osnovnu i srednju glazbenu školu završila u Osijeku. Diplomirala je violinu u klasi Marije Ćepulić 2001. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a solo pjevanje 2003. godine u klasi Lidije Horvat-Dunjko. Kaže da u djetinjstvu nije razmišljala o tome da će jednom biti pjevačica.
– Dugo nisam osvijestila tu želju da budem pjevačica, iako sam od najranijeg djetinjstva pjevala. No pjevanje mi je toliko bilo prirodno da nisam razmišljala da bi mi to bio posao. Pjevanje je bilo ono u čemu guštaš, a posao ono što radiš. Kasnije sam nekako povezala te dvije stvari. I odlučila raditi ono što najviše volim i što najbolje znam – ispričala je sopranistica. Dodaje da se u mjuzikle se zaljubila u srednjoj školi.
– Volim mjuzikle najviše zbog raznolikosti. Glazbe i scenske raznolikosti. Svaka uloga je novi izazov – naglasila je Danijela. Umjetnica kaže da je inspiriraju kvalitetni glazbenici, koji možda nisu toliko poznati široj javnosti. Prije je, ističe, voljela glazbenike s raskošnim glasovima, a sad uživa i u manje nametljivim vokalima. Danijela je na svom glazbenom putu imala veliku podršku u roditeljima.
– Nikada nisam osjetila da moji roditelji u mene sumnjaju. I to zaista cijenim. Moj tata me vozio u glazbenu školu pet puta na tjedan. Pratio me na sve koncerte. Mama je uvijek bila tu za nastupe. Uvijek su sudjelovali u prikupljanju sponzora da bismo mi djeca išli na seminare, na natjecanja. Imala sam ogromnu sreću jer su moji roditelji zaista vjerovali u mene. I to puno znači za sigurnost – otkrila je. Danijela kaže da bi u budućnosti željela snimiti svoj samostalni album.
– To je neki novi teritorij, ali treba se još puno stvari poklopiti. To ne možeš isforsirati. No sigurna sam da će se jednom i to dogoditi – kazala je Danijela za portal Scena.hr.

Foto: Scena.hr

The post Danijela Pintarić: Moj glazbeni put appeared first on Scena.hr.

Za Scena.hr:

DETALJI IZ ŽIVOTA: Voljela sam u Italiji kupovati torbe i cipele. Veselila sam se svom prvom automobilu, a to je bio Fićo. Ozbiljno sam počela izlaziti tek kad sam završila fakultet, a udvaranje je tada bilo vrlo diskretno. Djevojke nisu potencirale susret, otkrila je modna agentica za portal Scena.hr

– Stare stvari volim darovati, pa onda žive na nekom drugom. Odjeća ima energiju. Kad se haljina i ja potrošimo, i više nemamo što reći jedna drugoj, tada je dajem dalje, i ona opet zaživi. Dobije ono nešto, što ja i ona više nismo dijelile – rekla je Tihana Harapin Zalepugin za portal Scena.hr. Modna agentica prisjetila se gdje je i kako nabavljala modernu odjeću u svojoj mladosti.

Šoping
– Tada smo išli u Trst. Obožavam to vrijeme. U Italiju nikada nisam išla po traperice jer mi nisu dobro stajale. Voljela sam tamo odlaziti po torbe i cipele. I po detalje. U to vrijeme se jako puno i šivalo. Moram priznati da sam čeznula za time da prestanem šivati, da uđem u dućan, odjenem i zadovoljna s time izađem van. Imala sam i jednu prijateljicu, sad to mogu reći, koja je donosila stvari iz Münchena. Ako bi tamo neki odjevni predmet nabavila za 50 tadašnjih njemačkih maraka, a meni prodala za sto, ja sam bila prezadovoljna. Uglavnom, snalazili smo se na razne načine – sjeća se Tihana uz osmijeh te dodaje:
– Sretna sam što sam živjela u vrijeme kad nam puno toga nije bilo dostupno, pa sam se veselila svom prvom automobilu, to je bio Fićo, pa prvom mobitelu… Mislim da je tada bilo puno više radosti, nego danas. I zato sam sretna sa svojom prošlošću. Ne bih se u to vraćala, nisam nostalgična, ali sam sentimentalna prema svojoj prošlosti.

