Vremeplov – Ivana Lazar
U Verdijevim operama pjevala sam od najmanjih do najvećih uloga. Njegovi dueti i terceti su okosnica dramske radnje i često su za mene najuzbudljiviji dijelovi opere, naglasila je sopranistica Ivana Lazar
Nagrađivana sopranistica Ivana Lazar nekoliko godina bila je solistica Hrvatskog baroknog ansambla te je bila suosnivačica ansambla za ranu glazbu Camerata Garestin. Surađivala je i sa Zborom Hrvatske radiotelevizije, danas je prvakinja Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Ivana je 2001. godine debitirala u HNK Zagreb tumačeći ulogu sestre Genovieffe u Puccinijevoj operi Sestra Angelica, a zatim je zaredala brojne nastupe u koloraturnim ulogama sopranskog repertoara. Sopranistica u intervjuu za portal Scena.hr priča o ulogama koje su je obilježile te na koji način su utjecale na njezin život.
Scena: Kojom operom ste bili fascinirani u mladosti?
Moj prvi kontakt s ozbiljnom muzikom dogodio se kroz sjajan projekt RTSA – a koji se zvao ‘Muzika raspoloženja’. Na tim albumima zbor Radio televizije Sarajeva s opernom solistima izvodio je obrade najpopularnijih brojeva klasične glazbe. To je u vrijeme 80-ih godina bilo jako popularno. Moj tata je također obožavao ‘Eru s onoga svijeta’ i kad god je ta opera išla na televiziji, to je bila mala obiteljska svečanost!
Scena: Što vas je uvelo u svijet opere?
Dugo godina sam smatrala da nisam operni glas i vidjela sam se više u oratorijskoj i baroknoj literaturi. Vrijeme će pokazati da nisam bila u pravu. Ulaskom u HNK otvorio mi se jedan novi svijet. Zapravo, oduševio me taj scenski moment glume i ulaska u najdublje sfere osjećaja i njihova projekcija kroz pjevanje.
Scena: Što pamtite iz vremena školovanja?
Mislim da je danas studirati pjevanje puno lakše nego u moje vrijeme. Notni materijal je dostupan, sve se može čuti i naći na YouTubeu. U ono vrijeme se sjećam kopanja po notama u bečkom Berenreiteru, posuđivanja CD – ova u knjižnici, razmjenjivanja iskustva i snimki s drugim studentima. Bili smo možda uskraćeni za mnoštvo informacija, ali s druge strane danas se mladi pjevač lako pogubi slušajući tolike snimke i tutorijale gdje svatko ima baš svoj pravi način pjevanja.
Scena: 2001. godine imali ste ulogu u Puccinijevoj operi Sestra Angelica. Kako biste opisali to iskustvo?
Danas mislim da je to idealna opera i uloga za debitirati. Pjevala sam sestru Genovieffu, zajedno sa svojim kolegicama s Akademije i sjećam se tog uzbuđenja i veselja jer smo stale na pozornicu HNK. Imala sam sreće pa sam krenula od malih uloga i moj operni put se prirodno razvijao. Puno mi je značilo i iskustvo rada u zboru HRT-a. Tamo sam svladala disciplinu izvođenja i vještinu slušanja drugih dionica.
Scena: Što vas je snažno dotaklo u operi?
Mogućnost da glasom dotakneš publiku nakon što on prođe kroz emocionalni filter životnog iskustva, a i umjetničkog instinkta kojeg svaki pjevač ima u sebi. Osjećaj kad vas muzika i dramska scena ponesu ne da se opisati. U tom trenutku stane vrijeme, a poslije uopće nisi svjestan što se upravo dogodilo.
Scena. Igrali ste i u Puccinijevoj operi La Boheme. Kako doživljavate njegova djela?
Dugo nisam bila veliki obožavatelj Puccinia i nisam smjela to nigdje izreći jer je njegova popularnost neizmjerna. Uvijek mi se činilo da ima utvrđenu šablonu po kojoj izaziva emocije u slušatelju koje su prilično površne. Igra na sentiment bez neke filozofske dubine. Mislim da to ima veze i s mojim fahom jer osim par manjih uloga u njegovim operama nema baš mjesta za mene. Kasnije sam shvatila da su ta djela esencija života.
Scena: Ostvarili ste niz uloga u Verdijevim operama. Koja je na vas ostavila poseban trag i zašto?
Za mene je Verdi kralj opere u čijim sam operama najviše napredovala i naučila. Pjevala sam od najmanjih do najvećih uloga i svaka je na svoj način zahtjevna i divna. Njegovi dueti i terceti su okosnica dramske radnje i često su za mene najuzbudljiviji dijelovi opere. Ulogu Gilde iz opere Rigoletto imala sam priliku pjevati s nekim od najboljih pjevača današnjice: Leo Nucci, Željko Lučić, a posebno emotivno sam doživljavala i svaku predstavu s našim sjajnim baritonom Vitomirom Marofom jer je on svojim divnim pjevanjem, očinskim osjećajima znao iz mene izvući ono najbolje.
Scena: Kako se pripremate za uloge?
Uloge najprije pripremam tehnički. Bavim se s notnim i dramskim tekstom, tehničkim poteškoćama. Međutim, uloga kod mene nastaje na sceni. Kroz režijske probe dobivam taj emocionalni mise-en-scene koji mi pomaže da teške dijelove bolje otpjevam. Još ako se moja koncepcija bar donekle slaže s onom od redatelja, onda je taj proces puno ugodniji i brži.
Scena: Tu su i uloge u operama Gioachina Rossinija, Wagnera, Mozarta, Straussa. Što biste izdvojili u tim ulogama?
Upravo sam ove sezone debitirala kao Rosina u Rossinijevom ‘Seviljskom brijaču’, nakon što sam dugi niz godina pjevala Bertu u istoj operi i mom oduševljenju nema kraja. To je jedno remek djelo koje vas ne crpi, nego vas ispuni s pozitivom i adrenalinom i nakon koje se osjećam kao da sam upravo bila na nekom sjajnom tulumu. Možda zato što je to rijetka uloga mog faha u kojoj ne gubim razum i ne umirem. Pravo osvježenje.
Scena: Koliko su te uloge utjecale na vaš život?
Svaka uloga na svoj način donosi nešto novo i po mom, ako niste kroz rad riješili neki tehnički problem ili osjetili napredak niste napravili dobar posao. Svaku od njih doživljavam kao priliku za učenje i razvitak. Svaka od njih mi je nešto dala. Recimo, nikad neću zaboraviti rad na operi Parsifal gdje sam s 11 sjajnih pjevačica pjevala ulogu ‘Cvjetne djevojke’. U toj ulozi sam jako puno naučila o tehnici izgovora njemačkog teksta i općenito njemačkoj kulturi. Mala uloga koju nije lako otpjevati, ali koja mi je puno toga dala.
Drugi dio intervjua s Ivanom Lazar donosimo idućeg tjedna…
Foto: Priv. album Ivana Lazar, Ivica Trubić, Scena.hr