Plesnjaci
Lijepa i uvijek dobro raspoložena Tihana pričala nam je o svojim prvim izlascima.
– U to vrijeme izlazilo se u osam sati navečer, a ja sam se s plesnjaka morala vratiti kući do devet sati. I sjećam se da sam jednom s plesnjaka kasnila 15 minuta, i da mi je tata opalio šamar. Ozbiljno sam počela izlaziti tek kad sam završila fakultet, tu u Zagrebu. Moje prijateljice su me tek tada izvele u prvi disko. Saloon, pa je bila otvorena Scena u Gajevoj ulici. To su bili moji prvi izlasci i to je za mene bio šok – sjeća se Tihana. Za kraj ovog razgovora, dotakli smo se i teme udvaranja.

Udvaranje
– Udvaranje je tada bilo vrlo diskretno. Gledali smo se, očijukali… Djevojke nisu bile te koje su potencirale susret. Ja sam bila pod staklenim zvonom, po starinski odgojena. No bila sam zaljubljena u dečke koji su bili onako frajeri. Mene nisu zanimali fini i pristojni dečki. Nego baš frajeri, koji su me maltretirali, varali i muljali, ali ja sam sve njih ostavljala. Svašta je tu bilo, ali sam bila ja ta koja je uvijek otišla. I tada je u moj život došao Saša i to konkretno. Saša i ja smo se jako dugo gledali – otkrila je Tihana za portal Scena.hr.

Foto: Scena.hr

The post Tihana Harapin Zalepugin: Prvi auto, prvi izlazak, prva udvaranja… appeared first on Scena.hr.

Za Scena.hr…

Ideja ovogodišnjeg izbora animiranih filmova bila je predstaviti recentnu produkciju hrvatskih animiranih filmova. Imamo i film o velikom Nikoli Tesli te nezaobilazni podsjetnik na Oscarom ovjenčanog ‘Surogata’ Dušana Vukotića, otkrio je Gregl za portal Scena.hr

U Zagrebu, Sisku, Dubrovniku, Šibeniku, Otočcu i Novoj Gradiški te u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Rumunjskoj, 28. listopada, održat će se Noć hrvatskog filma i novih medija. To je potpuno besplatan maraton najboljeg filmskog presjeka, a gledatelji će uživati u najboljim filmovima svih žanrova. Program traje od 18 sati do dva sata poslije ponoći. Umjetnička voditeljica manifestacije Irena Škorić sa stručnim timom sastavila je specifičan filmski program za svaki grad uključen u projekt. Tomislav Gregl je ovogodišnji selektor animiranog filma. Inače, Gregl je i autor animiranog filma Medo Trapavko, koji trenutno postiže veliki uspjeh.
– Ideja ovogodišnjeg izbora animiranih filmova bila je predstaviti recentnu produkciju hrvatskih animiranih filmova, kako već etabliranih autora, tako i studenata ALU iz Zagreba. No to nije sve. Imamo i film o velikom Nikoli Tesli te nezaobilazni podsjetnik na Oscarom ovjenčanog ‘Surogata’ Dušana Vukotića – otkrio je Gregl za portal Scena.hr.

Podsjetimo, Surogat je prvi animirani film izvan Sjedinjenih Američkih Država, koji je 1962. godine dobio Oscara. Gregl dodaje kako pozicija animiranog filma u Hrvatskoj nije idealna.

– Daleko je od idealne s obzirom na renome i tradiciju. Još uvijek je u podređenom položaju što se tiče sufinanciranja države, u odnosu na ostale filmske žanrove. Nisam zadovoljan time te kao i drugi autori kroz svoje projekte nastojim promijeniti percepciju o tome – ističe Gregl. Kaže kako je Noć hrvatskog filma u tom kontekstu idealan način za promociju domaćih filmova. Smatra kako animirani filmovi nisu dovoljno zastupljeni u medijima.
– Uz izuzetak sjajne emisije Animatik 3. programa HRT-a, nema drugih priloga niti o autorima, niti o stvaranju animiranog filma, kao ni javnog prikazivanja umjetničkih animiranih filmova – rekao je Gregl uz poruku čitateljima:
– Dođite i uživajte u ovoj rijetkoj prilici!

Program za najmlađe…
Vuk samotnjak s ‘malim’ Slavkom Štimcem u glavnoj ulozi putuje u Novu Gradišku, najbolji igrani film Duh u močvari Branka Ištvančića moći će se pogledati u Otočcu. Za Dubrovnik je rezerviran Čarobnjakov šešir Milana Blažekovića, nastao prema rukopisu Sunčane Škrinjarić, a Sisak će ugostiti Anku, modernu dječju bajku Dejana Aćimovića, raskošan film koji je tek nedavno sišao s velikog platna domaćih kinodvorana, a jednu od uloga odigrao je i bivši francuski nogometaš Eric Cantona. Za klince i klinceze u Sisku i Dubrovniku koji žele znati više, obavezna preporuka je i Tajni laboratorij Nikole Tesle u režiji Brune Razuma, crtić za ‘moždane vijuge’ o geniju koji u tajnom laboratoriju radi na svom najvažnijem izumu – robotu s ljudskim osobinama.

Foto: Promo fotografije / Autor: Noć hrvatskog filma i novih medija

The post Tomislav Gregl: Dođite i uživajte u Noći hrvatskog filma i novih medija appeared first on Scena.hr.

Ulaz slobodan…

Filmski maraton najboljih hrvatskih ostvarenja igranog, dokumentarnog i animiranog filma u Zagrebu, Sisku, Šibeniku, Otočcu, Novoj Gradiški, Dubrovniku, Srbiji, BiH te u Rumunjskoj

Redateljica i umjetnička voditeljica manifestacije Noć hrvatskog filma i novih medija, Irena Škorić, kaže kako je posebno ponosna što su iz filmskog arhiva Njemačke uspjeli dobiti ‘Pjesmu Jadrana’ iz daleke 1937. godine. Film govori o nemogućoj ljubavi siromašnog mladića prema lijepoj djevojci, a sniman je u Splitu, uz glazbenu podlogu Ive Tijardovića i fascinantne kadrove te najveće glumačke zvijezde, osobito najljepše Splićanke tog vremena, Dese Marović. U razgovoru za portal Scena.hr Irena otkriva ostale zanimljivosti s Noći hrvatskog filma i novih medija.

Scena: Četvrta Noć hrvatskog filma i novih medija održava se iste večeri u Zagrebu, Sisku, Dubrovniku, Šibeniku, Otočcu i Novoj Gradiški, ali i u regiji. Je li projekt bio zahtjevan?
Iznimno sam ponosna na 4. Noć hrvatskog filma i novih medija jer su nam se po prvi put priključili Šibenik, Otočac i Nova Gradiška. Što se tiče regije, Subotica, Art bioskop Lifka i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata su već tradicionalan partner, dok su Mostar i Klokotić te Temišvar u dalekoj Rumunjskoj novi partneri. Projekt je dosta zahtjevan, najviše zbog logističkih razloga. Još uvijek sva kina nisu digitalizirana, niti u svakom gradu postoji kino.

Scena: Koliko dugo je trajao taj proces izbora filmova?
Obično mi se već dan nakon završetka ‘Noći…’ u glavi počne kuhati program za sljedeću Noć, ali glavni program se slaže oko tri mjeseca. Uz mene kao umjetničku voditeljicu i selektoricu za igrani film i nove medije, tu su i moji suradnici, Tomislav Gregl, selektor za animirani film te Branko Ištvančić, selektor za dokumentarni film. Tako sastavljamo specifičan filmski program za svaki grad uključen u projekt. Čest sam gost svih hrvatskih filmskih festivala, tamo gledam filmove, razmišljam, slažem, a jako volim i nezavisnu scenu i promociju mladih, još neafirmiranih autora. Konkurencija je velika. Danas svaki ‘klinac’ s malo boljom kamerom može nešto snimiti i to poslati na filmski festival. Događa se dekonstrukcija struke na neki način i već smo debelo zagazili u Apokalipsu filma.

Scena: Na čemu je bio naglasak ove godine u Noći hrvatskog filma i novih medija?
Dokumentarna niša četvrte Noći hrvatskog filma i novih medija posvećena je umjetnosti i umjetnicima, koji su svojim likom i djelom zadužili Hrvatsku, ali imamo i presjek najnovije dokumentarne produkcije i nekoliko gradskih premijera. Posebno sam ponosna što smo iz filmskog arhiva Njemačke uspjeli dobiti Pjesmu Jadrana iz daleke 1937. godine, majku svih hrvatskih sapunica ‘iskopanu’ u berlinskom arhivu. Film govori o nemogućoj ljubavi siromašnog mladića prema lijepoj djevojci, a sniman je u Splitu uz glazbenu podlogu Ive Tijardovića te fascinantne kadrove i najveće glumačke zvijezde, osobito najljepše Splićanke tog vremena, Dese Marović. Imamo i novost u našem programu – filmski kviz u Kinu Europa, koji će upitnike o sedmoj umjetnosti i poznatim filmskim licima postavljati od 22 sata, i to u kategorijama – Čovjek koji je previše znao, Izgubljeni u prijevodu i Memento, a najbolji znalci mogu osvojiti vrijedne nagrade. Natjecatelji se, u timu s dva do četiri člana, za kviz mogu prijaviti u 20 sati na licu mjesta u Kinu Europa.

Scena: Koji je najveći izazov u organizaciji ovakvog projekta?
Najveći izazov je unatoč financijskim poteškoćama i redukcijama, svake godine iznjedriti što bogatiji i zanimljiviji program. Ali brzo zaboravim na sve zemaljske probleme kad čitam predivna pisma koja mi svakodnevno stižu u inbox i zahvaljuju na dobro složenom programu. Cilj mi je jednog dana održati Noć hrvatskog filma i novih medija u svakom gradu i mjestu gdje je nekad postojalo kino. Najvažnije je kulturu prenositi na nove naraštaje i od najranijih godina im pružiti uvid u domaći film. Baš zbog toga programi po gradovima počinju u 18 sati s dugometražnim filmovima za djecu i animiranim filmovima. Pozivam sve čitatelje Scene na svečano otvorenje manifestacije ‘Noć hrvatskog filma i novih medija’ u subotu, 28. listopada 2017. u kinu Europa (Varšavska 3, Zagreb) s početkom u 20 sati. Otvorenje započinjemo koncertom ‘Melodije velikog ekrana’ u izvedbi pjevačkog zbora ‘Cappella Odak’ pod vodstvom dirigentice Jasenke Ostojić. Kao gosti nastupit će Zagrebački dječaci. Svi zajedno publiku će odvesti do dobro poznatih melodija i najdražih kadrova iz bezvremenskih hrvatskih filmova poput Vlaka u snijegu, Baltazara, Tko pjeva zlo ne misli, Servantesa iz Malog Mista, Stele… Prije koncerta možete pogledati Izložbu hrvatskih filmskih plakata, a nakon koncerta slijede filmske projekcije koje će potrajati do dugo u noć. Ovogodišnja novost je i Filmski kviz s bogatim nagradama na koji se možete prijaviti u 20 sati. Program svečanog otvorenja vodit će jedno od omiljenih lica s TV-ekrana, glumica Mila Elegović. Nakon svečanog otvorenja pozivamo vas da nam se pridružite na domjenku u predvorju kina. Ulaz je slobodan.

Foto: Promo fotografije/Autor: Noć hrvatskog filma i novih medija/Mateja Vrčković

The post Dođite i uživajte: Irena Škorić otkriva zanimljivosti Noći hrvatskog filma appeared first on Scena.hr.

Za Scena.hr…

IMA ŠKOTSKI ŠARM: Lijepa Anita voli Duncana Broadfoota iz Škotske. Za portal Scena.hr kaže da je zaljubljena i sretna. Veseli se i zajedničkom dočeku Nove godine i odmoru na egzotičnoj destinaciji

Anita Dujić jučer je bila na predstavljanju švedskog brenda Barnängen. Kaže da joj se njihovi kozmetički proizvodi sviđaju jer su na prirodnoj bazi. Anita je bila tinejdžerka kad se počela baviti manekenstvom, pa je već s 15 godina bila u doticaju s kozmetičkom industrijom.
– Da, jako rano sam se počela njegovati, ali nikad nisam pretjerivala – rekla je manekenka, set dekoraterka i dizajnerica nakita za portal Scena.hr. Iako je kao vrlo mlada djevojka ušla u svijet mode, Anita ističe da joj nije žao.

Karijera
– Meni je taj posao donio lijepo i dobro životno iskustvo. Manekenstvo me puno toga naučilo. Istina je da sam neke stvari u mladosti propustila. Recimo, nisam išla na maturalac jer sam tada imala snimanje u Francuskoj. No zato sam jako rano naučila što znači zarađivati svoj novac, biti odgovoran i samostalan. Ipak, uspjela sam balansirati jedno i drugo. Nisam bila potpuno lišena mladosti – naglasila je lijepa Anita. Dodaje da su joj roditelji bila velika podrška u karijeri.
– Moji roditelji imali su stav da svoju djecu neće sputavati u životnim odabirima. Tako da smo jako rano počeli donositi odluke. Ponosni su na svaki moj uspjeh i uspjeh brata. Oni se danas brinu samo da ne radim previše, a zbog terorizma brinu se i kad putujem – ispričala je. Anita je kao asistent scenografije radila na snimanju filma ‘Mamma Mia 2‘ na Visu.

Ljubav…
– To su veliki projekti, zahtjevno je, ali je zaista jedno divno iskustvo – kazala je. Aniti se na tom snimanju dogodila i ljubav sa Škotom Duncanom Broadfootom, koji živi u Londonu.
– Ne želim puno pričati o tome jer je sve to još jako svježe. No mogu reći da sam zaljubljena i sretna – otkrila je lijepa Anita za ekskluzivno portal Scena.hr. Na pitanje razmišlja li o preseljenju u London, Anita je kratko kazala:
– Ne znam, rano je još za bilo što pričati, ali nikad se ne zna.
Zanimalo nas je i kako je Duncan osvojio njezino srce.
– Ima škotski šarm – otkrila je uz osmijeh. Anita se veseli zajedničkom putovanju na egzotičnu destinaciju.
– Dragi i ja idemo malo u toplije krajeve. Zajedno ćemo dočekati Novu godinu i odmoriti se desetak dana – otkrila je Anita za portal Scena.hr. Između poslova i odmora, Anita stigne razvijati i svoj brend Juno, dizajn nakita s njezinim potpisom.

Foto: Scena.hr

The post Ekskluzivno: Anita Dujić sasvim iskreno o životu, karijeri i ljubavi appeared first on Scena.hr.

Sasvim iskreno…

ZA SCENU: Zanimljivi detalji iz života talentirane, simpatične i lijepe glumice

Glumica Natalija Đorđević u predstavi ‘Tesla Anonimus‘ igra uloge Bakhe Tesla, Lucy Dissie i Natalie Alcatraz von Buckingham. Kaže da joj je najdraža uloga Bakhe, Tesline tete-bake.
– Baka se približava stotoj godini života, voli buniku i ostale opijate biljnog porijekla. Ona je naravno fiktivni lik – naglasila je Natalija za portal Scena.hr.
Osim u Tesli Anonimusu, Natalija uživa igrati i u Gavellinim uspješnicama – Umišljenom bolesniku i Filumeni Marturano.

“Volim Teslinu potrebu za samoćom”
Glumica ističe kako ju je oduvijek intrigirao lik i djelo Nikole Tesle.
– Osim što je svojim izumima zadužio čovječanstvo, Tesla je vodio i nevjerojatno zanimljiv privatni život. Dok sam radila na predstavi pokušavala sam saznati što više informacija o Tesli, ali mnogi aspekti njegovog života i dalje su obavijeni velom tajne. Primjerice, nismo sigurni je li zaista umro u samoći, komunicirajući jedino s golubovima u hotelu u kojem je živio. Zatim, tu su poznanstva s ljudima koji su obilježili cijelu jednu epohu… Teslu doživljavam kao čovjeka budućnosti, koji je svojim stavovima i razmišljanjima čak i ispred našeg vremena. Dok smo radili predstavu, nisam imala osjećaj da je između Tesle i nas velika vremenska udaljenost, već da ga mi tek trebamo sustići – ispričala je Natalija te nastavila:
– Najviše su me dojmili intervjui koje je dao pred kraj života, koji su prilično pesimistični jer nije uspio realizirati jedan od posljednjih izuma, a samo najveći ljudi mogu biti tako kritični prema sebi i lišeni ega. Volim njegovu potrebu za samoćom jer, kako je rekao, samo se u samoći rađaju ideje. Glumica nam je otkrila kako se snalazi s električnim uređajima, strujom i tehnikom.
– Imam nevjerojatnu sposobnost da u mojoj blizini svi aparati jednostavno prestanu raditi. Trenutno mi ne rade televizor, kompjuter, jedan mobitel, DVD… . Svi su, po tko zna koji put, na popravku. S druge strane, ponekad uspijem spojiti neke žice i kablove tako dobro da začudim sve prisutne – kazala je Natalija.

“Imam značku mlađeg pionira vatrogasca”
Saznali smo još jednu zanimljivost iz života talentirane glumice. Natalija je u mladosti bila angažirana u vatrogastvu.
– Da, u osnovnoj školi redovito smo odlazili u jedno Dobrovoljno vatrogasno društvo kako bismo naučili osnove gašenja vatre. Divila sam se vatrogascima, njihovoj hrabrosti i predanosti. Tako da sam nastavila odlaziti na vježbe gašenja. Bila sam treći ili četvrti razred osnovne škole. Obično smo bili podijeljeni u dvije ekipe i natjecali se u gašenju brentačom. Uvijek sam voljela pobjeđivati, tako da sam obožavala biti kapetanica ekipe. A tražila se preciznost i timski rad. Osvojila sam, poput većine iz razreda, značku mlađeg pionira vatrogasca – prisjetila se Natalija uz osmijeh. To iskustvo dobro joj je došlo u glumi.
– S vatrogascima sam postala svjesna važnosti timskog rada koji je izuzetno važan u glumi. Na sceni ponekad imaš samo oči pouzdanog i dobrog glumačkog partnera – naglasila je glumica.

Foto: Scena.hr

The post Natalija Đorđević – Nikola Tesla, struja i vatrogastvo appeared first on Scena.hr.

Za Scena.hr…

Ana-Marija Vrdoljak otkrila temu prvog video conference call sastanka radne skupine FIA-e na temu seksualnog i drugog uznemiravanja

FIA, Međunarodna federacija glumaca na skupu Izvršnog odbora u Zagrebu krajem listopada donijela je Deklaraciju o seksualnom uznemiravanju, diskriminaciji i odmazdi u  zabavnoj i medijskoj industriji.
– Moramo biti svjesni tog problema. FIA aktivno radi na tome da se probudi svijest da je to nedopustivo ponašanje. Također, željela bih naglasiti, da nije samo riječ o seksualnom uznemiravanju i zlostavljanju, već da radna skupina i aktivnosti FIA-e na ovom planu obuhvaćaju i ostala uznemiravanja na poslu, kao što su zlouporaba moći, bullying i mobing. Naime, izuzetno je važno da se svaka osoba u svojoj radnoj okolini osjeća ugodno i poštovano – ističe Ana-Marija Vrdoljak, članica Upravnog odbora i predstavnica HDDU-a u FIA-i  za portal Scena.hr. A u srijedu je bio održan i prvi video conference call sastanak FIA radne skupine na temu seksualnog i drugog uznemiravanja koja je oformljena u Zagrebu. Sastanak  putem video linka održan je u uredu Hrvatskog društva dramskih umjetnika, a sudjelovale su kolege iz Kanade, SAD-a, Velike Britanije, Danske, Švedske, Turske, Urugvaja i tajništvom FIA-e čije je sjedište u Bruxellesu.

“Ako smo svjedoci nedopustivog ponašanja, moramo reagirati”
– Na našem prvom sastanku iznijele su se konstruktivne ideje i ciljevi na kojima će se raditi, a sljedeći sastanak imat ćemo krajem veljače. Jedan od prijedloga bio je da se na stranicama strukovnih glumačkih udruženja, koje su članice FIA-e, otvori jedan link, odnosno kontakt na kojem članovi te kolege iz glumačkog svijeta mogu anonimno iznijeti svoja neugodna iskustva, dok će na web stranici FIA-e biti otvoren link na kojem će se podijeliti dobre prakse članica iz svih zemalja u suzbijanju ovakvih slučaja. Svima, a pogotovo žrtvama je najteže otvoreno govoriti o seksualnom uznemiravanju, zlostavljanju i ostalim oblicima maltretiranja na poslu. Još jedan element je jako bitan, a to je da mi, ako smo svjedoci i vidimo da se događa takvo nedopustivo ponašanje, moramo reagirati – ispričala je Vrdoljak. Dodaje da se kroz članstvo u Međunarodnoj federaciji glumaca hrvatski glumci trebaju snažnije angažirati na poboljšanju uvjeta rada. Vrdoljak ističe kako je izuzetno važno da glumci imaju kolektivne ugovore  i sporazume koji štite njihova radna prava jer u Hrvatskoj trenutno postoji jedan kolektivni ugovor i to samo za one glumce koji su zaposleni u kazalištu. Jedan od ciljeva FIA-e je da se u kolektivne ugovore uvrsti i stavka o nedopustivom ponašanju poput seksualnog i drugog uznemiravanja.

Foto: Scena.hr, Ana-Marija Vrdoljak priv. album

The post Vrdoljak: Glumci će moći anonimno prijaviti seksualno uznemiravanje appeared first on Scena.hr.

Na krilima pobjede…

EUROPSKO RUKOMETNO PRVENSTVO: Indira kaže da ne voli gubiti i da se nikada ne predaje. Vjeruje u naše rukometaše. Indira i u pjesmi pjeva da sve miriše na pobjedu, a publici je poručila da budu najbolji navijači

– Moram priznati da nije bilo lako pored toliko dobrih navijačkih pjesama, koje Hrvatska ima, napisati nešto novo i posebno za službenu himnu rukometnog Eura – otkrila je Indira Levak za portal Scena.hr. Pjevačica je snimila pjesmu za Europsko rukometno prvenstvo ‘Na krilima pobjede‘. Indira je i autorica teksta. Kaže da joj inspiracije nije nedostajalo jer vjeruje u naše Kauboje.
– Poistovjetila sam se s atmosferom na terenu, nabojem koji nosi svaka utakmica. Pjesma je oličenje moje energije koju sam pokušala prenijeti na sve ljubitelje rukometa. Željela sam da ih ta energija nosi u navijanju – naglasila je Indira i dodaje:
– Optimistična sam i nikada se ne predajem, tako da vjerujem u naše igrače i novog/starog izbornika.

“Ne volim gubiti i to me tjera naprijed”
Osim rukometa, Indira voli i košarku.
– Koliko god to izgledalo čudno zbog moje visine, u mladosti sam igrala košarku. I da, bila sam vrlo uspješna. Ne volim gubiti i to me tjera naprijed. Sa suprugom ponekad odigram partiju stolnog tenisa, a to se igra kao da je finale Olimpijade – kazala je Indira kroz smijeh. Indira će vatreno navijati za naše igrače.
– Budite najbolji navijači. Bodrite naše dečke grlima i dopuštenim rekvizitima. Pokažimo Europi da možemo biti i primjer na tribinama korektnim navijanjem i poštivanjem svojih protivnika. Također, pratite moju Facebook stranicu Indira Forza jer ove godine pripremam vam puno toga. Pusa od Indire – poručila je glazbenica. Indira se na kraju razgovora za portal Scena.hr zahvalila Branimiru Mihaljeviću, koji je autor glazbe pjesme ‘Na krilima pobjede’, svojoj izdavačkoj kući RTL music i Hrvatskom rukometnom savezu jer je prepoznao njezinu pjesmu kao najbolju pjesmu za Europsko rukometno prvenstvo.

Foto: Press
Video:

The post Indira Levak pjeva za rukometaše, igra košarku, pobjeđuje u stolnom tenisu appeared first on Scena.hr.